MILE BABIĆ, BOSANSKI FRANJEVAC, TEOLOG, FILOZOF, KNJIŽEVNIK Pravo je jedinstvo ono koje afirmira razlike

Snimio: J. Ćuro | Prof. ddr. Mile Babić, bosanski franjevac, teolog, filozof, književnik

Franjevci u Bosni i Hercegovini imaju povijesnu, ali i današnju ulogu u njegovanju katolištva, hrvatskoga jezika, slobode misli, posebno kroz književnost. Njihove zasluge i današnje stanje komentira franjevac i profesor Franjevačke teologije u Sarajevu, dvostruki doktor znanosti Mile Babić, koji je izabran za dopisnoga člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Doktorirao je teologiju i filozofiju.

Franjevci jedini imaju kontinuitet u BiH
Ivan Ančić Dumljanin, franjevac koji je živio u 17. stoljeću, pisao je latinicom, ali je promicao bosančicu i ostala pisma Bosne i Hercegovine. Koji su važniji stariji kulturni doprinosi franjevaca u BiH?

PROF. DDR. MILE BABIĆ: Franjevci su prisutni i djeluju u Bosni i Hercegovini od 1291. s neprekinutim kontinuitetom do danas. Franjevačka provincija Bosna Srebrena jedina je institucija u suvremenoj BiH s kontinuitetom od srednjovjekovne bosanske države do naših dana. Cilj djelovanja franjevaca bio je spasenje duša, tj. spasenje konkretnoga čovjeka. Da bi ljudima navijestili Isusovu poruku spasenja, bili su im potrebni knjige i jezik, knjige koje će ljudi u Bosni moći čitati i razumjeti, što znači da one moraju biti napisane narodnim jezikom. Od početka svoga djelovanja franjevci pišu na latinskom i narodnom jeziku (koji danas nazivamo hrvatskim), služeći se pritom dvama pismima, latinicom i bosančicom. Tako su bosanski franjevci postali prvi pisci knjiga i prvi tvorci književnoga jezika i pisma u Bosni. Fra Matija Divković (1563. – 1631.) napisao je prve knjige na narodnom jeziku u Bosni, koje su otisnute bosančicom. Radi toga je morao ići u Veneciju, gdje je lijevao posebna slova za bosančicu. Dostatno je pročitati bilo koje Divkovićevo djelo da bi se uvidjelo da njegov književni jezik veoma malo odstupa od suvremenoga jezičnoga hrvatskoga standarda. Istraživanja povijesti hrvatskoga književnoga jezika pokazuju da je on standardiziran u spisima bosanskih franjevaca 17. i 18. stoljeća (o tome piše poznati jezikoslovac Ivo Pranjković). Nakon Divkovića imamo čitavu plejadu franjevačkih književnika. Danas postoji edicija »Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine« u 100 knjiga, koja je u nastajanju; postoji biblioteka »Iz Bosne Srebrene – izabrani spisi bosanskih franjevaca od 17. do 20. stoljeća« u 20 svezaka, koju je pokrenuo i dosad deset svezaka uredio književnik Ivan Lovrenović. Sve je to vidljivo iz knjiga što su ih objavili Lovrenović, Veselko Koroman, Anto Slavko Kovačić i drugi autori. Kad bih želio nabrojiti sve relevantne knjige, trebao bih nekoliko stranica. Uzmemo li u obzir ono što su o franjevcima pisali nobelovac Ivo Andrić i veliki pjesnik franjevačke inspiracije Nikola Šop, možemo reći da današnji književnici u BiH zastupaju i zagovaraju ideju i praksu humanosti: žele da čovjek postane slobodno (od vanjskoga i unutarnjega despotizma), kulturno, civilizirano i moralno biće. Treba još napomenuti da je prije Divkovića na latinskom pisao i predavao Juraj Dragišić (rođen u Srebrenici, 1445. – 1520.), filozof i teolog škotovske orijentacije, nadbiskup i profesor u Italiji. Napisao je dubokoumne teološke i filozofske knjige.

Stvarali pretpostavke za navještaj evanđelja
Bosanski su franjevci imali snažan utjecaj u književnosti kroz povijest, ali i u drugim intelektualnim sferama, počevši od filozofske misli do praktičnih znanosti poput medicine, agronomije i drugih prirodnih znanosti. Koliko teologija danas odgaja mlade za život u realnom svijetu?

