IZ PRIZME PANDEMIJSKIH POJMOVA Uskrs je jači i od starih i od novih »zatvaranja«

Foto: Shutterstock

Već godinu dana svijet živi između različitih mjera otvorenosti i zatvorenosti, a mnogi su skloni takve dimenzije »novoga normalnoga« prihvatiti kao mjerila kvalitete svakidašnjice. Malim rječnikom uskrsne otvorenosti koja često stoji nasuprot pojmovima koji prate pandemiju pokazalo se da evanđelja te pojmove mogu posve drukčije obojiti. Što pojedini opis iz evanđelja, navezan na događaj Isusova uskrsnuća, može poučiti o otvorenosti prema Bogu kao vjeri u Uskrsnuloga kao najvećoj sigurnosti, rado je pristao odgovoriti bibličar i dominikanac o. Srećka Koralija.

OTVARA SE DAN – U svanuće prvoga dana u tjednu (Mt 28, 1) pred grob stižu žene. One dolaze na grob ne zato što očekuju nešto iznenadno, nego da pogledaju nešto što im je poznato – činjenicu grobne tišine. Njihov dolazak također zrcali nešto svojstveno svakomu čovjeku: on dozira odnos između ljubavi prema preminulomu (raspetomu Isusu) i želje za utjehom. Slično mnogim drugim biblijskim izvještajima, zora i jutro imaju snagu utjehe, svježine, nade i novih prilika. Ako se prisjetimo Postanka, novi dan zapravo donosi prethodno nepostojeće stvarnosti. U konkretnoj situaciji samoće dviju žena – istina se utjelovljuje u formi redovitoga osvita u kojem njima dotad neredovito sviće stvarnost Uskrsa. Prisutne osobe uočavaju novost na doslovno potresan (Mt 28, 2) i okrjepljujući način.

OTVARANJE GROBA – Situacija micanja grobnoga kamena kazuje da još nismo ono što bismo trebali biti, tj. da nikada ne možemo sigurnosno zapečatiti granice spoznaje. Ona nas također upozorava da je kršćanski poziv uskrsnuti, a ne biti u grobu. Za vrijeme djelovanja Isus grdi obijeljene grobove (Mt 23, 27: »Jao vama, književnici i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža«). Svijetla grmljavina uskrsnuća razdire grobnu tišinu. Rastvaranje groba ima snažnu spasenjsku poruku, no nije ju svatko primijetio. Oni koji su razapeli Isusa mislili su da su stavljanjem kamena na grob Isusu trajno začepili usta. Oni koji su ga progonili, osudili i ubili, kao i oni koji su mu vjerovali i nasljedovali ga, znaju zašto su to činili. Jedni iz ljubomore koja je sprječavala ispravan sud i spoznaju, a drugi iz zahvale i ljubavi. Jedni i drugi reagiraju svojstveno ljudima, no radi se o različitom korijenju motivacije i činjenja. Kiselina ljubomore zatvara pristup otajstvu drugoga i otkriću mogućnosti za vlastito uskrsnuće. U slučaju Isusove osude ona je utjelovljena u razapinjanje i ušutkavanje. S druge strane imamo viziju Riječi koja privlači. Prazan grob konkretno je utjelovljenje obećanja koje ima spasenjsku dimenziju.

BLIZINA ANĐELA – Prije anđeoske poruke: »Ne bojte se!« (Mt 28, 5) žene su konkretno okusile stvarnost koja im je znatno otežala unutarnju stabilnost. Ono što su osjetile (potres) i vidjele (odmaknut kamen) na trenutak postaje egzistencijalna prijetnja. Jaka ugroza sigurnosti iziskuje utjehu. Poruka anđela zagrijava situaciju i ima snagu promjene smjera: »Uskrsnuo je od mrtvih i, eto, pred vama ide u Galileju. Ondje ćete ga vidjeti« (Mt 28, 7). Nadalje, dijalog Marije Magdalene s anđelima (Iv 20, 11-13) prikazuje intimnost susreta naravnoga i nadnaravnoga. Radosna vijest koju anđeli upućuju ženama postupno preobražava njihov strah u sretnu okolnost i hrabrost.

