LADIMIROVAČKI ZVONAR JOSIP GLAVICA Zagorac »čika Jozo« osvojio Slavonce

Snimila: M. Kuveždanin | Josip Glavica, dugogodišnji zvonar u slavonskom selu Ladimirevcima

Josip Glavica, dugogodišnji zvonar u slavonskom selu Ladimirevcima, proslavio je na blagdan Gospe Lurdske 11. veljače 90. godinu života. Zahvalno misno slavlje zajedno sa župnikom Franjom Bodonjijem, negdašnjim kapelanom Jurom Krešom, sada župnikom u Petrijevcima, i negdašnjim župnikom Stjepanom Krekmanom predvodio je njegov unuk Matej Glavica, svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije, te mu je tom prigodom uručio posebnu čestitku: apostolski blagoslov pape Franje, što ga je osobito obradovalo.

Unuk je u rođendanskoj čestitki rekao da je njihova obitelj po djedovim »Pozdravljenjima« desetljećima iz dana u dan od jutra do mraka bila posvećivana Blaženoj Djevici Mariji. Josip je čitatelj i pretplatnik Glasa Koncila od njegova prvoga broja. Za njega je to uistinu »tjednik za svaki dan« jer tijekom cijeloga tjedna stoji otvoren na njegovu stolu, a Josip ga malo-pomalo pročita od prve do zadnje stranice.

Sakristansku službu preuzeo 1. siječnja 1962.
Iz djetinjstva osobito pamti sakrament krizme koji mu je u nižim razredima osnovne škole podijelio danas blaženi nadbiskup Alojzije Stepinac. U obitelji privrženoj crkvenoj zajednici već kao mladić rado je prihvatio odgovornu zadaću zvonara i sakristana u rodnoj župi. Službu je preuzeo kao 18-godišnjak, 1945. godine, i obavljao je devet godina.

Slavljenik je rođen 8. veljače 1927. u Gornjoj Višnjici u Hrvatskom zagorju, od otca Martina i majke Barbare kao najstarije dijete. Iz djetinjstva osobito pamti sakrament krizme koji mu je u nižim razredima osnovne škole podijelio danas blaženi nadbiskup Alojzije Stepinac. U obitelji privrženoj crkvenoj zajednici već kao mladić rado je prihvatio odgovornu zadaću zvonara i sakristana u rodnoj župi. Službu je preuzeo kao 18-godišnjak, 1945. godine, i obavljao je devet godina. Godine 1954. sa suprugom Terezijom i najstarijim sinom Stjepanom preselio se u Slavoniju u Ladimirevce, gdje su mu se rodila još dva sina, Martin i Vinko. U Višnjici je tada zvonarsku službu predao otcu i bratu. Zaposlen kao ložač u ciglani u Bizovcu, 1. siječnja 1962. preuzeo je zvonarsku i sakristansku službu u tada bizovačkoj filijalnoj zajednici Uzvišenja sv. Križa u Ladimirevcima za vrijeme župnika Stjepana Lukića. Premda je bio običan radnik, nije bio lišen teškoća zbog aktivnosti u crkvenom životu, što ga nije omelo u njegovu vjerničkom životu i odgoju djece i odanom služenju Crkvi. Vjernim je suradnikom bio i bizovačkim župnicima Mati Bešliću, Ivanu Mutzhausu, Mati Lešiću i Stjepanu Krekmanu. Najviše ga je obradovalo kada je 1994. filijalna zajednica postala župa Uzvišenja sv. Križa. Nastavio je biti suradnikom ladimirevačkim župnicima Borislavu Romiću i Franji Bodonjiju. U Ladimirevcima je zvonarsku službu vršio neprekidno od 1962. do 2009. godine. Može se tako pohvaliti da je u Zagorju i u Slavoniji tu službu ukupno vršio punih 56 godina. Od 2009. nije više u aktivnoj službi, ali redovit je na misama i njegov dom i danas je mjesto kamo župnik dolazi svakodnevno.

Osobno kupio prvi harmonij za crkvu

Služba zvonara u Ladimirevcima podrazumijevala je uređenje crkve i crkvenoga okoliša, sakristansku službu i pripravu za misna slavlja, a sa željom da se obogate liturgijska slavlja naučio je i svirati harmonij te okupljati oko sebe pučki zbor. Prvi harmonij za crkvu kupio je osobno 1965. godine i na njemu svirao do kraja osamdesetih godina kad je ustrojen crkveni zbor. U obiteljskoj kući uređivalo se i održavalo misno ruho i kuhalo za župnike i župne vikare. Budući da su župni vikari u Ladimirevce dolazili petkom i nedjeljom, u njegovoj su obiteljskoj kući odsjedali i boravili svakoga tjedna između održavanja župnoga vjeronauka i misa. Svi su ga voljeli i poštovali, bio je njihov »Čika Jozo« te je svakoga svećenika prihvaćao kao dio obitelji. Osoba je od povjerenja svih župnika i župnih vikara, tako su mještani kod njega upisivali nakane misa, plaćali obiteljski župni dar, preuzimali vjerski tisak. U dane kada nije bilo misa zvonarska je služba značila svakoga jutra u pet sati ručno zvoniti jutarnje »Pozdravljenje« te ponovno u podne i navečer. Činio je to odgovorno i savjesno desetljećima.

Dao obol nastanku župe

Iz duge zvonarske službe prisjeća se osobito pučkih misija koje su se održavale svakih nekoliko godina te s ponosom ističe da je u jednim misijama u svom domu ugostio danas slugu Božjega misionara Antu Gabrića. Prisjeća se mlade mise koju je 1971. u Ladimirevcima imao domaći sin Đuro Ćuraj. Zasigurno kao najveću radost i blagoslov za njegovo požrtvovno služenje Crkvi doživio je mladu misu koju je 2008. godine u Ladimirevcima slavio njegov unuk Matej Glavica.

Obljetnicu – 40 godina neprekidne zvonarske službe u Ladimirevcima proslavio je 2002. godine kada je zahvalno slavlje predvodio biskup Marin Srakić, odajući mu priznanje za požrtvovan rad u filijali, a kasnije župi.

Krajem osamdesetih godina, na prve naznake da bi Ladimirevci mogli u budućnosti postati župa, zvonar Glavica bio je inicijator poslova oko priprave zemljišta i izgradnje župne kuće, čiji je kamen temeljac 1990. blagoslovio biskup Srakić, a koja je građevinski završena 1994. godine. Tada je biskup Ćiril Kos morao udovoljiti Ladimirevčanima kao brojčano najvećoj bizovačkoj filijali te je 15. kolovoza 1994. dekretom osnovao župu Uzvišenja sv. Križa, a župnim upraviteljem postao je prognani župnik iz Berka Borislav Romić.

M. Kuveždanin