Sljedeći papa trebao bi biti »čovjek koji će kroz promišljanje Isusa Krista i klanjanje Isusu Kristu pomoći Crkvi da iziđe iz sebe same prema egzistencijalnim periferijama, koji će joj pomoći da bude plodna majka koja živi od ‘slatke i utješne radosti širenja evanđelja’«.
Te je riječi još kao nadbiskup Buenos Airesa kardinal Jorge Mario Bergoglio izgovorio pred kardinalima na općim kongregacijama u pripremi za konklave, četiri dana prije nego što će ga 13. ožujka 2013. dvotrećinska većina od 115 kardinala izbornika u petom krugu glasovanja izabrati za 265. nasljednika sv. Petra. Njegovo obraćanje, koje je i zapisao na molbu drugih kardinala, pokazalo se programatskim, utrlo je put smjeru njegova pontifikata: širenje evanđelja apostolskim žarom; izlazak Crkve iz okrenutosti sebi; promjene i reforme koje dovode do spasenja duše.
U prvom obraćanju na početku papinske službe predstavio se kao papa »s drugoga kraja svijeta«, molio se Bogu da bude dostojan naziva »barakaški papa«, volio je da ga nazivaju »župnikom svijeta«, a nije mu baš odgovaralo kada su ga zvali »papa siromašnih« jer je u tome vidio običnu ideologizaciju. U čemu je bila posebnost pontifikata pape Franje?
Složni su mnogi da se papa Franjo u svojim govorima, djelima i gestama neumorno zauzimao za periferiju – ne samo geografsku, nego i egzistencijalnu; govorio je protiv ravnodušnosti prema socijalnoj bijedi, upućivao apele za bratstvo, naviještajući Božje milosrđe zazivao reformu Crkve u »poljsku bolnicu«. Papa Franjo više je puta govorio da Crkva nije tek birokratska institucija, nego živa zajednica koja mora biti u dijalogu sa svijetom oko sebe. Zato je često i izlazio iz okvira protokola, radio »mimo struktura« kako bi došao u dodir s konkretnim stvarnostima svijeta, prišao ljudima, zagrlio bolesne i napaćene, djeci dijelio slatkiše…
Svoju blizinu ljudima iskazivao je na različite načine: posjetom vatikanskim zaposlenicima u njihovim uredima, slavljima Velikoga četvrtka u zatvorima, domovima za starije i bolesne i prihvatnim centrima. Unatoč tomu, Franjin način vođenja Crkve nije prekid kontinuiteta, nego nastavak otvaranja svijetu, ono što je Crkva već započela u 20. stoljeću Drugim vatikanskim koncilom.
Kako je i sam rekao u jednom intervjuu 2022. godine, stvari koje je činio u pontifikatu nije izmislio tek tako. »Sabrao sam sve što smo mi kardinali na susretima prije konklava rekli o tome što bi sljedeći papa trebao činiti. Govorili smo tako o stvarima koje treba promijeniti, o točkama koje valja dotaknuti. Ono što sam započeo bilo je zatraženo. Ne mislim da je išta bilo izvorno moje, nego sam proveo ono što su svi tražili«, poručio je papa Franjo prije dvije i pol godine.
Papinski dokumenti – enciklike, apostolske pobudnice, konstitucije, pisma – neki su od načina na koje papa vodi, poučava i potiče vjernike o istinama vjere. Papa Franjo napisao je četiri enciklike, sedam apostolskih pobudnica, 39 apostolskih konstitucija, 103 apostolska pisma, 77 pisama u obliku motuproprija…
Prva enciklika pape Franje »Lumen fidei – Svjetlo vjere«, potpisana na Petrovo 2013. godine, zapravo je enciklika koju je pripremao i prethodni papa Benedikt XVI., a kako je sam papa Franjo rekao – pisale su ga »četiri ruke«. U njoj se ističe da je vjera svjetlo koje dolazi od Božje ljubavi. Posljednja papina enciklika »Dilexit nos – On koji nas uzljubi«, objavljena prošle godine, u središte je stavila ljudsku i božansku ljubav srca Isusa Krista te dala poticaj vjernicima na pobožnost Presvetomu Srcu Isusovu.
Enciklika »Laudato si’ – Hvaljen budi« iz 2015. godine ujedinila je vjeru i odgovornost za stvoreno, pozivajući čovječanstvo da zaštiti svoj zajednički dom kao Božji dar. Taj je papin dokument – koji donosi promišljanje o odnosu čovjeka prema ekologiji – bio često citiran i izvan krugova Katoličke Crkve, u političkim govorima, u međunarodnim organizacijama kada je bilo riječi o ekološkim pitanjima.
S apostolskom poslijesinodskom pobudnicom »Evangelii gaudium – Radost evanđelja« izdanom u istoj godini izbora pape Franje za Petrova nasljednika, papa je – moglo bi se reći – zacrtao smjer kojim želi naviještati evanđelje u sadašnjem svijetu: Crkva na izlasku, sposobna zaprljati ruke kako bi doprla do potrebitih. Očitovalo se to i u proglašenju izvanrednoga jubilej milosrđa 2015. godine.
