MARKO DANON, ZAGREBAČKI PODUZETNIK KOJEMU JE BL. STEPINAC SPASIO OTCA Novi podatci o spašenim Židovima u Bolnici sestara milosrdnica

Marko Danon

Zagrebački poduzetnik židovskoga podrijetla Marko Danon nije nepoznat hrvatskoj javnosti jer je prije nekoliko godina javno obznanio da je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac spasio život njegovu otcu. Ustrajno je, temeljito i argumentirano, vodeći se starom antičkom uzrečicom pripisanom Aristotelu: »Drag mi je Platon, ali istina mi je draža«, rušio bez straha i beskompromisno neke uvriježene i nedodirljive povijesne »istine«. Tako je npr., među ostalim, ustvrdio da je »notorna laž« da je njegov otac pogubljen u jasenovačkom logoru, što je objavljeno na poimeničnom popisu žrtava koncentracijskoga logora Jasenovac. Jednako tako, plod njegova upornoga višegodišnjega istraživanja jest i povijesna činjenica da je nadbiskup Stepinac spašavao Židove i u zagrebačkoj bolnici sestara milosrdnica u suradnji s tamošnjim milosrdnicama, liječnicima i ostalim zdravstvenim djelatnicima, o čemu je pisao i Glas Koncila. On je, svakako, jedan od najzaslužnijih da je u srpnju 2019. u atriju toga bolničkoga centra otkrivena spomenploča u zahvalu svima koji su spašavali Židove.

Smiješno i jadno prešućivanje »Jutarnjega lista«

No nastojanja g. Danona da povijesnu istinu iznese na vidjelo, bez obzira na utvrđene egzaktne činjenice, još uvijek u današnjoj Hrvatskoj nije nimalo lagan ni jednostavan posao. To je posvjedočio npr. »Jutarnji list« u tekstu objavljenom tih dana: »Kako su zagrebački doktori u vinogradskoj spašavali Židove od ustaša; Fascinantna priča o velikoj hrabrosti i humanosti liječnika u najtežim trenucima«, u kojem su zavidnim misaonim ekshibicijama i pomno odabranim formulacijama potpuno prešućene katoličke redovnice. Tako doista smiješno i prilično jadno zvuči rečenica: »Danon kaže kako se u borbi za spas Židova uvelike istaknuo kardinal Alojzije Stepinac koji je putem svojih tajnika usmjeravao Židove prema bolnici Sestara milosrdnica i ženi (!) po imenu Bogoljuba Jazvo, tadašnjoj ravnateljici te bolnice« jer je poznato da je bolnica bila u vlasništvu i držale su je milosrdnice s upraviteljicom časnom sestrom Jazvo.

Svi odjeli prvorazredne bolnice

Ovih se dana g. Danon ponovno obratio uredništvu Glasa Koncila: »Ponukan izvanrednim intervjuom objavljenim u Vašim novinama s dr. Matom Artukovićem o hrvatsko-židovskim odnosima kroz povijest: ‘U hrvatskom narodu ne postoji antisemitski kontinuitet’ od 23. srpnja, javljam se s malim zakašnjenjem zbog godišnjih odmora. Smatram moralnom obvezom objaviti novije, široj javnosti nepoznate povijesne činjenice do kojih sam došao o duljini boravka, zapravo skrivanja nekolicine Židova u bolnici.

Jedan od načina dolaska u bolnicu kojim se služilo puno Židova bio je odlazak u Nadbiskupski dvor kod nadbiskupa Alojzija Stepinca, gdje bi ih primio jedan od nadbiskupovih tajnika, dr. Ivan Šalić ili dr. Stjepan Lacković.

Dopustite na početku nekoliko općih podataka o bolnici, od kojih su neki već objavljeni, ali među njima i novih. Zagrebačka Bolnica sestara milosrdnica, današnji Klinički bolnički centar ‘Sestre milosrdnice’, i danas se kao i 1941. nalazi na adresi Vinogradska cesta 29. U vrijeme NDH bolnica je bila u vlasništvu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga, a smještajni kapacitet bolnice tada je bio 1085 bolesničkih kreveta. Osim toga, u sklopu bolnice nalazila se i vila sv. Vinka sa 70 kreveta, namijenjena smještaju bolesnih časnih sestara, pa je tako ukupni broj bolesničkih kreveta bio 1155. U to je vrijeme u bolnici bilo zaposleno 52 liječnika, 152 sestre u dvorbi bolesnika, 168 djelatnika pomoćnoga osoblja, devet činovnika, ljekarnik, dva duhovnika, stalni i pomoćni, te tri ispovjednika – redovnika franjevca. Bolnica je imala sve odjele koje je tada trebala imati jedna prvorazredna bolnica.

Od 16. rujna 1940. upraviteljica bolnice bila je časna sestra Bogoljuba Jazvo, koja je do toga trenutka bila na dužnosti ravnateljice Ženske realne gimnazije Sestara milosrdnica u Zagrebu. Pokazavši na toj dužnosti dobre organizatorske sposobnosti, Vrhovno vijeće sestara milosrdnica s pravom je očekivalo da će sestra Bogoljuba uspješno nastaviti rad svoje prethodnice sestre Ignacije Pukler.«