PROF. DDR. BABIĆ: U doba kad nisu postojale kulturne pretpostavke za navješćivanje evanđelja franjevci su ih morali sami stvarati. Tako bosanski franjevci osnivaju prve škole, pišu prve medicinske knjige, prvi izdaju novine i časopise, prvi se bave etnografijom, historiografijom, bibliografijom, osobito politikom itd. Treba napomenuti da je fra Matija Divković bio prvi vrstan tipograf u Bosni jer je sam oblikovao i lijevao bosanična slova, koja dotad nisu bila poznata venecijanskim tiskarima: »Ja mojiemi rukami učinih svekoliko iznova i iz temelja svakolika slova.« Divković se potvrdio kao »samostalan i originalan reformator« bosančice (Dalibor Brozović).

»Uništavati razlike znači uništavati život. Postoji, međutim, golema opasnost od isključivosti koje nas vode u moderni barbarizam. Ljudi koji ne poštuju tuđu patnju, dakle koji nisu sposobni poštovati tuđu patnju, nisu kulturni ljudi, nego su moderni barbari.«

Čim su franjevci odgojili ili našli svjetovne ljude sposobne za preuzimanje školstva, prosvjete, kulture i politike, rado su im prepuštali te poslove. Kako su tijekom povijesti vjernici dozrijevali za određena svjetovna zanimanja, tako su i preuzimali odgovornost za njih. To osobito vrijedi na političkom području. Tako, na primjer, za vrijeme austrougarske uprave franjevci prepuštaju svjetovnim ljudima vođenje politike i osnivanje političkih stranaka. Što su vjernici postajali sposobnijima za vođenje svjetovnih poslova, to su se bosanski franjevci više posvećivali svomu specifičnomu poslanju: navješćivanju evanđelja.

Pitanje o odnosu između teologije i stvarnoga života temeljno je pitanje za sve kršćane i za cijelo čovječanstvo. Ako sve znanosti – uključujući teologiju, kao i cijelu kulturu – ne usavršavaju naš život (našu i vanjsku narav), nego ga čak osiromašuju i razaraju, onda one ne pridonose životu, nego nas vode u moralnu, ekološku i svaku drugu katastrofu. Poznata je stara latinska izreka: Non scholae sed vitae discimus (Ne učimo za školu, nego za život).

Život se može razvijati samo u slobodi
Često se spominje ime nobelovca Ive Andrića. Primjerice, Andrić, kako stoji zapisano u »Hrvatskoj riječi« iz Subotice od 6. prosinca 1946., za svoga posjeta redakciji je rekao: »Važnost postojanja jednog lista za Hrvate u ovim krajevima je neobično velika. I to ne samo iz političkih razloga naime, što Hrvati u ovim krajevima žive u perifernim oblastima naše zemlje stotinama godina pritiskivani morom inostranih osvajača, nego i radi čuvanja čistoće jezika. Jer po jeziku, po čistini govora se poznaje jedan narod. I jedan list kao što je vaš, može ogromnu ulogu u tom pogledu da odigra i veliku kulturnu misiju da izvrši.« Koliki je njegov doprinos učvršćivanju jezika, vjere i identiteta s naglaskom na poštivanje drukčijosti?

PROF. DDR. BABIĆ: Ivo Andrić kao vrhunski pisac i kao vrhunski mislilac te kao veliki ljubitelj života rekao je time sve što je bitno za našu civilizaciju. Znao je da je svakomu jeziku imanentna (u njemu prisutna) određena filozofija, određeno shvaćanje svijeta i čovjeka te cijele stvarnosti: naše se mišljenje odnosi na život, na stvarnost, na ono biti (bitak). U povijesti europske teologije i kulture u starom i srednjem vijeku primat je imala stvarnost (život, bitak), a u novom vijeku primat ima naše mišljenje, naše shvaćanje stvarnosti i života. U 20. stoljeću primat preuzima jezik. Iz čovjekova jezika čitam njegov svjetonazor, a iz njegova svjetonazora njegov način života. Vrijedi i obratno. Važno je istaknuti da se život može razvijati samo u slobodi, a tako i naše mišljenje i naš jezik. Zato su sloboda savjesti, sloboda misli i sloboda govora temeljne slobode. Tko sakati nekomu jezik, sakati i njegov um (njegovo mišljenje) i njegov život. Vrijedi i obratno. Kad kažem »sloboda«, ne mislim na negativnu slobodu koja se ostvaruje u negaciji drugoga, nego na pozitivnu slobodu koja se ostvaruje u poštovanju drugoga i u ljubavi prema njemu. O važnosti jezika Andrić je pisao u pismu Tugomiru Alaupoviću (8. 7. 1919.): »Žao mi je kada pomislim da izumire svakim danom naša stara, čudna Bosna, a nema nikog da zabilježi i sačuva mrku ljepotu nekadašnjeg života. […] A žao mi je kad pomislim da sa svakom starom ženom umre jedan stih i sa svakim fratrom biva zakopana jedna historija.«

