TREBA LI NAM BAŠ SVE ŠTO KUPUJEMO? Razumnost protiv potrošnje i kulture bacanja

Foto: Shutterstock | Obitelj je prva zajednica koja nas treba učiti kako čuvati sebe i svoju Zemlju

Papa Franjo ustrajno nas upozorava da se moramo oduprijeti kulturi bacanja u koju nas dovodi potrošački mentalitet. Zato je konzumerizam tema ovoga broja naše rubrike, a povod je i proslava Međunarodnoga dana bez kupnje koji ove godine pada na 25. studenoga – na zadnju subotu u mjesecu. Dan bez kupnje slavi se od 1992. godine u cijelom svijetu, a cilj je te proslave potaknuti ljude na suzdržavanje od nepotrebne kupnje barem na taj dan. Njime se simbolično skreće pozornost javnosti na negativne posljedice potrošačkoga društva i konzumerizma kao društvene pojave potaknute sve jačom globalizacijom. Obilježavanje dana najčešće je popraćeno mirnim prosvjedima, predavanjima o važnosti reciklaže i ponovne uporabe starih ili rabljenih proizvoda te različitim skupovima na kojima se razmjenjuje rabljena odjeća i obuća. Ipak, krajnji je cilj pozvati društvo na promišljanje stvarnih međuljudskih vrijednosti koje podrazumijevaju solidarno dijeljenje osnovnih resursa za život poput hrane i odjeće te racionalan i održiv odnos prema resursima koji nisu potrebni poput suviška odjeće ili upotrebljivi poput otpadaka hrane.

Neposredni je razlog odabira ove teme to što su svi svjedoci, a posebice mi mladi, koliko našim svijetom vlada konzumerizam. Današnji čovjek nezasitan je novih stvari i identificira se s onim što posjeduje. Tako da je imati postalo novo biti, a odijelo, čini se, ipak čini čovjeka. I iako smo od malena gledali svoje bake i mame kako krpaju čarape i jakne, mi smo se ulijenili i postali »moderni« pa nemamo vremena pozabaviti se popravljanjem, nego bacamo pa kupujemo. I oglašivačka industrija ima svoje prste u svemu tome, a svoje žrtve pronalazi u svima nama preko medija, glavnoga komunikacijskoga alata, nagovarajući nas na kupnju zapravo nepotrebnoga proizvoda. Ipak, najprimamljivija skupina u posljednje vrijeme postala su djeca – oglašivači žele već od najranijega djetinjstva stvoriti klijente i potrošače koji će ostati vjerni svomu proizvodu cijeli život. Što o tome svemu imaju reći mladi?

I naši potomci zaslužuju Zemlju

Globalno zatopljenje i problem neadekvatnoga odlaganja raznih vrsta otpada postali su gotovo svakodnevna tema u medijima. Redovito se spominju problemi odlaganja raznoga nuklearnoga otpada, gomilanja smeća na zagrebačkom Jakuševcu, ali i drugdje po Hrvatskoj i svijetu. Otpad ne bi bio problem kada bi bio adekvatno odložen, uništen ili recikliran. S druge strane, ne bi ga toliko ni bilo da ne postoji – hiperproizvodnja.

Foto: D. Zloušić

Čim uđemo u najobičniji dućan, sa svih nas strana »salijeću« različite marke potpuno istoga proizvoda, svaka sa svojom raznobojnom ambalažom i maskotom. Bitno je imati mogućnost odabira – od pristupačnosti cijena nekih marki do kvalitete samoga proizvoda. No je li zbilja potrebno imati beskonačan broj svih proizvoda? Samo na primjeru dućana već se nazire problem: kamo odlazi sva ta ambalaža? Je li uistinu potrebno proizvoditi milijarde takvih proizvoda i kako je uopće moguće očekivati da će se takav naizgled beskonačan broj artikala konzumirati i prodati? Ako znamo da je za jedan komad plastike potrebno oko 100 godina da se razgradi u prirodi, postavlja se i pitanje zašto se ne odlaže na pravilan način? Priroda pati ne samo ako ju zagađujemo nerecikliranjem i nepotrebnim bacanjem otpada, nego i ako hiperproduciramo. Naše su šume pluća naše države, proizvode kisik koji je osnovna pretpostavka života, a prekomjernom proizvodnjom proizvoda od papira skraćujemo si »dah«. Ista je stvar s proizvodima od stakla – proizvode se od prirodnoga materijala tj. pijeska. S obzirom na to da pijesak ne može nastati ni iz čega, kao ni išta drugo, i da je količina pijeska na Zemlji ograničena, kako očekivati novu proizvodnju kada ne vraćamo nazad prirodi?

