Nastupa li sada »amerikanizacija« Amerike?

Hoće li se zadržati lik »JOHNa WAYNEa« KOJI NE TRPI NEPRAVDU I U STANJU JE RIJEŠITI STVARI PO KRATKOM POSTUPKU ?

Foto: Shutterstock
Birališta u Sjedinjenim Američkim Državama zatvorena su, završio je predizborni cirkus, slijedi vrijeme mamurluka… Amerika je izabrala novoga predsjednika. Njegovo je ime Donald Trump.

Nakon što je prljavo rublje protivničke strane dominiralo američkom predizbornom kampanjom, nakon izbora Amerika će se intenzivno baviti potrebama i mogućim promjenama u trima područjima, u unutarnjoj i vanjskoj politici i gospodarstvu. Kad je riječ o ovom trećem, pobjeda republikanca Donalda Trumpa sama po sebi nije jamac nikakva procvata, kao što to ne bi bio slučaj ni da je (pobijedila Hillary Clinton) Pitanje je što se od danih obećanja uopće dade provesti.
Dok je Hillary Clinton obećavala kontinuitet, a to u mnogim očima znači i opstanak sofisticirane mreže korupcije, Trump je najavljivao promjene, ne dajući jasna objašnjenja kakve bi one stvarno bile i koji su mehanizmi njihove uspješne provedbe.
Trumpove najave »amerikanizacije« američkoga voznoga parka, zrakoplovne i morske flote, zapravo protekcionistička politika, skupo bi stajale samu Ameriku. Istodobno, te bi mjere snažno pogodile druga velika svjetska gospodarstva, koja se u velikoj mjeri oslanjaju na izvoz u SAD. Nadalje, njegova obećanja ograničenja useljavanja teško bi podnijele neke od najjačih američkih gospodarskih grana, poput primjerice informatičke industrije i općenito tehnoloških tvrtka, koje su ovisne o useljenicima. No, unatoč tomu što je Trumpov dijelom nesuvisli predizborni program sadržavao i intervencionističke mjere, neki vodeći ekonomski krugovi u zemlji nisu mu bili neskloni. Možda je upravo zbog toga Clinton tijekom kampanje otkrila namjeru povećanja državnih izdataka. Načelno pak, financijski krugovi od početka su podržavali Clinton, dijelom zasigurno zbog toga što je Trump najavljivao rat bankama u slučaju pobjede.

Prijezir prema elitama

Tržišta kapitala od Clinton su očekivala u prvom redu stabilnost, ma što to značilo u sadašnjim okolnostima u kojim američkomu gospodarstvu ne cvjetaju ruže. Nije ni čudo što velik broj Amerikanaca upravo zamjera Clinton bliskost s financijskim lobijem. No kampanja je jedno, a postizborna stvarnost, posebice u slučaju kampanje koja nije imala prevelike veze s realnom politikom.
Jedna je pak stvar vrlo izgledna, a to je da će bez obzira na pobjedu Donalda Trumpa oboje dojučerašnjih kandidata svojom pojavom, svojim utjelovljenjem različitih karaktera američkoga društva i pitanjima što su ih otvorili snažno utjecati na novi predsjednički mandat. Zanimljivo je u tom kontekstu napomenuti da je, prema istraživanju američke udruge psihologa, više od polovine Amerikanaca zbog kampanje bilo osobno pogođeno stresom. Problem je u tome, procjenjuju stručnjaci, što je u ovom trenutku sam američki politički sustav izložen stresu. Amerika ima strukturne probleme, za koje je teško bilo očekivati da se jedno od kandidata može nositi s njima. A korijeni tih problema malo su dublji.
Malo teorije: Francuski filozof Alexis de Tocqueville već je prije više od 150 godina tvrdio da u Americi politički sustav nije odraz društva, nego političke institucije oblikuju mentalitet. Ta se teza potvrđuje posebice u posljednje vrijeme i to je točka u kojoj se Amerika sve više udaljuje od Europe. Činjenica je da je Trump svojim iskorakom u politiku izazvao simpatije golemoga broja Amerikanaca, što za tu veliku zemlju nije baš neka pohvala iz dvaju razloga. Prvi je taj što je Trump bespoštedno napadao i vrijeđao sve žive, a istodobno je, poput kakva predimenzioniranoga Bandića, svakomu obećavao sve što je tko tražio. Takav način nije odlika ozbiljna državnika. Drugi razlog leži u samoj tolikoj podršci Trumpu kao kritičaru establišmenta, što naprosto znači da izrazito velik broj Amerikanaca prezire vlastitu elitu. Doista se ne može govoriti o zdravu političkom sustavu, uključujući i sudstvo i gospodarske strukture, kad toliki broj građana podržava čovjeka koji tvrdi da njegovi protivnici listom nemaju pravo upravljati Amerikom. Čak je i za Hillary Clinton izjavio da bi trebala ići u zatvor. Zanimljiva je također njegova općenita odbojnost prema meksičkim useljenicima i muslimanima, kao i tvrdnja da je potrebno ujediniti narod, a da drugi »nisu važni«.
Trumpove ideje jesu radikalne, ali nisu nove. One su samo zaoštravanje trenda koji se pojavio još za predsjednikovanja Billa Clintona, kojemu su republikanski političari svako malo javno odricali pravo da predstavlja sve Amerikance. Tadašnji republikanski čelnik zastupničkoga doma Kongresa Newt Gingrich bio je prvi koji je sredinom devedesetih godina iz protivljenja predsjedniku izazvao privremeni kolaps državne uprave. I premda su se u međuvremenu mnogi republikanci distancirali od svojega neuračunljivoga kandidata Trumpa, vodeći republikanski političari tijekom kampanje najavljivali su da u slučaju pobjede gospođe Clinton ne će poštivati neke njezine odluke. A kad je riječ o građanima, većina Trumpovih pobornika stvarno je mišljenja da Hillary Clinton mora u zatvor, dok ih dobar dio, čak i onih utjecajnih u javnosti, vjeruje da je ona naprosto zloduh.