Koliko čovjeka određuje njegov zavičaj Andrić je najzornije opisao u svojoj priči »Čaša«. Kad mladi bogoslov fra Petar želi napustiti Franjevački red, stariji ga fratar Nikola savjetuje: »Nije tebi mjesto u svijetu i u Njemačkoj, nego u manastiru i u Bosni. […] Nego, sjedi gdje si, na svom mjestu i u svom svetom Redu. Pa ako baš mora da se griješi, griješi ovdje! Poslušaj mene, nećeš se prevariti i pokajati. Vrijedi se prelomiti i pregoriti, zar je mala stvar biti božji vojnik?« Nakon toga je fra Nikola mladoga fratra potapšao po ramenu govoreći mu: »Hajde, Jusufe, hajde, pa moli Boga i beri pamet. Hajde!« Tako se Ivo Andrić ponašao i u vlastitom životu. Cijeli iznos Nobelove nagrade za književnost (dobivene 1961.) darovao je bosanskohercegovačkim bibliotekama. Kad su ga pitali koju pjesmu treba svirati za vrijeme dodjele Nobelove nagrade, odgovorio je: »Kad je pođoh na Bembašu«.

Nezaobilazna je za razumijevanje ljudskoga života Andrićeva pripovijetka »Pismo« iz 1920. Njezin glavni lik Maks Levenfeld tvrdi da je Bosna zemlja mržnje, a Andrićev odgovor glasi da je onaj koji je pobjegao od mržnje u Bosni stradao od još veće mržnje u Španjolskoj. Bosna je svijet u malom. Gdje god u svijetu ljudi svoje religiozne i kulturne razlike pretvaraju u uzajamne isključivosti, tj. u mržnju, to vodi uništenju drugih i samouništenju. Tako se proizvodi nasilje. Ako ljudi svoje razlike apsolutiziraju, ako mrze sve ono što je od njih različito, pridonose uništenju drugih i vlastitomu uništenju. A ako ljudi uništavaju razlike tako što ih svode na uniformno jedinstvo, također proizvode nasilje. Pravo je jedinstvo ono koje afirmira razlike, a prave su razlike sposobne za jedinstvo. Oni pak koji su isti sposobni su za konfuziju, a ne za jedinstvo, jer je svako ljudsko jedinstvo – jedinstvo slobodnih i odgovornih ljudi. Stoga je nužna ravnoteža između razlike i jedinstva. To nas vodi u pun i sretan život. Ne smiju, dakle, vladati krajnosti ili isključivosti: ni uniformno jedinstvo ni razlika koja sebe apsolutizira.

Usput govoreći, treba reći da je Ivo Andrić u svojoj doktorskoj radnji i u svojim djelima istaknuo bosanske franjevce kao svijetao primjer ili kao uzor koji može poslužiti katoličkomu duhovništvu i svećenstvu cijeloga svijeta: oni su za njega svojevrstan tip duhovništva i kuriozitet unutar samoga Franjevačkoga reda te uopće među svećenstvom Katoličke Crkve. Njihova samoponiznost graniči s mučeništvom. U najtežim su uvjetima obavljali svoju misiju s iskrenim predanjem i s najvećom požrtvovnošću.

»Tko oduzme slobodu drugima, i sam je izgubi«
Teško je razumjeti sa strane hrvatske književnike u BiH, npr. Maka Dizdara ili suvremenoga pisca Dževada Karahasana. Koliko su oni pridonijeli razvoju suživota različitih religijskih nominacija, a istodobno promicali domoljublje s pogledom i iskorakom prema Zapadu?

