IZ VJEROUČITELJEVE BILJEŽNICE Drugi korijen iz četiri

Foto: D. Zloušić
Drugi korijen iz četiri? Koliko je to? Joj, nisam bila ljubitelj matematike! Kad se samo sjetim sati i sati provedenih u labirintima računskih operacija, u zavrzlamama s razlomcima i korijenima…

Bilo je, naravno, i kriznih situacija kad sam se pitala: “Što će mi to uopće u životu?!” Čak sam sve drugo donekle i mogla prihvatiti, ali korijene nikako!

Svakomu njegov korijen…

Znala sam i glasno mrmljati: “Pa stvarno mi nije jasno zašto se ja moram mučiti s ovim korijenima!? Gubim strpljivost!” Sjećam se kao dan-danas kad bi mi baka šaljivo dobacila: “Bolje da se mučiš s matematičkim korijenima negoli sa zubnima – kao ja. Dijete moje, koliko tek strpljivosti treba kod zubara. Uči te korijene; Bog zna za što će ti to trebati!” A mama bi joj pripomogla: “Misliš da je meni lako dokazivati tvojoj mlađoj sestri da je korijen mrkve izrazito zdrav kako bih ju uvjerila da ga barem okusi?? I sama vidiš koliko strpljivosti treba za to! Ništa se u životu ne uči bez veze. Sjetit ćeš se ti korijena kad-tad!”

I tako se nizao razred za razredom. Utješna spoznaja da se svatko u životu bavi nekakvim korijenima (netko mrkvinim, netko zubnim, netko matematičkim), korjenito me potakla da strpljivo vojujem matematičke dvoboje.

Najdublje korijenje

Došao je dan kad se moja obitelj selila iz Bosne u Hrvatsku. Na kućnom pragu djed je ozbiljnim, svečanim tonom rekao tati: “Ne zaboravi svoje korijene!” Bila sam dijete, ali dovoljno odrasla da shvatim kako su ovi djedovi korijeni važniji od mrkvinih, zubnih i matematičkih. Daleko najvažniji. Iste je riječi meni tata ponovio na kućnom pragu na dan odlaska u samostan: “Ne zaboravi svoje korijene!” Ne sjećam se više što sam odgovorila. Ali sam te riječi zapamtila. Za cijeli život.

Koju godinu nakon što sam otišla u samostan, bijah još u novicijatu, roditelji su mi obznanili odluku da oni i moja dva brata odlaze živjeti u Sjedinjene Američke Države i upitali me želim li poći s njima. Odgovorila sam da ću ipak ostati ovdje. Nisam bila jedina; i moja je sestra odlučila ostati u Hrvatskoj. Na rastanku s roditeljima i braćom sjetila sam se korijena (imala je mama pravo da ću ih se kad-tad u životu sjetiti). No taj put nije bilo kao nekoć u borbi s matematičkim korijenima. Sada je bilo mnogo ozbiljnije, teže, jer su u pitanju bili korijeni o kojima je govorio djed. Oh, kako je to bilo bolno! Uvjerena sam da ni baka nije takvu bol proživjela sa svojim zubnim korijenima. Osjećala sam kao da mi netko srce iskorjenjuje. Baš mi je trebala čelična volja i rekordna upornost.

Čupkanje korjenčića srca

Od tog trena svaki rastanak, pa makar naizvan izgledao sasvim običan, beznačajan, proživljavam vrlo mukotrpno. Sa svakim mi se rastankom iskorijeni jedan korjenčić srca. Već je mnogo korjenčića čupnuto. Kako se ono u matematici kaže: “drugi korijen iz četiri”, a ja već imam valjda i “dvadeseti korijen iz s. Kriste”!

Ne znam koliko je korijena još preostalo. No s matematičkom vam sigurnošću mogu reći da ću, kada na red za čupkanje dođe i posljednji korjenčić, s njim poći i ja. Pa u vječnosti pronaći sve svoje srčane korjenčiće – presađene! Tek tada ću shvatiti da je sve to trebalo kako bi se srce u Bogu ukorijenilo. Imala je pravo baka: “Bog baš za sve što nas u životu snađe zna za što će nam to trebati.”

A sad, kad ste to saznali, brzo se vratite strpljivu vježbanju matematike. Dakle, koliko je drugi korijen iz četiri?

S. Krista Mijatović

IZVORMak br. 6/2017.
Prethodni članakVRIJEDI LI SAVJESNO ISPUNJAVATI SVOJE DUŽNOSTI? Svetost je u svakodnevici dohvatljiva svakome
Sljedeći članakPOSLJEDNJI INTERVJU DR. TOMISLAVA IVANČIĆA »Pozvani smo izgrađivati domovinu koju nam je Bog dao«