Novi val političara

Trump je rekao da ne bi priznao poraz. Pitanje je onda što o njegovoj pobjedi misle njegovi protivnici. U svakom slučaju, bez obzira kako se on ponašao nakon izbora, taj je potez još jedna loša svjedodžba za američki politički sustav, jer on tvrdi da šutljiva američka većina uopće ne može doći do riječi i da političke elite manipulacijama rade iza leđa narodu. Valja još jednom ponoviti da takve tvrdnje podržava dobar dio Amerikanaca i da sami republikanci šire glasine da se u Americi događaju izborne prijevare.
Ukratko, prema nedavnom istraživanju polovica republikanskih birača ne bi prihvatila Clinton kao predsjednicu. To je činjenica koja govori o tome u kakvom će stanju novi predsjednik preuzeti zemlju. Da se ne govori o rasizmu koji je svakodnevna pojava u Americi i istodobnom svojevrsnom novom totalitarizmu koji se očituje u tome što elite, u prvom redu u medijima, kulturi i industriji zabave, beskompromisno nameću svoje ideje, mišljenja i norme.
Hillary Clinton svakako se može smatrati važnom predstavnicom toga nedemokratskoga trenda. Njezini kritičari upozoravaju da su njezine političke ambicije bile jače od osjećaja ponižene supruge kad je prešla preko bračne nevjere svojega muža koja je svojedobno uzdrmala zemlju. Zapravo, Hillary Clinton je zbog svoje uspješne karijere, u koju spada i ležeran odnos prema obiteljskim vrijednostima, postala uzor mnogim ženama diljem svijeta koje potvrdu svoje osobnosti vide u promjeni pravila unutar obiteljskih odnosa. Očekivati je da će otpor prema tim trendovima kad-tad postati vidljiv i u američkom javnom životu. Doduše, ni privatni život Donalda Trumpa nije baš neka podloga za oblikovanje otpora krajnjoj liberalizaciji privatnosti, ali Trumpu ioanko nije izgrađen imidž ozbiljnoga sugovornika u temeljnim pitanjima života i politike, njega su više nastojali prikazati kao slučajnoga predvodnika mnoštva koje je izgubilo vjeru u državu. U biti, on je predstavnik novoga vala političara, kakvih ima i u Europi, koji imaju poteškoća u osobnom svjedočenju načela koja javno zastupaju. No on, politički gledano, u rukama ima dobre karte i još će neko vrijeme ostati uzor borca protiv političke korupcije, svojevrsni John Wayne koji ne trpi nepravdu i u stanju je riješiti stvari po kratkom postupku. Takvi junaci Amerikancima imponiraju. A prgavi i svojeglavi cowboy najlakše se može nametnuti upravo u trenutku kad građani smatraju da ih njihovi vođe vuku za nos.
Kad je riječ o vjerodostojnosti američke politike, valja podsjetiti samo na to da u SAD-u nitko ne može napraviti političku karijeru ako nema mnogo novca. Začarani krug političko-egzistencijalnoga uspjeha zatvara se s činjenicom da su američki političari među najbogatijim građanima, da prosječni senator primjerice u pravilu ima 14 milijuna dolara imovine, a član zastupničkoga doma nešto više od četiri i pol milijuna. Nije stoga čudno što se Trump hvalio time da je jedini u stanju sam financirati svoju kampanju, jer su troškovi američkih kampanja toliki da političari, unatoč bogatstvu, ne mogu u njima sudjelovati ako ne okupe dodatne sponzore.
Među američkim građanima očito raste otpor takvim političkim pravilima, ali teško da će predsjednik Trump pronaći načina promijeniti ih. Riječ je o sustavu koji se oslanja na ustav i naprosto je ukorijenjen u društvu. Nasuprot tomu, to isto društvo pokazuje ne odveć optimistične trendove kad je riječ o izgledima prosječnih ljudi, a poglavito nižih slojeva, na osobni uspjeh. Među radničkim slojem primjerice vidljiva je, uslijed društvenih i kulturnih razlika, velika borba za mali dio skromnoga kolača kakve-takve egzistencije. U borbi za najslabije plaćena radna mjesta, doduše, pripadnici afroameričkih i latinoameričkih skupina nisu više bez ikakvih izgleda, ali ne ohrabruje to što njihovo mjesto na rubu društva zauzimaju bijelci. Pripadnicima »beznadnih« socijalnih skupina, u kojima je sve više bijelaca, zapravo nema više pomoći. To je rekla Hillary Clinton.
Kad je riječ o vanjskoj politici, kontinuitet koji je obećavala Clinton mogao bi biti najmanje bolan. Barem za ostatak svijeta, u kojem SAD još uvijek igra ključnu ulogu. Dok je Trump obećavao radikalne promjene, koje bi u SAD-u mogle dovesti do neizvjesnosti u svim područjima politike, u vanjskoj politici Amerika doduše jest najvažniji, ali ipak nije jedini važan igrač. Svjetska zajednica uglavnom je bila naklonjena Clinton, ne samo zbog njezina iskustva državne tajnice nego i zbog aktivne uloge SAD-a čiji je ona zagovornik. Pogleda li se na trenutačna krizna žarišta u svijetu, vidi se da odgovornost za mnoga od njih snosi barem dijelom Amerika, ali da se unatoč tomu osjeća snažna potreba za američkim sudjelovanjem. Primjerice jugoistok Europe, koji je pretrpio strateške promjene nestankom Srbije kao ključnoga čimbenika, jačanjem uloge Albanaca, pojavom islama kao čimbenika, jačanjem uloge Turske i Rusije. Postoje mnogi scenariji za daljnji razvoj prilika na tom području, jedan gori od drugoga. Previše je kriznih točaka, previše nepoznanica. Amerika je nakon srpske agresije pomogla privremeno stabilizirati jugoistočnu Europu. Ali nisu stvorene pretpostavke za dugoročnu stabilnost. Bez snažna utjecaja Washingtona ne će ni biti.