PROF. DDR. BABIĆ: Veliki pisci Mak Dizdar i Dževad Karahasan otvoreni su prema metafizičkomu, što znači prema Tajni koja nas nadilazi i omogućuje. Obojica su uvjereni da Bog stvara originale i da je svaki čovjek originalan: neponovljiv, nesvediv na druge i različit od drugih. Grijeh je protiv života kad se ljudi odriču svoje originalnosti te kad postaju puki trabanti i sljedbenici, ideološke kopije svojih idola, tj. lažnih božanstava, koji ljude pozivaju na uzajamnu mržnju i na ubijanje. Obojica slave život i odbacuju sve što vodi k uništenju života; uvjereni su da ljudski život može uspjeti samo u ljubavi; za njih su mjerodavni ljudi koji su nosioci života i ljubavi; uvjereni su da se život umnaža u razlikama, ali u razlikama koje su sposobne za komunikaciju s drugima, tj. s različitima, ta i vlastiti identitet najbolje izgrađujemo u komunikaciji s različitima, a ne s istima.

U jednoj svojoj knjizi Nikola Šop opisuje svoj zavičaj i katakombe u Jajcu te kaže (parafraziram): gdje god postoje silnici, postoje i katakombe. Uvjerljivo dokazuje da svaki silnik, kada drugomu oduzima slobodu, sam je izgubi u istom trenutku. »Katakombe. Gle, i ovaj mali gradić ih ima. Dakle, u tim zidinama, u tim kamenitim gnijezdima nad vodopadom, živjeli su silnici, dobro utvrđeni; jer gdje god je bilo silnika, tu su i katakombe. Gledajući prezrivo kroz prozore svojih kula, kroz okna kovana u rešetke, oni su sami sebe učinili sužnjima; jer tko oduzme slobodu drugima, i sam je izgubi u istome trenutku. Katakombe su kao rijeka ponornica. […] Katakombe su podrovale krvave temelje silničkih kula.«

Time Šop izražava svoju duboku vjeru u snagu slobode koja teče kao rijeka ponornica i koja se ostvaruje ako ne na zemlji, onda pod zemljom. Tako strukture neslobode bivaju potkopane i urušene.

Vjerski simboli trebaju povezivati u povjerenju
Kad bi se povukla zajednička misaona nit kroz djela etabliranih bosanskohercegovačkih književnika, kako biste je protumačili?

PROF. DDR. BABIĆ: Pod etabliranim književnicima ja mislim na one koji su u službi svoje nacionalne vlasti i zbog toga uživaju razne sinekure. Pisac, nasuprot takvima, mora biti vjeran svomu unutarnjem daru, svomu unutarnjemu umjetničkomu imperativu. Ali i pisci su ljudi pa griješe. Možemo im to oprostiti ako je njihovo umjetničko djelo doista vrijedno i ako nas obogaćuje u humanističkom i estetskom smislu.

Kao svećenik, sveučilišni profesor koji je odgojio brojne generacije, kako gledate religiju kao poveznicu, a ne razdjelnicu? Koliko je religija institucionalizirana i zatvorena u zidine crkvenih tornjeva, minareta, sinagoga?

PROF. DDR. BABIĆ: Sve tri abrahamske religije (židovstvo, kršćanstvo i islam) naučavaju da u njihovu bit spadaju ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu. Bližnji nam je svaki čovjek kojega susrećemo, počevši od svoje kuće pa do nakraj svijeta, bez obzira na njegovu religijsku, nacionalnu i svaku drugu pripadnost. Isus je te dvije ljubavi neraskidivo povezao. Ljubav prema bližnjemu uključuje i neprijatelja jer i Bog ljubi svoje neprijatelje, naime daje da njegovo sunce izlazi dobrima i zlima te da kiša pada pravednicima i nepravednicima jednako. Vjerski simboli (crkve, džamije i sinagoge) trebaju nas povezivati u povjerenju s drugima, s onima koji su od nas različiti, i s apsolutno Drugim, tj. s Bogom. Vjerske simbole ne smijemo pretvoriti u idole, tj. u lažna božanstva koja pozivaju ljude na uzajamnu mržnju i na ubijanje. Religija ne smije služiti ni caru, ni naciji, ni kapitalu.

Pravi kršćani Isukrsta nasljeduju djelom
Iz BiH se sve više ljudi iseljava, a ponajviše Hrvata. Istodobno u BiH postoje vrsni teolozi, loši političari, a administrativni sustav među najgorima je u svijetu. Može li Crkva s drugim vjerskim zajednicama nešto učiniti, poput nekoć franjevaca koji su BiH podigli iz pepela?