Iznimne zasluge voditelja odjela

U nastavku g. Danon piše: »U Bolnici sestara milosrdnica u tom su razdoblju bili zaposleni kao voditelji pojedinih odjela prof. dr. Vatroslav Florschütz na Kirurškoj klinici, prof. dr. Aleksandar Blašković na Urološkoj klinici, dr. Tvrtko Dujmušić na Odjelu za bolesti uha, nosa i grla, dr. Jozo Budak na Odjelu za fizikalnu terapiju i reumatske bolesti, prof. dr. Josip Glaser na Neuropsihijatrijskom odjelu, prof. dr. Vladimir Bazala na Ginekološkoj klinici, dr. Vilko Panac na Očnom odjelu, na dječjem odjelu dr. Darinka Čepulić, doc. dr. Oto Belošević na Internoj klinici do svoje smrti u ožujku 1945. Godine, a od ožujka do lipnja 1945. odjel je vodila dr. Nevenka Kasumović, prim. dr. Ivan Beuc, šef odjela za kožne i spolne bolesti, te prim. dr. Milan Žepić, šef odjela za plućne bolesti i tuberkulozu. Oni su, kao što će se vidjeti na pojedinačnim primjerima, odigrali važnu ulogu u spašavanju Židova tijekom razdoblja NDH, riskirajući time i vlastite živote. Iz podataka matičnih knjiga bolesnika vidljivo je da su se Židovi skrivali na svim odjelima u bolnici najčešće s nekom lažnom dijagnozom. Mora se svakako spomenuti i ravnatelja za medicinske poslove bolnice tijekom II. svjetskoga rata doc. dr. Kurta Hühna, jednoga od najeminentnijih oftalmologa na ovim prostorima, koji je osim toga posla tijekom rata obnašao i zahtjevnu dužnost predsjednika Crvenoga križa Hrvatske.

Između Židovske bogoštovne općine i Bolnice sestara milosrdnica postojao je dogovor, uz suglasnost nadbiskupa Alojzija Stepinca, da po završetku liječenja židovskih pacijenata, kojima je doista bilo potrebno liječenje troškove snosi židovska općina. Taj način liječenja funkcionirao je do svibnja 1943. kad je gotovo cijela općina deportirana u Auschwitz. Nakon toga troškove su snosili bolnica i Zagrebačka nadbiskupija s kardinalom blaženim Alojzijem Stepincem, koji je iz toga razloga često dolazio u Bolnicu sestara milosrdnica.

Židovi su osim na liječenje dolazili i da se sakriju preko osobnih veza ili poznanstava, prije svega s nekim od liječnika koji su bili u poziciji da ih prime u bolnicu (to su uglavnom morali biti voditelji odjela), naravno uz suglasnost upraviteljice s. Bogoljube Jazvo. Drugi način dolaska u bolnicu kojim se služilo puno Židova bio je odlazak u Nadbiskupski dvor kod nadbiskupa Alojzija Stepinca, gdje bi ih primio jedan od nadbiskupovih tajnika, dr. Ivan Šalić ili dr. Stjepan Lacković. Arhivskim istraživanjima utvrđeno je da se tijekom rata u Bolnici sestara milosrdnica liječilo i skrivalo 296 Židova, neki duže, a neki kraće vrijeme.«

Od 1224 do 294 dana u bolnici

Danon nastavlja: »Navest ću imena samo dvadesetak Židova, od kojih su neka nova u usporedbi s prvim tekstom u Glasu Koncila, koji su najduže boravili u bolnici.

  1. MARGITA SCHÖNSTEIN – 9. 1. 1942. – 9. 5. 1945. – 1224 dana
  2. DR. STJEPAN DEUTSCH – 11. 5. 1942. – 15. 5. 1945. – 1094 dana
  3. ADELA FRÖLICH – 27. 6. 1942. – 9. 5. 1945. – 1013 dana
  4. LEO BRAFF  – 3. 8. 1942. – 9. 5. 1945. – 1009 dana
  5. TEREZIJA HERZOG – 8. 5. 1943. – 8. 5. 1945. – 730 dana
  6. HERMINA WEISS – 12. 5. 1943. – 9. 5. 1945. – 714 dana
  7. CHARLOTA MUNZER – 29. 7. 1942. – 5. 3. 1944. – 550 dana
  8. LJUBICA BRAYER – 30. 11. 1943. – 15. 5. 1945. – 524 dana
  9. LAV FRIŠBAH – 4. 5. 1943. – 4. 10. 1944. – 515 dana
  10. ZORA FRIEDLICH – 3. 5. 1943. – 29. 9. 1944. – 511 dana
  11. ELEONORA FREIBERGER – 29. 12. 1943. – 9. 5. 1945. – 496 dana
  12. ŠANDOR GRUN – 10. 3. 1944. – 9. 5. 1945. – 419 dana
  13. ZLATA KELLERT – 8. 8. 1942. – 15. 9. 1943. – 404 dana – nije preživjela
  14. ADELA ROSENBERG – 29. 8. 1942. – 29. 9. 1943. – 395 dana
  15. MALWINA WEISS – 20. 5. 1943 – 17. 4. 1944. – 332 dana
  16. SIDONIA GEIGER – 28. 4. 1942. – 4. 5. 1942. i 29. 6. 1942. – 11. 6. 1943. – 324 dana – ubijena u Vrapču
  17. KLEMENTINA BERGER – 3. 9. 1942. – 27. 5. 1943. i 2. 6. 1943. – 6. 7. 1943. – 300 dana
  18. DR. OTTO EISNER – 9. 8. 1942. – 3. 7. 1943. – 300 dana – umro u bolnici
  19. BRANKA REICH – 21. 6. 1942. – 6. 3. 1943. – 295 dana
  20. ROSA SANTO – 18. 7. 1942. – 7. 5. 1943. – 294 dana

Na kraju, htio bih samo reći da istraživanja o spomenutoj temi nastavljam te se nadam da ću uskoro objaviti nove zanimljive povijesne podatke i činjenice.«

IZVORGlas Koncila br. 35/2020.
Prethodni članakNOVI POGLED NA ŽIVOT I TRPLJENJE Kristov putokaz
Sljedeći članakUZ EUROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE TOTALITARIZAMA Hrvatska okovanost