Proces reciklaže iznimno je jednostavan, a etika ponašanja koja se tiče nezagađivanja još jednostavnija. Stoga, ako želimo osigurati i našim potomcima pogled na prirodne ljepote našega planeta, sačuvajmo ga.

Imati je novo biti
Foto: D. Zloušić

Konzumerizam je učestao pojam kada je riječ o opisivanju moderne civilizacije. Biti ili imati više nije aktualno pitanje budući da je odavno na nj odgovoreno. Imati je novo biti. Moderni čovjek nezasitan je novih spravica, odjeće, obuće, namještaja, automobila, titula, nekretnina i sličnih čudesa. Štoviše, čovjek se identificirao sa stvarima koje posjeduje. Ono što imaš određuje tko jesi. Čovjek jest odijelo. Budući da je ovaj tekst namijenjen ponajprije nama mladima, valja se zapitati koliko tebe, mladi čovječe, određuje mobitel koji imaš; što tvoje tenisice govore o tebi, a što naočale ili traperice? Podosta je sigurno da ono što imamo govori mnogo o nama, ali ono što se isplati problematizirati jest koliko toga ne govori. Toliko smo zaglibili u imanje i prethodno planiranje kupovanja stvari da ne vidimo da toj ludosti nema kraja. Stvari koje imamo samo su instrumenti zadovoljavanja, i to kratkoga vijeka. Prije nego što kupimo određene stvari, na njih gledamo kao na nešto što nam nedostaje da budemo potpuni, kao na nešto što će donijeti veliko, trajno zadovoljstvo. To se dogodilo u našim životima mnogo puta, a danas još uvijek glavinjamo trgovačkim centrima nezadovoljni. To je jednostavna pouka života – čovjek ne može biti zadovoljan stvarima. Proces navikavanja relativno je kratkoga vijeka. Sve što steknemo ubrzo izgubi čar jer je samo instrument zadovoljstva, ali ne i sreće. Stoga sreća mora da je u nečem drugom jer u stvarima sigurno nije. Možda bismo trebali više usmjeriti pozornost na ono što imamo i racionalizirati stvarne potrebe jer ćemo, ipak, uvijek htjeti ono što vidimo na drugima. I tako, želeći, naš život prolazi. Promišljajući o tome, možda bismo se trebali više truditi biti zadovoljni samima sobom i pronaći svoju vrijednost u onom što činimo, kako i zašto – kako za sebe tako i za druge.

Popraviti ili baciti…

U zadnje vrijeme često možemo čuti, a vjerojatno smo i sami doživjeli da nam se neki uređaj pokvario baš netom nakon isteka jamstva, odnosno garancije. Ponekad je to nesretna slučajnost, a ponekad je možda posrijedi ipak nešto više od toga. Upravo zbog sve više takvih slučajeva ljudi su počeli vjerovati da su njihovi uređaji napravljeni baš tako da se nakon određenoga vremena pokvare, da bi se oni onda zamijenili novima, vjerojatno i skupljima, što ide na ruku proizvođačima. Teško je utvrditi je li to istina, ali neke pretpostavke među potrošačima postoje, pa se često rabi i termin »programirana kvarljivost«. Tako se vjeruje da se televizor nakon određenoga broja sati rada pokvari. Isto vrijedi, samo s brojem okretaja, i za perilice za rublje i pisače, koji vijek trajanja navodno broje po količini ispisanoga papira.

U zadnje vrijeme često možemo čuti, a vjerojatno smo i sami doživjeli da nam se neki uređaj pokvario baš netom nakon isteka jamstva, odnosno garancije. Ponekad je to nesretna slučajnost, a ponekad je možda posrijedi ipak nešto više od toga.