ULAZAK BEZ NAGURIVANJA – U reakcijama dvojice učenika zrcali se čovjekov individualni pristup stvarima. S jedne strane stoji začuđeni Petar koji prvi ulazi u grob iako je do njega došao tek nakon drugoga učenika koji je do groba brže trčao. Petar je zapravo prvi »opipao« unutrašnjost groba. Za ljubljenoga učenika evanđelje izvještava da je došao prvi na grob, ali ušao drugi – nakon Petra – te vidio i povjerovao. Svojevrsni govor tijela te dvojice pokazuje njihove različite zaokupljenosti uma i duha tijekom procesa dolaska i obilaženja groba. Dugoročno gledano, obojica ostvaruju isti rezultat – vjerovanje u događaj uskrsnuća.

DODIRIVANJE DVAJU NARAŠTAJA – Ivanovo evanđelje također napominje da Petar i ljubljeni učenik još nisu razumjeli/upoznali Pisma. Na prvi se pogled čini da su Petar i ljubljeni učenik, kao i Isusovi učenici kojima se ukazivao u prvih 40 dana nakon događaja uskrsnuća, na neki način imali povlašten položaj u odnosu na današnji naraštaj ljudi. Povijesno gledano, oni su imali cjelovitu opipljivu situaciju, za razliku od nas kojima je ostao jedino tekst. Možemo ustvrditi da su oni kroz neposredan susret upoznavali činjenicu uskrsnuća, a nama je danas otkrivanje te činjenice dostupno isključivo posredovanjem teksta koji, ako je lišen ostalih elemenata, riskira ostati mrtvo slovo na papiru.

Gledano egzistencijalno i vjernički, razlike između njih (učenika Isusova vremena) i današnjega naraštaja ljudi zapravo nema. Vjera se događa onda kada se utjelovi u neku životnu situaciju pojedinca. Često ljudi teoretski znaju što piše u Pismu, to može potrajati godinama, čak i desetljećima; no kad u životu konkretno dožive neku biblijsku situaciju, onda ih to trajno osvijesti prema spoznaji. U tom je pogledu (s)poznavanje Pisma zapravo egzistencijalni dijalog koji smislom napunja život. Količina poznavanja Pisma stoga je odraz i identiteta i međuljudskih odnosa.

NOVO I STARO NORMALNO – Dva učenika druže se s Isusom na putu u Emaus, no prepoznaju ga tek u trenu blagoslova i razlamanja kruha. Isus u toj situaciji još jednom (u)poznaje učenike kao i oni njega. Svi ostali elementi osim lomljenja kruha egzistencijalno su im nepoznati, poglavito jer su im um i duh zaokupljeni recentnim događajima. Učenike svježina toga novoga – staroga susreta čini sretnima; a sreća je temeljni razlog evanđelja (tj. radosne vijesti). Radi nje se živi, radi nje se umire. Na putu u Emaus konkretno se događa kraljevstvo Božje. Jedna od poruka toga Isusova susreta s učenicima jest da čovjek nauči ponovno pronaći, prepoznati i upoznati čovjeka. Poruka je da treba i danas imati otvorene oči na nove situacije u kojima se bližnji nalaze – ponovno ih pronaći (bilo da se radi o promjeni ili nekom novom vidu ponašanja, razmišljanja ili pak nekoj bolesti). Tu se pokazuje potreba i snaga otvorenosti.

ZATVORENA SOBA – Isus ulazi kroz zatvorena vrata u sobu u koju su se u strahu pred progonom i neizvjesnošću sakrili njegovi učenici. Odjednom se pojavljuje Isus na način koji se može objasniti ljudskim biofizičim zakonima. Isusova poruka: »Mir vama!« postaje okosnica toga susreta. U neizvjesnosti, strahu i nevjerici zatvorenoga prostora čuje se taj Isusov spasenjski pozdrav. Iz te situacije jasno je da su za opstanak života ključni mir i kvaliteta odnosa. Božji mir čovjeku pruža unutarnji prostor koji ga ohrabruje za daljnje djelovanje. Strah čovjeka zatvara, a mir ga otvara.

