KAKO KRIST SUDI? Sila koja dovodi do punoga cvata

Jedanaesta nedjelja kroz godinu

Foto: Shutterstock
Ez 17, 22-24; 2 Kor 5, 6-10; Mk 4, 26-34

Odlomku iz Knjige proroka Ezekiela prethodi prozni tekst koji govori o kralju Sidkiji kojega je babilonski kralj Nabukodonozor 593. g. pr. Kr. postavio za kralja u Jeruzalemu, nakon što je u ropstvo odveo kralja Jojakina i sve njegove velikaše. Babilonski kralj obvezuje se držati savez sa Sidkijom ako mu bude pokoran. Sidkija, međutim, ne poštuje taj savez, nego šalje svoje glasnike u Egipat kako bi odande dobio pomoć protiv Babilona. Prema proroku Ezekielu kraljevo gaženje prisege razlog je Sidkijine propasti. Nije više Nabukodonozor taj koji se suprotstavlja Sidkiji, nego sam Bog uzima njegovu sudbinu u svoje ruke. Sam ga Bog poput ulovljene zvijeri odvodi u Babilon, a njegova će vojska biti razbijena. Prorok je tako podsjetio svoje sunarodnjake u progonstvu na uzroke njihova jadnoga stanja. Ipak, nada nije izgubljena. Bog obećava svoj budući zahvat. Slika »cedra velikoga« podsjeća na osobitu plemenitost koju su pripisivali tomu stablu te na tom mjestu bez sumnje označava Davidov kraljevski rod. S vrha toga cedra Bog će odlomiti grančicu »i posadit’ je na gori visokoj, najvišoj«, a ta je gora »najviša gora izraelska«. Prorok dakle progovara o budućoj obnovi izraelskoga kraljevstva, koja će se dogoditi u mesijansko doba. Gora o kojoj govori Božja je »Sveta gora« na kojoj će mu služiti »sav dom Izraelov, u svojoj zemlji« i gdje će mu prinositi žrtve. To je mjesto jeruzalemskoga hrama. Premda Sion nije fizički najviša gora u Izraelu, to je brdo u duhovnom smislu najviše. Središte Ezekielove obnove ne stoji stoga u obnovi same dinastije i kraljevstva, nego u obnovi Svetišta. Razgranatost novoga kraljevstva označava sjaj, veličinu i moć, a ta slava svoj izvor ima u Bogu i njegovoj moći, jer on »visoko drvo ponizuje, a nisko uzvisuje«. Kraljevi, njihove dinastije i kraljevstva u Božjoj su ruci, a on i od neznatnoga može podići veliku silu. To je i poruka narodu koji se nalazi u progonstvu, u naizgled bezizlaznoj i ponižavajućoj situaciji. Bog je taj koji će ga uzvisiti.

Krist kao sijač kraljevstva Božjega
Tema je evanđeoskih prispodoba kraljevstvo Božje. U prvoj se govori o »čovjeku« koji baca sjeme u zemlju, a ono, bez nekoga osobitoga čovjekova truda, klija i raste. Kraljevstvo Božje, predstavljeno sjemenom koje klija i raste, u sebi nosi silu koja će ga dovesti do punoga cvata.

Tema je evanđeoskih prispodoba kraljevstvo Božje. U prvoj se govori o »čovjeku« koji baca sjeme u zemlju, a ono, bez nekoga osobitoga čovjekova truda, klija i raste. Kraljevstvo Božje, predstavljeno sjemenom koje klija i raste, u sebi nosi silu koja će ga dovesti do punoga cvata. To je još više naglašeno riječima: »Zemlja sama od sebe donosi plod.« Usto, rast se kraljevstva događa postupno: najprije stabljika, potom klas i na kraju mnogo zrnja na klasu. Posljednji redak prve prispodobe ponovno se osvrće na onoga »čovjeka« koji je i zasijao sjeme. »On« se laća srpa jer je stigla žetva. Iako takve prispodobe obično ne dopuštaju pretjerana tumačenja, nego valja tražiti samo glavnu poruku, a to je na tom mjestu počelo rasta i razvoja kraljevstva Božjega, ipak bi se moglo nešto reći i o tom »čovjeku.« On može spavati ili bdjeti, no kraljevstvo će rasti. Glagoli spavati (grč. katheudo) i bdjeti (grč. egeiro) mogu značiti i umrijeti, odnosno ustati, uskrsnuti. Na taj bi se način igrom riječi naznačilo da je sijač kraljevstva Božjega Krist. On je tada i taj koji će se pojaviti o žetvi, kad kraljevstvo dođe do svoje punine, te nastupi posljednji dan. Druga prispodoba govori o gorušičinu zrnu posijanu u zemlju. U njoj je u središtu pozornosti veličina toga kraljevstva. Razgranatost izrasle biljke mogla bi upućivati na starozavjetne slike veličine i slave kraljevstava koja taj svoj sjaj zahvaljuju Bogu i njegovoj snazi. Evanđelist zaključuje odlomak s prispodobama podsjećajući da je Isusovo propovijedanje sadržavalo »mnoge« prispodobe kojima je govorio narodu, a učenicima, upućenijima, nasamo je »sve razjašnjavao«. Isusova riječ postaje razumljiva onima koji ga izbliza slijede, onima koji nastoje zajedno s njim živjeti.

Živjeti u vjeri, a ne u gledanju

Apostol Pavao u svojoj Drugoj poslanici Korinćanima razmišlja o nadi koja mu daje snagu, premda »to blago imamo u glinenim posudama«. Pavao je svjestan da ga nakon smrti očekuje blizina Gospodinova, a dotada kao da je iz njega »iseljen«. U tome i jest bit života kršćanina. On živi u vjeri, a ne u gledanju, dok očekuje trenutak konačnoga susreta s Gospodinom. U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima tu je stvarnost apostol opisao koristeći se slikom zrcala: »Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice! Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat.« Do konačnoga »gledanja« Gospodina ostaju »vjera, ufanje i ljubav«. Zato je u tom tekstu naglašena potreba pouzdanja, koje kršćanina usmjerava prema budućoj prisnosti s Bogom. Vjernik ima toliko pouzdanje u Boga da s nestrpljivošću iščekuje trenutak susreta s Gospodinom, kad će ga vidjeti licem u lice. Ipak, taj konačni susret podrazumijeva i sud, pa se od vjernika zahtijeva da nastoji »omiliti«. Iz apostolovih je riječi međutim vidljivo da ta njegova želja da Bogu »omili« nije potaknuta strahom od suda, nego žudnjom za Bogom. Ljubav ga pokreće. Sud jest Kristov, no pravu presudu donosi čovjekov zemaljski život. Čovjek si svojim zemaljskim životom »zarađuje, bilo dobro, bilo zlo«. Krist kao sudac samo konstatira što si je čovjek zaradio, pritječući mu svojom pomoću i milošću za vrijeme života ne bi li se odlučio za dobro.

IZVORGlas Koncila br. 24/2018.
Prethodni članakREGULACIJA TRŽIŠTA I KATOLIČKA CRKVA Dokument koji poziva na »glasovanje novčanikom«
Sljedeći članakNACIONALNI PLAN REFORMI DEZORIJENTIRAO HRVATSKU VLADU Hej, ovo je Hrvatska a ne Maastricht