Drugi vatikanski sabor uči: »U biskupima, dakle, kojima pomažu svećenici, nalazi se posred vjernika Gospodin Isus Krist, Vrhovni svećenik.« (LG 21) U Crkvi, od početka, nosioci odgovornosti za vjerničku zajednicu nazivani su starješinama. Grčka riječ presbiterion – starješinstvo – znači vijeće starješina u zajednici: U Crkvi je to starješinstvo sakramentom reda posvećeno i ovlašteno za vršenje svete službe. Tako oko biskupa kao njegovi suradnici, stoje prezbiteri i đakoni.
Katolička je Crkva sastavljena od biskupija, a biskupije od župa. Župa je temeljna zajednica vjernika u kojoj se događa otkupljenje i posvećenje duša, naviještanjem Evanđelja i slavljenjem sakramenata. Župom upravlja župnik, svećenik ili prezbiter kojega je biskup zaredio za svećeničku službu i poslao u župsku zajednicu da ju vodi kao biskupov suradnik, u ime Isusa Krista.
Bez svećenika nije moguć događaj euharistijske žrtve kao ni odrješenje grijeha, ni sakramenata koje je ovlašten dijeliti svećenik. Župnik je u župi jamstvo zajedništva u vjeri i izvršitelj je Božjih otajstava.
Radi se, dakle, o bitnom i božanskom ustrojstvu Crkve Božje koje traje cijelu povijest, i trajat će do svršetka svijeta.
U Crkvi postoji i đakonska služba, i ta se podjeljuje sakramentom reda, ali s djelomičnim ovlaštenjima. Đakon može naviještati Evanđelje, može krstiti, blagoslivljati, ali ne može izvršiti čin pretvorbe u misi, ne može davati oprost od grijeha.
Stoga je razumljivo da postoje strogi propisi kakve uvjete i svojstva mora imati onaj koji je pozvan za tako odgovornu i svetu službu da u Crkvi bude bilo biskup, bilo svećenik, bilo đakon. Svaki vjernik koji iskreno vjeruje u sakramentalno poslanje svojih duhovnih službenika, za njih moli da budu ustrajni i vjerni, nesebični i sveti. Crkva moli za svoje pastire. Crkva zato moli i za dar duhovnih zvanja, svećeničkih i redovničkih, koja su Božji dar Crkvi, narodu i svijetu.
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2002., str. 123-126
