KAD TERMIN U CRKVI BUDE »ZAUZET« »Kumulativne mise« – samo pod strogim uvjetima

Snimio: B. Čović

Zanima me zašto utorkom i petkom na jednoj misi može biti neograničen broj misnih nakana (intencija). To su u golemoj većini misne nakane za pokojne. Znamo da ljudi umiru i u ostale dane u tjednu, osim utorka i petka. Mnogi vjernici žele da se misa služi na godišnjicu smrti njihovih pokojnika. Stoga se pojedini vjernici nastoje mjesecima unaprijed predbilježiti za taj datum, ali u većini slučajeva im se uz ispriku kaže da je taj termin već zauzet. Kada bi se misne nakane rasporedile u sve dane u tjednu (kako komu odgovara), rasteretio bi se i utorak i petak.

D. Kozina, Sesvete

Prije nego što uđemo u bit odgovora na Vaše pitanje, smatramo da je obvezno navesti da je euharistija »izvor i vrhunac svega kršćanskoga života«, pa i Vaše pitanje nipošto ne čudi jer je jako važno. Crkva zbog toga što je euharistija i izvor i vrhunac svega kršćanskoga života toplo preporučuje privatnu i javnu pobožnost prema presvetoj euharistiji i izvan mise u skladu s propisima zakonite vlasti. Kod takvih pobožnosti, kao što piše »Direktorij za pastoral sakramenata u župnoj zajednici« Hrvatske biskupske konferencije, »treba voditi računa o liturgijskom vremenu, da se pobožnosti s liturgijom slažu, da iz liturgije proizlaze i narod u nju uvode« (br. 109). U sljedećem se broju 110 govori o prilogu za misno slavlje, pri čemu naši biskupi podsjećaju da Crkva potvrđuje i živo preporučuje običaj slavljenja misa na nakanu vjernika. »To je jedan od načina uzdržavanja klera koji je proistekao iz pradavnog običaja, a Crkva ga je uzakonila«, što je očito iz kanona 945-958 Zakonika kanonskoga prava, pri čemu kanon 948 određuje da »treba da se namijeni toliko misa koliko ima pojedinačnih nakana za koje je dan i primljen, pa makar neznatan prilog, osim kad se radi o tzv. ‘kolektivnim nakanama’ o kojima je riječ u sljedećem broju«. A taj sljedeći broj – br. 111 – pod naslovom »Kolektivna nakana« izravno odgovara na Vaše pitanje: »Kongregacija za kler je svojim dekretom od 22. veljače 1991. godine u dosadašnju praksu služenja misa na nakanu darovatelja unijela veliku novost. Naime, u slučaju kad prinositelji, prethodno i izričito obaviješteni, pristaju slobodno da njihovi prilozi budu ujedinjeni s drugima u jedan prilog, može im se udovoljiti jednom jedinom misom prema kolektivnoj nakani. Ista Kongregacija je postavila stroge uvjete za takvu praksu: a) vjernike treba poučiti i izričito upozoriti i oni moraju na nju slobodno pristati; b) treba točno označiti dan, mjesto i sat u koji će se ta misa slaviti; c) takva misa ne smije se slaviti više od dva puta u tjednu (pri čemu se u bilješci ističe: Neka se takve mise ne služe nedjeljom); d) svećenik smije za sebe zadržati prilog u visini dijecezanskog stipendija, a preostali iznos predati ordinariju (to jest mjesnomu biskupu, op. a.) u svrhe koje je on propisao.«

Razlozi za donošenje dekreta
Dr. Slavko Zec u članku »Svećenik služitelj euharistije – kanonsko-pravne odrednice« u Riječkom teološkom časopisu 2010. godine razlaže »četiri točke nadasve praktične naravi

Da bismo još bolje razumjeli o čemu je riječ kada govorimo o »kolektivnim misama«, posegnuli smo i za tekstom crkvenoga pravnika dr. Slavka Zeca koji u članku »Svećenik služitelj euharistije – kanonsko-pravne odrednice« u Riječkom teološkom časopisu 2010. godine razlaže »četiri točke nadasve praktične naravi: 1. spominjanje imena pokojnika u misi; 2. slavljenje mise više puta na dan (binacije i trinacije); 3. pitanje tzv. »kolektivnih misa«; 4. prilog za misno slavlje (stips)«, pri čemu ćemo se zadržati samo na pitanju kumulativnih misa. Odredbe o kumuliranim misnim nakanama koje se izvršavaju slavljenjem jedne svete mise donijela je, kako je već spomenuto, Kongregacija za kler u dekretu »Mos iugiter« 22. veljače 1991., piše dr. Zec i navodi da je dekret podijeljen u dva dijela: uvodni i normativni koji se sastoji od sedam članaka. U uvodnom dijelu Kongregacija za kler objašnjava razloge za donošenje dekreta ističući kako su u ekonomski siromašnijim krajevima vjernici svećeniku običavali donijeti skromne prinose, bez izričitoga traženja da se za svaki od tih prinosa služi misa na posebnu nakanu, pa je u takvim slučajevima slobodno ujediniti razne prinose za slavljenje toliko svetih misa koliko odgovara prilogu za misu koji je određen u biskupiji. »Sasvim je, međutim, različit slučaj onih svećenika koji, budući da su bez razlike skupili doprinose vjernika određene za slavljenje misa prema posebnim nakanama, sve takve prinose kumuliraju u jedan jedini doprinos koji zadovoljavaju jednom jedinom sv. misom koja je slavljena prema ‘kolektivnoj’ nakani«, pa je zbog toga bilo potrebno dodatno objašnjenje tim dekretom, kako se ta praksa ne bi pogrješno tumačila. »Odredbe su jasne i nedvojbeno upućuju svakoga svećenika kako mora postupiti u takvim slučajevima. Važno je u njima uočiti pravilo i iznimku. Pravilo glasi: svećenik treba služiti i namijeniti toliko misa koliko ima pojedinačnih misnih nakana (usp. kan. 948). Iznimka je mogućnost služenja ‘kolektivnih misa’, ali uz strogo obdržavanje odredaba sadržanih u dekretu Mos iugiter, u kojemu se i naglašava da su ‘kolektivne nakane’ ‘iznimka s obzirom na pravnu odredbu’« (članak 2, br. 3), o čemu pišu i naši biskupi, te na taj način – kako ističe i dr. Zec – svojim odredbama koje su korisne i od pomoći jer unose »dodatnu pravnu sigurnost u ovu osjetljivu i delikatnu materiju« te dodatno jamče »jasnoću u ispravnom pastoralnom postupanju župnika i ostalih svećenika uključenih u pastoralno djelovanje«.

IZVORGlas Koncila br. 16/2018.
Prethodni članakDUBRAVKA ROVIČANAC, PROFESORICA KOJA JE SVOJIM PRIČAMA ODGOJILA NARAŠTAJE MALIH SLUŠATELJA I ČITATELJA Volim školu, ali moj drugi dom je crkva, župa
Sljedeći članakKAD ORGANIZATORI KOMPROMITIRAJU SEBE »Marš protiv globalnoga zaglupljenja«