PROF. DDR. BABIĆ: Kad je posjetio Sarajevo, papa Franjo u govoru vjerskim dostojanstvenicima rekao je da nas kulturne i religijske razlike obogaćuju. Što je više razlika, to je više života. Ali, ako razlike pretvorimo u isključivosti, to vodi u mržnju i u sukobe. Ljudi se iseljavaju jer im nepravda, korupcija i nepotizam smetaju više nego siromaštvo. Za vrijeme Bečkoga rata Eugen Savojski 1697. spalio je Sarajevo i odveo katolike sa sobom. Tako je u Bosni ostalo samo 17 000 katolika, što je zajedno s onima u Humu (Hercegovini) činilo 30 000. Zahvaljujući evanđeoskoj logici dobrote, franjevci su zajedno s preostalim katolicima preživjeli i razmjerno se brzo oporavili, tako da je 1878., u času austrougarske okupacije, broj katolika porastao na 209 391, što je činilo 18,08 posto ukupnoga stanovništva. Paradigmu evanđeoske dobrote prakticirao je Matija Divković, koji kršćane (katolike i protestante koji tada ratuju) na Zapadu poziva na mir. On kaže da su pravi kršćani oni koji Isukrsta nasljeduju djelom, a ne samo imenom. Ne treba gubiti vrijeme na proklinjanje tame, nego ga iskoristiti za činjenje dobrih djela.

Jesu li franjevci izvršili svoju ulogu i treba li neki novi red ili karizmatski pokret uzeti stvar u svoje ruke?

PROF. DDR. BABIĆ: Treba se natjecati u dobru. Tko može bolje, široko mu polje. U današnjem vremenu umjesto evanđeoske logike djelovanja mnogi kršćani razmišljaju crno-bijelo, a zaboravljaju da crno-bijelo mišljenje nije nikakvo mišljenje, nego izraz mržnje i taštine. Dobro bi bilo čuti neki pozitivan prijedlog, a ne puko proklinjanje tame.

Oni koji unificiraju moderni su barbari
Današnji književnici koji nerijetko istupaju u medijima nastoje svojom isključivošću iz Zagreba ili Sarajeva, odnosno drugih središta, unificirati forme života u tim različitim sredinama. Kako to tumačite?
PROF. DDR. BABIĆ: Isključivi su oni pisci koji nisu sposobni promotriti svijet iz perspektive drugoga, pa i iz perspektive svoga ideološkoga neprijatelja. Oni koji unificiraju različite forme života osiromašuju vlastiti život i život kao takav. Zamislimo čovjeka koji nikomu ne vjeruje i koji na sve gleda isključivo iz svoje perspektive. Taj čovjek živi u paklu. Nesretni su ljudi agresivni. Nesreća je agresivna i praznina je agresivna. Dobri su ljudi otvoreni za susret s različitima, a to znači za uzajamno obogaćivanje. Mi smo u BiH navikli na razlike i po tome smo poznati u svijetu. Uništavati razlike znači uništavati život. Postoji, međutim, golema opasnost od isključivosti koje nas vode u moderni barbarizam. Ljudi koji ne poštuju tuđu patnju, dakle koji nisu sposobni poštovati tuđu patnju, nisu kulturni ljudi, nego su moderni barbari.
Jezik i kultura odrednice su svakoga naroda. Koliko je to izraženo i očuvano u BiH? Popušta li bosanskohercegovačka književnost anglizmima?
PROF. DDR. BABIĆ: Jeziku treba dopustiti da se slobodno razvija. Krajnost je i jezični purizam (čistunstvo) i nekritičko usvajanje tuđih riječi. Treba usvojiti ono što odgovara duhu naše tradicije i naše kulture. Kultura uključuje i rad na samom sebi, da kritički preispitujemo sebe i priznajemo vlastite grijehe kako bismo se mijenjali nabolje. Proces obraćenja mora trajati sve do naše smrti. Bosanskohercegovački književnici ne robuju anglizmima, inače prisutnima u estradnoj sferi i u svakidašnjem govoru. No vrijeme će pokazati što je vrijedno i dobro. Važno je da ne bude nametanja, nego da se pouzdajemo u argumentiranu raspravu.

IZVORGlas Koncila br. 35/2019.
Prethodni članakSPOMEN NA DOLAZAK CETINJANA NA OLIB Župna crkva Uznesenja BDM
Sljedeći članakZAŠTO JE VAŽNO PAVLOVO VJERNIČKO ISKUSTVO? Jasni asketski zahtjevi