Razmišljanja pape Franje o kršćanskom braku u središtu su pobudnice »Amoris laetitia – Radost ljubavi« iz 2016. godine, no dio koji je govorio o pripuštanju pričesti rastavljenih i ponovno vjenčanih katolika izazvao je velike rasprave – od oštrih kritika i osporavanja do zbunjenosti, jer je na euharistiju gledao iz perspektive »lijeka« za grješnike, a ne »hrane sa savršene«. Crkveni poznavatelji kažu da papa Franjo, želeći otvoriti putove pastoralne skrbi za ranjene obitelji, nije mijenjao crkveni nauk ili disciplinu, nego je istaknuo važnost pastoralne osjetljivosti u rješavanju teške situacije za mnoge bračne parove s kojima se Crkva suočava.
To je samo jedan od primjera u kojima su mnogi očekivali da će se Franjo okrenuti progresivno, no istina je da nije promijenio doktrinu o pitanjima kao što su pobačaj, eutanazija ili brak. Međutim njegov način izražavanja – više pastoralni nego doktrinarni – stvorio je zbrku u nekim područjima, što je znalo dovesti i do dvosmislenih tumačenja, u kojima su neki vidjeli otvorenost koja se zapravo nikada nije pretvorila u bitnu promjenu.
No bitna promjena koja je zahvatila Vatikan u pontifikatu pape Franje jest reforma Rimske kurije. Osam i pol godina rada i savjetovanja dovelo je do reforme koja je zaključena donošenjem apostolske konstitucije »Praedicate evangelium« 2022. godine. Tijela Rimske kurije su iz kongregacija preustrojene u dikasterije, promijenjeni su nazivi i organizacijske strukture, uspostavio je novi Dikasterij za evangelizaciju, ali i uključio laike u uloge upravljanja i odgovornosti, imenujući prvoga prefekta laika te prvu redovnicu za prefekticu.
U upravljanju Crkvom Papa se oslonio na tijelo koje je uspostavio – Vijeće kardinala C9, koje je tijekom godina postalo C6 i C8 s izmjenom različitih članova. I ideja sinodnosti – promjene mentaliteta koji će se temeljiti na otvorenom unutarcrkvenom dijalogu – koju je snažno zazivao, također je donijela niz novina. No ipak u javnosti se nisu mogli suzbiti glasovi Papinih kritičara da su se odluke ipak donosile izolirano, na vrhu.
U domenu promjena zasigurno ulazi i izmjena kanonskoga prava u kontekstu neprihvatljivosti smrtne kazne u bilo kojoj okolnosti, a Papa je u vatikanskom pravosudnom sustavu donio strože odredbe u borbi protiv zlostavljanja. Isticao je i važnost borbe protiv pedofilije i drugih oblika zlostavljanja, a tražio je da biskupi i redovnički poglavari budu odgovorni za svoje postupke. I u samom Vatikanu su vođeni takvi postupci, poput dugoga suđenja za upravljanje fondovima Svete Stolice.
Velika i važna tema u pontifikatu pape Franje bio je i odnos prema ženama. Želio ih je potpunije uključiti u sva područja crkvenoga života, kako bi njihov glas dobio na težini. Odjeknule su njegove odluke da na čelna mjesta u Vatikanu postavi žene. Žene je uključio i u izbor pastira u biskupijama diljem svijeta imenovavši ih članicama Dikasterija za biskupe te ih uključio u zasjedanja Sinode o sinodnosti i dao im pravo glasa. Pamtit će se i po tome što je uspostavio dva povjerenstva za proučavanje ženskoga đakonata. Obrazlagao je to riječima: »Crkva je žena, a ne muškarac. (…) Jedan je od velikih grijeha koje smo počinili to što smo je maskulinizirali. Treba ‘odmuškarčiti’ Crkvu.«
Točka prijepora bila je i Papina odluka o tzv. latinskoj misi. Neki su njegova ograničenja slavljenja te mise protumačili kao progon tradicije, no ipak on nije zabranio latinsku misu, nego je odredio da se slavi uz dopuštenje biskupa i u zajedništvu s Rimom. Također, mnogo je prijepora i reakcija izazvala deklaracija »Fiducia supplicans« Dikasterija za nauk vjere iz 2023. godine o mogućnosti blagoslova neregularnih i istospolnih parova, pa čak i od biskupa, pa su mahom izostali poticaji da se prione uz novu mogućnost blagoslova uz naglasak na očuvanju vjere i nauka.
Oživotvorujući misao »Crkve u pokretu«, papa Franjo mnogo je putovao, uvijek za apostolska putovanja birajući zemlje gdje su katolici manjina u društvu. Bio je na 47 apostolskih putovanja izvan Italije, posjetivši 10 afričkih zemalja, 22 azijske, 23 europske te 12 zemalja Sjeverne i Južne Amerike. Pritom je, prema nekim izračunima, ukupno prešao 469 770 kilometara. Jedina godina u kojoj nije putovao bila je 2020., u vrijeme pandemije… Još prošle godine, u rujnu, bio je na svojem najduljem apostolskom putovanju, u dva tjedna posjetio je četiri zemlje na dva kontinenta: Indoneziju, Papuu Novu Gvineju, Istočni Timor i Singapur.
