KAKO PREPOZNATI PRAVU KARIZMU Odgovor onima koji neokatekumene prozivaju sektom

Snimila: J. Bakoš-Kocijan | Neokatekumenske mise prati i posebno liturgijsko pjevanje

Redovito pratim vaš cijenjeni tjednik, nekoliko sam vam se puta i osobno obratila zbog nekih dilema koje me muče u mojem vjerničkom životu i zahvaljujem na pojašnjenjima, uputama i smjernicama u rubrici »Naši razgovori«. Više puta ste pisali o Neokatekumenskom putu. Unatoč pozitivnom stajalištu vašega lista uz navođenje priznanja njihova Statuta od sv. Ivana Pavla II., ja i dalje smatram, moj duh mi govori da se pod tom krinkom radi o sekti i mafiji svjetskoga razmjera, fanaticima i nasilnicima koji podsjećaju na Hare Krišnu i njihov način pridobivanja vjernika… Ako su iskreni u svojim namjerama, zašto ni jednom riječju, kad pripremaju posjet župama, ne spominju tko organizira i ne kažu nešto o sebi te samo pozivaju na »kateheze za mlade i odrasle« koje vode »katehisti« i koje će trajati kroz cijelu korizmu… Vjernici misle da se radi o »biblijskim večerima«, ne znaju ništa o tom Putu jer im nije objašnjeno što je to. Dođu, poslušaju i vide da tu nešto ne štima… Već na samom početku nisu iskreni, ali zašto se ne predstave… zašto obmanjuju, koji su razlozi, zar se boje neuspjeha i neposjećenosti tih kateheza zbog velikih predrasuda koje, s razlogom, postoje o njima?

Čitateljica

O svakoj novoj ili staroj crkvenoj stvarnosti i zajednici, udruzi i društvu, molitvenom ili karitativnom pokretu naš tjednik doista nastoji izvijestiti bez predrasuda i što je moguće objektivnije. Naša je urednička filozofija da se u svakom mogućem trenutku trebamo držati jednoga od temeljnih načela novinarske i medijske etike koje određuje da se mora čuti i druga strana (audiatur et altera pars), kako bi nam informacije bile što pouzdanije i cjelovitije, a naši se komentari temeljili isključivo na činjenicama. Isto to načelo primjenjujemo i u odgovoru na ovo Vaše vrlo slojevito i zanimljivo pismo i pitanje, u kojem pošteno navodite da se pri pozitivnom pisanju o Neokatekumenskom putu pozivamo na crkveni autoritet, konkretno na sv. Ivana Pavla II. koji je odobrio i prihvatio Statut Neokatekumenskoga puta, o čemu smo mnogo puta pisali i u sklopu naših inozemnih vijesti u kojima posebno pratimo djelovanje i sadašnjega pape Franje i Svete Stolice.

Moramo reći da se ne slažemo s Vašim ipak teškim, za nas neprimjerenim, kvalifikacijama u kojima ih prispodobljujete sekti, mafiji, fanaticima, nasilnicima i čini Vam se da su kao pripadnici Hare Krišna.

No donosimo i Vaše pismo u kojem izražavate sumnju u dobronamjernost pripadnika Neokatekumenskoga puta, premda moramo reći da se ne slažemo s Vašim ipak teškim, za nas neprimjerenim, kvalifikacijama u kojima ih prispodobljujete sekti, mafiji, fanaticima, nasilnicima i čini Vam se da su kao pripadnici Hare Krišna. No složit ćemo se s Vama da bi i sami članovi Neokatekumenskoga puta trebali jasno reći i obavijestiti vjernike o svom dolasku i održavanju kateheza, seminara, biblijskih razmatanja ili molitvenih okupljanja navodeći tko su organizatori, premda uvijek svaki vjernik ima pravo na izbor i na svoj osobni put u vjeri. Isto to bi trebao učiniti i mjesni župnik – koji mora o svemu biti upućen jer je odgovoran za pastoralna događanja u župi čiji je upravitelj – kako bi se izbjegli takvi nesporazumi, pa i nezadovoljstvo među vjernicima, o kojem svjedoči i Vaše pismo. Tako bi se, uvjereni smo, raspršile i predrasude i sumnjičenja da su članovi Neokatekumenskoga puta poput sekte, i mislim da nam je svima ići putom istine u ljubavi. Onako kako nas je naučio naš Učitelj, Isus. Smijemo si reći što mislimo, smijemo jedni druge opomenuti – baš onako kako nam to govori sveti Pavao kada piše o »bratskoj opomeni«, ako primijetimo da nešto kod našega brata/sestre u vjeri nije ispravno i dobro.

