»Složenim izazovima« migranata, temi koja se provlači kroz cijeli dokument, vraća se papa Franjo u četvrtom poglavlju svoje enciklike »Fratelli tutti«, koje nosi naslov »Srce otvoreno čitavomu svijetu«. »Svakako, ideal bi bio izbjeći migracije koje nisu nužne, a put koji vodi prema tomu cilju jest stvoriti u matičnim zemljama konkretnu mogućnost da se dostojanstveno živi i raste… Međutim, dok nema ozbiljnih napredaka u tom smjeru, naša je dužnost poštovati pravo svakoga ljudskoga bića da pronađe mjesto gdje će moći ne samo zadovoljiti primarne potrebe, nego se također u potpunosti ostvariti kao osoba«, kaže Papa.
Tu Sveti Otac ugrađuje svoja četiri poznata glagola: »primiti, zaštititi, promicati i integrirati«. »Uistinu«, dodatno tumači Papa, »nije riječ o tome da se odozgor primijene programi pomoći, nego da se po ta četiri djelovanja prijeđe zajednički put kako bi se izgradili gradovi i zemlje koji će, premda čuvaju svoje kulturne i vjerske identitete, biti otvoreni za razlike te će ih znati vrjednovati pod vidom ljudskoga bratstva.«
Papa tu nabraja »neke nužne odgovore, posebno kad je riječ o onima koji bježe od teških humanitarnih kriza«. »Primjerice: povećavati i pojednostavnjivati davanje viza; primjenjivati programe privatnoga i zajedničkoga kumstva; otvarati humanitarne koridore za najranjivije izbjeglice; davati prikladan i pristojan smještaj; jamčiti osobnu sigurnost i pristup bitnim službama; osigurati prikladnu konzularnu pomoć, pravo da se uvijek sa sobom nose osobni dokumenti, nepristran pristup pravosuđu, mogućnost otvaranja bankovnih računa i jamstvo onoga što je nužno za uzdržavanje života; dati im slobodu kretanja i mogućnost rada; zaštititi maloljetnike i zajamčiti im redovit pristup odgoju i obrazovanju; predvidjeti programe privremene zaštite i prihvata; zajamčiti vjersku slobodu; promicati njihovo uvrštavanje u društvo; olakšavati spajanje obitelji i pripremati lokalne zajednice za procese integracije.«
U prvom dijelu četvrtoga poglavlja Papa iznosi još dva naglaska. Prvo, zauzima se za »primjenu pojma ‘građanstva’, koje se zasniva na jednakosti prava i dužnosti pod kojima svi uživaju pravdu« te za izbjegavanje »diskriminacijske uporabe izraza manjine, koji sa sobom nosi sjeme osjećaja izolacije i inferiornosti«. Drugo, Papa se zauzima za »globalno zakonodavstvo za migracije« (u zagradi navodi englesku riječ »governance«, upravljanje), tj. »treba odrediti (na međunarodnoj razini) srednjoročne i dugoročne projekte koji će biti više od odgovora na hitna stanja«. »Oni bi trebali s jedne strane stvarno pomoći u integraciji migranata u zemljama prihvata te, istodobno, promicati razvoj matičnih zemalja socijalnim politikama, koje međutim ne podvrgavaju pomoć strategijama i praksama koje su ideološki tuđe ili suprotne kulturama naroda za koje su namijenjene«, napisao je papa Franjo.
Netom izneseni iscrpan opis tek je manji dio četvrtoga poglavlja. U ostatku teksta Papa ide onkraj konkretnih izazova te, nadahnut pitanjem izbjeglica i migranata, promišlja o odnosu između dijela (pojedina lokalna zajednica, zemlja, regija) i cjeline (čovječanstvo kao takvo); između lokalnoga i globalnoga; između vlastitoga identiteta i univerzalne ljudskosti koju, svaka na svoj način, izražavaju i druge kulture i identiteti. Papa zastupa svojevrsnu ravnotežu između dvaju polova, koju je već davno izrazio slikom poliedra, cjeline s više središta, s različitim identitetima. Ni jedan od tih pojedinih identiteta ne može se istinski razvijati ako se ogradi od drugih, ako izgubi iz vida bratstvo čitave ljudske obitelji. Ne može se graditi istinska vlastita sreća pokraj tuđih ruševina, glasi jedan od Papinih izričaja. Tako se, primjerice, »dolazak različitih osoba, koje dolaze iz drugačijega životnoga i kulturnoga konteksta, preobražava u dar«. »Imigranti, ako im se pomogne integrirati se, blagoslov su i novi dar koji poziva društvo da raste«, poručuje Sveti Otac.
U petom poglavlju Sveti Otac govori o »boljoj politici«. Započinje s kritikom kako populizma tako i liberalizma, kako bi potom došao do potrebe »bolje politike«, uvodeći u diskurs ključni pojam »politička ljubav« (u smislu »karitas«).