Ponekad ljudi ne žele ili možda trenutačno nemaju novca za kupnju novoga uređaja, pa se ipak odluče za popravak staroga, iako je jamstvo isteklo. Ali ni to nije jeftino. Budući da tehnologiju sve rjeđe nosimo na popravak, cijene popravaka rastu, pa je ponekad isplativije kupiti potpuno nov uređaj, iako to možda nismo željeli. To je potvrdilo i istraživanje koje je prije tri godine proveo »Eurobarometar«, koje je pokazalo da čak 77 posto potrošača iz Europske unije želi popraviti neispravan uređaj, ali na kraju ipak kupe novi jer je popravak preskup.

Ipak, skupim popravcima i konstantnoj kupnji novih uređaja može se stati na kraj. Dobar primjer dolazi iz Švedske u kojoj je od ove godine na snazi zakon prema kojem se dobivaju porezne olakšice za popravljanje stvari i tehnologije, primjerice bicikala i perilica za rublje. Nešto slično trebalo bi pokrenuti i u Hrvatskoj budući da smo na dnu ljestvice europskih zemalja prema postotku recikliranja, sa samo 15-ak posto. Postavlja se i pitanje poštivanja prava potrošača, kojim se treba jamčiti određena kvaliteta proizvoda, a treba razmišljati i o ekonomičnosti te o problemu ispravnoga skladištenja otpada.

Treba li nam baš sve što kupujemo?

Sa svih nas strana danas obasipaju razne privlačne reklame kako za svakodnevne potrepštine tako i za mnoge stvari bez kojih bi naš život mogao teći normalnim tokom. Kako postoji izreka »od igle do lokomotive«, tako postoje i reklame za sve na čemu bi određena osoba ili tvrtka mogla zaraditi. Neki od njih otvoreno reklamiraju svoje proizvode preko oglasa u medijima, a neki pak, na prvu, neprimjetno plasiraju »bubu u uho«.

Mnoge televizijske programe u velikom broju prekidaju reklame. One su se počele pojavljivati u tolikom broju da su se počele zbijati šale kako na televiziji umjesto reklama koji put emitiraju i malo filma. Marketinški stručnjaci razvijaju strategije kako bi kupci kupili baš njihov proizvod. Mnogi alkoholni proizvodi reklamiraju »zanosne« djevojke jer se zna tzv. ciljana skupina kojoj se želi prodati proizvod. Nadalje, mnogi proizvodi iz prehrambene industrije ciljaju na malu djecu te u svoje reklame uvode superheroje ili pak neke izmišljene priče kojima će navesti djecu da od svojih roditelja zahtijevaju baš taj proizvod, jer znamo da je djeci najteže reći »ne«. Osim reklamiranja preko medija, tu je i izravan razgovor, najčešće telefonom kojim se mnogi ljudi odlučuju na kupnju nekih stvari koje imaju »magična« svojstva te se u određenom broju slučajeva razočaraju kad im na kućnu adresu stigne nešto što doista nisu očekivali.

Foto: D. Zloušić | Reklame su tu da se mi koristimo njima, a ne one nama

Na neprimjetan, ali opet dovoljno primjetan način velike tvrtke iskoristile su i film »Forrest Gump« radi vlastite promocije. Gledanjem filma uviđamo kako je velika američka športska tvrtka stavila naglasak na tenisice koje su nedavno ponovno postale veliki hit, kao što je i »neka tvrtka koja se bavi voćem« baš tamo plasirala jaku reklamu. Svatko se služi sredstvom koje je za njega najučinkovitije, a na nama je da shvatimo je li nam baš sve što nam se reklamira potrebno ili ćemo si priznati da smo – zavedeni.

»Briga za zajedničku kuću«

Uništenje čovjekova okoliša zbog ljudske sebičnosti nešto je vrlo ozbiljno. Razlog zbog čega je ta tema sve prisutnija i u kršćanskim krugovima nije samo to što uništavamo planet, nego i to što je taj planet Bog povjerio čovjeku, kao i ljudski život koji treba zaštititi od svih oblika uništenja. Taj problem prepoznao je i papa Franjo koji u svojoj enciklici »Laudato si’« piše upravo o pojavi konzumerizma i kulture bacanja. Enciklika je posvećena »brizi za zajedničku kuću«, a započinje riječima »Laudato si’, mi’ Signore« (»Hvaljen budi, moj Gospodine«) iz Pjesme brata Sunca svetoga Franje Asiškoga. Papa ističe kako nas asiški svetac »u toj lijepoj pjesmi podsjeća da je naša zajednička kuća također poput sestre s kojom dijelimo svoj život i poput majke koja nas prima u svoje ruke«. Toj sestri nanijeli smo puno zla, neodgovorno ju iskoristili i zloupotrijebili sva njena dobra koja joj je Bog dao. Toliko smo sebi bitni da mislimo da smo njezini vlasnici i gospodari kojima je dopušteno iskorištavati ju i ne ulagati u njen oporavak. To zlo koje joj nanosimo poslije se očituje u bolesti koje primjećujemo u tlu, vodi, zraku i na nama samima.

