U predizborno vrijeme posebno je važno kako novinari i urednici, uključujući goste i političare, izvještavaju javnost. Vijest treba biti samo istina. Laganje, posebice ako je ponavljano, javnost uvijek kažnjava nepovjerenjem. Međutim, ako je istina samo suhoparno izvještavanje, često može biti dosadna i nezanimljiva. Zato brojni urednici i novinari nastoje tomu doskočiti bombastičnim naslovima kojima pretjerano naglašavaju sporedne stvari na štetu glavnih. U tom slučaju to je neka vrsta »zavođenja« slušatelja, gledatelja ili čitatelja. Takve pogrješke valja izbjegavati jer uzrokuju nepovjerenje građanstva kao korisnika informacija, posebice kada se naknadno preispituje njihova vjerodostojnost te utvrdi da se naturalo nešto što ne odgovara istini. Nešto blaži oblik netočnoga izvještavanja, koji nije izravno laganje, jest izbjegavanje istine. Takav je način najbolje objašnjen frazom poznatoga političara: »Ja ne lažem, ali povremeno izbjegavam istinu.«
Neki novinari, posebice u govornim emisijama, obično prelaze šutke preko takvih pojava, umjesto da gosta u emisiji dovedu do toga da ponude izravan odgovor. To se posebice vidi i osjeća kada je riječ o političarima tzv. »prve kategorije« (Vlada, Sabor, ministri). Često na nezgodna pitanja politički moćnici odlučno odbijaju odgovore ili upućuju na druge institucije. Takva ponašanja pokazuju nesigurnost dotičnoga ili njegovo neznanje, što prikrivaju bahatošću. Građani sve te pojave trebaju sami prosuđivati i osuđivati, ali i kažnjavati, ako ne odmah, onda na izborima. Mirenje s takvim ponašanjima pokazuje ili nespremnost novinara koji nije dorastao temi ili je ustrašen pred političkom moću sugovornika. Dakle riječ je o nekoj vrsti autocenzure.
Posebni su slučajevi kada neki uglednik, neovisno o tome je li riječ o kulturnom, znanstvenom ili drugom javnom djelatniku ili političaru, pozvan kao gost na intervju o nekoj temi, bude stalno bezobrazno prekidan ili napadan protupitanjima novinara. Novinar ne uzima u obzir okolnost da je sugovornik gost, koji je došao razgovarati i izlagati o određenoj temi za koju je kvalificiran, a ne polemizirati s njim koji uopće nije kvalificiran za predmetnu temu. Nedopustivo je takvo upadanje gostu u pola rečenice, odnosno nedovršene misli, postavljanjem potpitanja ili nekoga novoga pitanja. Gost i ne uspije uobličiti misao kao odgovor na prvo pitanje, a već slijedi drugo i treće. Takvim brzinskim napadačkim vođenjem intervjua ponižava se gost, a ignorira znatiželja gledatelja ili slušatelja, koji ostaju bez potpunih odgovora. Gost je gost, a novinar je domaćin pa takva ponašanja nisu u skladu s općim pravilima bontona.
Treba pohvaliti novinare koji intervju s gostom pretvaraju u ugodan opušten razgovor u kojem gost iznosi svoje poglede na određenu temu uz suradnju novinara koji vodi razgovor.
Nažalost neki novinari i urednici žele pred javnošću stvoriti dojam da su spremniji i upućeniji u neku temu od gosta. To ide tako daleko da preopširno obrazlažu svoje pitanje pa već i sami djelomice odgovore, čime oduzmu sugovorniku mogućnost odgovora, koji se pretvori u povlađivanje novinaru. Takva sugeriranja gostu što bi trebao reći pokušaji su novinara i medija da nametnu svoje mišljenje kao javno mišljenje te time oduzimaju mogućnost slušateljima i gledateljima da sami samostalno stvaraju svoje mišljenje. Mediji možda nisu ni svjesni da takvim ponašanjima postaju navijački stranački mediji umjesto javni.
Ta pojava upadanja u nedovršenu rečenicu sugovornika ili obrazlaganje što bi sugovornik trebao reći posebno je uočljiva kod novinara N1 televizije.
Poseban su slučaj nedosljednoga ponašanja medija ratna izvješća, osobito ako usporedimo Ukrajinu i Izrael. Javni mediji, pretežno oni naslonjeni na državu, redovito izvještavaju o ratu između Ukrajinaca i Rusa sa svim detaljima o žrtvama i posljedicama, a istodobno propuštaju javljati i komentirati takva događanja između Izraelaca i Palestinaca. Zaboravlja se da u oba ratna zbivanja stradavaju nevini ljudi, pogotovo žene i djeca. U takvim prigodama mediji ne trebaju sugerirati javno mišljenje, ali trebaju iznositi istinu, kako bi javnost mogla sama stvarati svoje mišljenje. U protivnom javnost bi mogla postati samo gomila koja se povodi za trenutačnim raspoloženjima, vođenima strašću, a ne razumom i istinom. Ponašanja vođena strašću tipična su za revolucije i navijačke skupine u nogometu i sličnim događanjima.
Svrha je ovoga razmišljanja podsjetiti da su mediji uz kulturu i obrazovanje najodgovorniji za stvaranje mišljenja svakoga pojedinca, koja u svojoj ukupnosti oblikuju javno mišljenje o svim društvenim i političkim pojavama te je kao takvo odlučujuće kod svih izbora, a osobito skorih lokalnih izbora.