Unutarnje pospremanje

Slično je i u nekim drugim dijelovima svijeta, primjerice na Bliskom istoku, gdje se sve više sudionika uključuje u krizna žarišta što donosi promjene u odnosima snaga, ali otvara put i novim dugotrajnim sukobima. No bez obzira na prilično nesuvisle izjave Donalda Trumpa kad je riječ o vanjskoj politici, u strukturi američke vanjske politike ima dovoljno osigurača koji mogu neutralizirati moguće »opasne« poteze predsjednika.
Na kraju, američki izbori još su jednom demonstrirali važnost koju SAD ima u svijetu. No ugled Amerike u svijetu sada ne će porasti. Previše je razloga za zabrinutost, bez obzira na kontinuitet koji se u američkoj vanjskoj politici ipak može očekivati. A zabrinutost je na mjestu ponajprije zbog unutarnjih prilika u samoj Americi, zbog činjenice da se u njoj javila potreba za velikim unutarnjim pospremanjem, koje zasad još nije na vidiku.
Pitanje je možda nezgrapno, ali legitimno: nije li Donald Trump oličenje Amerike koja kao da je sve manje u stanju razumjeti vlastiti identitet i koja je sve manje na čistu koji su stvarni temelji njezina društva?

IZVORPrilika br. 11/2016.
Prethodni članakPRODAJA GRAĐANSKIH PRAVA Ekonomski prognanici iliti o licemjerju
Sljedeći članakMIRIS PLASTIKE PRIVLAČI ŽIVOTINJE: 150 milijuna plastične ambalaže u morima i oceanima