OTVORENE RANE – Toma od učenika doznaje da se pojavio Isus jer nije bio s njima kad je došao. Toma posredno od Isusa preko učenika traži više – on želi staviti prst u Isusove otvorene rane i tek nakon toga iskustva vjeruje u Isusovo uskrsnuće. Dok je Toma bio prvi put prisutan s Isusom, ostalim učenicima je to bio drugi put u sličnom kontekstu: »bijahu ponovno unutra«. Riječ je o odnosu između doticanja i viđenja. Toma traži (i dobiva) doticanje, a Isus zapravo konstatira viđenje: »Jer me vidiš, vjeruješ.«

OKUPLJANJE – Susretom s učenicima na Tiberijadskom jezeru Isus pokazuje tihu snagu svoga identiteta. Njegova nenametljiva prisutnost obraća situaciju iz praznih u pune mreže. Učenici su ujutro nakon noćnoga ribolovnoga neuspjeha ulovili 153 ribe. U tom događaju očituje se snaga Isusove prisutnosti. Pod teretom količine riba mreže nisu pukle. Promatrano na razini života i vjere – može se reći da čvrstina Isusove tihe prisutnosti i snaga poslanja drže ljude (odn. ribe) na okupu. Broj riba implicitno upućuje na sveopćost Isusove poruke i ohrabruje učenike. Čovjekova svakidašnjica često vapi za oplemenjivanjem i zadržavanjem cjeline na okupu. Isusova tiha prisutnost odgovara na taj vapaj.

OTVORENO NEBO – U periodu nakon uskrsnuća nebo se otvara i Isus uzlazi na nebo, k svomu Otcu (Mk 16, 19). Ta je situacija još jedna potvrda snage uskrsnuća. Isus sada sjeda zdesna Otcu. Ako pogledamo raniji Isusov život, Otac je glasom prisutan. Nekad se čuje i glas s neba. Primjerice prilikom Isusova krštenja: »Ti si Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao!« i Isusova preobraženja: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj, koga sam odabrao! Njega slušajte!« Istobitnost odnosa Isusa s Otcem i događaj uzašašća nama pokazuje da Božji blagoslov i nas uzdiže.

OTVORENOST SRCA – Pitanje otvorenosti srca zapravo je pitanje obraćenja. Valja razlikovati obraćenje kao način življenja, i obraćenje kao odluku da se promijeni smjer gledanja/koračanja. Odluka o promjeni smjera još uvijek ne znači i prevaljeni put do cilja. Upravo nam zato evanđelja ostavljaju dojam da se čovjek prema Isusu može otvarati jedino postupno. Isus ne otkriva svima sve u svakoj situaciji. Pokazuje dovoljno za određeni trenutak. Iz tih situacija učimo da ne postoji neki revolucionarni obrat – preko noći. Početna je gorljivost dobra motivacija, no dug je put do trajnoga življenja radosne vijesti; i Juda koji ga je izdao i Petar koji ga je zanijekao bili su mu učenici. Srce može biti toliko okorjelo da i u Getsemanskom vrtu – nakon što je Isus naočigled svih prisutnih zacijelio uho slugi velikoga svećenika – ljudi koji su ga progonili ostaju odlučni u svojoj nakani. Nadalje, i nakon Uskrsa – Isus nekako uvijek treba davati dodatna objašnjenja, svoj identitet potkrijepiti nekim novim dokazima (Iv 20-21). Čovjek jest da bi se uvijek nanovo rodio, a za to je potreban pogled prema nebesima koja otvaraju srce.

IZVORGlas Koncila br. 14/2021.
Prethodni članakNAJVAŽNIJA MJESTA U USKRSNOME OTAJSTVU I DANAS PRIVLAČE HODOČASNIKE U SVETU ZEMLJU Mjesta koja su prema biblijskim zapisima izravno povezana s uskrsnućem
Sljedeći članakNADA ZA SVE KOJI VAPE Uskrsnuo čovjek bez želja