Ako pristupamo prirodi i okolišu bez poštovanja i divljenja, naša će stajališta biti stajališta gospodara, potrošača i izrabljivača prirodnih dobara. Zato Papa osuđuje ropstvo zarade pod svaku cijenu te traži da solidarnost postane temeljno stajalište u odlukama na političkoj, gospodarskoj i financijskoj razini, kao i u odnosima među ljudima. To zapravo znači da u središte valja uvijek staviti osobu i njezino dostojanstvo, i nikada ju se ne smije podvrgnuti logici zarade – objasnio je Sveti Otac. Zatražio je i potporu obitelji jer je ona prva odgojna zajednica u kojoj se može naučiti brinuti o drugom, voljeti sklad svega stvorenoga te uživati i dijeliti njegove plodove. Potrebno je, dakle, podupirati i štititi obitelj, kako bi se išlo prema pravednijemu i čovječnijemu društvu – napisao je papa Franjo.

I djetinjstvo je komercijalizirano

Svi su barem jednom mijenjali kanale i naišli na jedan od dječjih na kojem se nalaze stari, ali i noviji crtani filmovi. Ako su naišli na stare crtane filmove, kao što su Tom i Jerry ili Silvestar i Čiči, to ih je zasigurno vratilo u doba djetinjstva. No ako ostanu gledati malo duže, primijetit će bitnu razliku u odnosu na razdoblje od deset godina – sve više reklama. Primijetit će da su one namijenjene djeci te da reklamiraju igračke, hranu i odjeću koja je povezana s njihovim najdražim likovima iz crtanih filmova.

Postoji više razloga zašto su djeca sve primamljivija publika oglašivačkoj industriji. Danas djeca imaju vlastiti džeparac i tim novcem raspolažu sami – postaju sve važniji potrošači.

Postoji više razloga zašto su djeca sve primamljivija publika oglašivačkoj industriji. Danas djeca imaju vlastiti džeparac i tim novcem raspolažu sami – postaju sve važniji potrošači. Također, vidljivo je da djeca imaju velik utjecaj na roditelje i njihove odluke o kupnji određenih proizvoda. No možda je najvažniji čimbenik činjenica da oglašivači žele već od ranoga djetinjstva stvoriti vjerne klijente i potrošače. Ako oglašivači u tome uspiju u tako ranoj dobi, kada djeca odrastu i kada počnu sama zarađivati, ostaju vjerna tomu proizvodu.

Postoji mnogo načina na koji to čine. Kao što je navedeno, jedan od načina je postavljanje omiljenih likova iz crtanih filmova na odjeću i obuću, pribor za jelo, školske potrepštine te igračke. Osim likova iz crtanih filmova, sve češće možemo vidjeti športske i estradne zvijezde koje reklamiraju široku lepezu proizvoda. I tu u igru dolaze djeca, koja onda nagovaraju roditelje da kupe upravo te proizvode na kojima se nalazi njihov idol. Gotovo je nemoguće pronaći proizvode na kojima se ne nalaze »poznati« koji prodaju sve, od paste za zube do automobila. Djeca vrlo često nisu svjesna zašto se njihovi idoli ili omiljeni likovi iz crtića nalaze upravo na tim proizvodima i nisu svjesni da su njihove najdraže zvijezde plaćene za to. A oglašivačka industrija to zna vrlo promišljeno iskoristiti za profit svojih klijenata.

Priredili: L. Glasnović , F. Hrnčić, S. Ivasović , M. Labaš , N. Lednicki, Z. Medak

IZVORGlas Koncila br. 47/2017.
Prethodni članakGAUSS I EVANĐELJE S novcem ni farizej ni carinik
Sljedeći članakOPREZ S EGZORCIZMIMA Postoji li opsjednuće i danas?