NEIZBJEŽNI SU NEMIR, BRIGE I PATNJA Tko može umiriti oluju?

Isus hoda po vodi

Nije lagan život na zemlji. Nikad nije ni bio. Nije od jučer izraz »dolina suza«. Doduše, postoje životna razdoblja ispunjena lijepim trenutcima. Sama radost. Ljudi na njih gledaju kao na nešto normalno, skloni su ih tumačiti kao plod svojih zasluga. Uostalom zar nije svatko »kovač svoje sreće«? Uvjereni da će tako biti stalno, najčešće i ne uoče da se stvari mijenjaju. Radost i sreću zamijene nemir, brige i patnja. Naiđu problemi; neke je čovjek sam skrivio, a većinu i nije. Na koji god način se pojavili, treba se s njima suočiti, izdržati i nadvladati ih.

Bori se čovjek s nedaćama; jedne riješi, druge navaljuju. Kao da ih donosi vjetar. Neke su baš teške, prava oluja. Iscrpi čovjek svoje snage i nadu. Počne tonuti. Tada je važno pružiti mu ruku da ne potone.

Kad je čovjek u velikoj nevolji, hvata se svega. Puno toga mu se pričini kao pružena ruka pomoći. Posegne za kratkotrajnom utjehom, a potreban mu je stvarni spas. Lako ih zamijeni. Zadovolji se privremenim skloništem, a potrebno je umiriti oluju.

Kad su apostoli bili u lađi, a protivan vjetar ih gonio na pučinu, Isus se pojavio na vodi. Uvijek je on tu negdje, pitanje je samo koliko su ga vjernici spremni uočiti? Apostoli su ga vidjeli. Petar je, vjerujući Isusu, krenuo prema njemu po vodi. Kad se podigao velik vjetar, poplašio se i počeo tonuti. Uspaničen, mogao je postupiti na razne načine. Mogao se okrenuti prema lađi i pokušati doplivati do nje. I ona bi mu pružila neku privremenu zaštitu. Mogao je zapomagati prema apostolima da mu oni pomognu, možda dobace konop ili već nešto čega bi se prihvatio. I to bi, na trenutak, bilo nešto. No Petar je postupio na najbolji mogući način.

Ništa od privremenih rješenja. Gledao je prema Isusu i povikao: »Gospodine, spasi me!« Isus mu je pružio ruku, ušli su u lađu i oluja se smirila.

I ljudski su životi prepuni oluja. Događa se i da se počne tonuti. Nema čovjeka bez toga iskustva. Tada je važno ne posegnuti za prividnom pomoći. Potrebno je poput Petra gledati u Isusa i zazvati: »Gospodine, spasi me!« Filozof Kierkegaard kaže: »Samo pred Isusom možeš kleknuti a da ne ćeš biti ponižen.«

Hod prema Isusu nije lagan ni jednostavan. Ali to je jedini put stvarnoga spasa. Makar i po uzburkanoj vodi. Mnogi mogu »pružati ruku«, a samo Isus može umiriti oluju.

IZVORGlas Koncila br. 43/2019.
Prethodni članakKORK NAPRIJED, NATRAG DVA Rad do 68. – problemi i nepravde
Sljedeći članakPJESNIK KOJEGA JE OTKRIO SKLADATELJ Nenad Novaković – sanjar nebeskih stvari