Put drugih nije odmah pogrešan

No jednako tako trebamo upoznavati jedni druge jer je Duh Sveti onaj koji u svojoj Crkvi nadahnjuje različite molitvene pokrete i zajednice, a svaka od njih ima neku svoju karizmu i dio je Božjega plana spasenja s nama ljudima. Jasno, mi moramo raspoznati je li karizma neke zajednice i karizma koju možemo osjetiti kao svoju, s kojom se možemo poistovjetiti i kojom možemo drugima i sebi donositi Božju riječ i širiti evanđelje među ljudima. »Razlučivanje duhova« u tom je kontekstu vrlo važno i ponekad neko vjerničko iskustvo doista ne ćemo moći prihvatiti jer je za njega potrebna i neka njemu svojstvena karizma. Ako se to i dogodi, ne moramo odmah zaključiti da je vjernički put kojim idu druga braća i sestre pogrješan, da vodi u zabludu, pa čak i u strančarenje i sektašenje. Svi mi vjernici moramo naučiti živjeti različitost naših vjerskih izričaja (jasno, odobrenih od crkvenih vlasti), vodeći računa da nismo ni Apolonovi ni Petrovi ni Pavlovi, nego da smo svi Kristovi i da smo svi jedno isključivo i samo u Kristu. Baš onako kako nam piše sv. Pavao u Poslanici Efežanima: »Braćo i sestre! Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!« (Ef 4, 1-6).

Prigoda za jačanje »jednog tijela i jednog duha«

Neka i ovo Vaše pismo, kao i naš odgovor, bude poticaj svima nama da činimo baš tako. Vama i svima nama da drugačije u svojim zajednicama prihvaćamo sa »svom poniznošću i blagošću«, da podnosimo »jedni druge u ljubavi« i da se trudimo »očuvati jedinstvo Duha svezom mira«. Jednako tako, neka ovo naše pismo bude poticaj i svim svećenicima koji organiziraju različite susrete na kojima sudjeluju članovi Neokatekumenskoga puta, kao i članovima Neokatekumenskoga puta, da i oni sami govore jasno, da se predstave kao članovi Puta kojemu pripadaju, da ne govore općenito i da ne unose nepotrebno nemir među vjernike. Iskrenost mora biti temelj naših međusobnih odnosa, a puno je plodonosnije da na kateheze koje organiziraju dođu vjernici koji doista to žele, a ne i vjernici koji se zbog nejasnoća osjećaju prevarenima, pa se u njima bude još i jače predrasude. Ovo Vaše pismo, baš pred korizmeno vrijeme, došlo je na pravu adresu i nadamo se da će svima nama pomoći da ojačamo kao »jedno tijelo i jedan Duh«, da svi zajedno sa svetim Pavlom ponovimo: »Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!«

IZVORGlas Koncila br. 7/2017.
Prethodni članakNEMA VELIKIH I MALIH JEZIKA NI NARODA Ako mladi ne će čuvati jezik, tko će?
Sljedeći članakSTARA GANGAŠICA PROSLAVILA STOTI ROĐENDAN Želja joj je zagangati na ljetnoj smotri gange u svojim Bušanjama