U kritici populizma Papa je oprezan. Svjestan je da su izrazi »populizam« i »populist« »preplavili sredstva priopćavanja i govor općenito« te da populizam postaje »jednim od polova podijeljena svijeta«; da se olako lijepe etikete »populist« i »nepopulist«. Postoji još jedna opasnost: »ignorirati legitimnost izraza narod« (lat. »populum«, od čega dolazi »populizam«), a time u konačnici i same demokracije kao upravo »vladavine naroda«. »Biti dio naroda znači biti dio zajedničkoga identiteta koji se sastoji od društvenih i kulturnih veza. A to nije pitanje automatizma, štoviše, riječ je o sporu, tešku procesu prema zajedničkomu projektu«, napisao je Papa. Polazeći, dakle, od toga načelno pozitivna vrjednovanja »naroda«, Papa kritizira određeno značenje populizma. I tu počinje s pozitivnim vrjednovanjem: »Postoje politički vođe koji su kadri tumačiti osjećanje naroda, njegovu kulturnu dinamiku i velika nagnuća društva. Služenje koje pružaju, ujedinjujući i vodeći, može biti temelj za trajni projekt preobrazbe i rasta, koji uključuje i sposobnost prepuštanja mjesta drugima u traženju općega dobra.«
»Međutim«, nastavlja Sveti Otac, »on prerasta u nezdravi populizam kad postaje nečija sposobnost za postizanje konsenzusa s ciljem da se politički instrumentalizira kultura naroda, pod nekim ideološkim vidom, u službi osobnoga političkoga projekta ili vlastitoga ostanka na vlasti. U drugim slučajevima on nastoji steći popularnost potičući najniža i najsebičnija nagnuća stanovništva. Još je gore kad se pretvori, na grub ili suptilan način, u podvrgavanje institucija i legalnosti sebi. Populističke skupine izobličuju riječ ‘narod’. (…) Živi i dinamički narod, onaj koji ima budućnost, jest onaj koji trajno ostaje otvoren novim sintezama usvajajući ono što je različito.«
Papa kritizira populizam u još jednom značenju te riječi: kad vlast postaje »traženje neposrednoga interesa«, »s ciljem pridobivanja glasova ili potpore«. Tu Sveti Otac govori o »neodgovornom populizmu«. Kad je riječ o odgovornosti politike, ona se prije svega odnosi na »prevladavanje nejednakosti« i na »razvoj ekonomije« kako bi »jačali potencijali… i tako se zajamčila održiva jednakost«. »Projekte pomoći« treba smatrati »samo kao privremeni odgovor«. U tom kontekstu Papa snažno ističe odgovornost politike za stvaranje radnih mjesta. Nema gorega siromaštva od onoga koje lišava rada i dostojanstva rada, poručuje Sveti Otac.
U biti liberalnim viđenjima Papa zamjera troje. Prvo, shvaćanje društva kao »pukoga zbroja interesa koji koegzistiraju«. Zbog toga »govore o poštovanju sloboda, ali bez korijena zajedničkoga narativa«, često »optužujući za populizam sve one koji brane prava najslabijih u društvu«. Drugo, liberalizam je sklon previdjeti »trajno ljudsko nagnuće k sebičnosti«, ono što kršćanski moralni nauk naziva »požudom«. Takav optimizam bez temelja vodi do zablude – treća velika točka Papine kritike – da tržište samo sebe može regulirati, da će na taj način stvoriti »višak« koji će se »prelijevati« siromašnima.
Govoreći u trećem dijelu petoga poglavlja o »socijalnoj i političkoj ljubavi«, Papa polazi od teze da se bez politike ne može – da je ne može zamijeniti, primjerice, ekonomija – uza sve njezine nedostatke (pojava korupcije, koncentracije moći…). Ali ne bilo kakve politike. Ključni su sljedeći redci, na temelju kojih Papa razvija i druge teme: »Prepoznavanje u svakom ljudskom biću brata ili sestre te traženje socijalnoga prijateljstva koje će uključivati sve nisu puke utopije. Zahtijevaju odlučnost i sposobnost pronalaženja učinkovitih putova koji će im zajamčiti stvarnu mogućnost. Svako zauzimanje u tom smjeru postaje izvršavanje ljubavi (‘karitas’). Jer pojedinac može pomoći osobi u potrebi, no kad se ujedini s drugima kako bi dali život društvenim procesima bratstva i pravednosti za sve, tada ulazi u ‘polje šire ljubavi, političke ljubavi’ (izraz je upotrijebio već papa Pio XI., nap. Da. G.). Riječ je o tome da se napreduje prema društvenom i političkom poretku čija je duša socijalna ljubav. Još jednom pozivam da se ponovno vrjednuje politika, koja je ‘vrlo uzvišen poziv, jedan od najdragocjenijih oblika ljubavi, jer traži opće dobro’ (pobudnica ‘Evangelii gaudium’).«
Sveti Otac u nastavku poglavlja obrađuje temu pod različitim vidovima. No na pitanje što bi bila politička ljubav možda najbolje odgovaraju završni redci poglavlja, u kojima Papa iznosi nešto kao ispit savjesti bivšega političara. »Misleći na budućnost, u nekim danima pitanja moraju glasiti: S kojom svrhom? Prema čemu realno idem? Jer nakon nekoliko godina, kad se promisli o vlastitoj prošlosti, pitanje ne će glasiti: Koliko me je ljudi odobravalo, koliko ih je za mene glasovalo, koliko je o meni imalo pozitivnu sliku? Pitanja, možda i bolna, bit će: Koliko sam ljubavi uložio u svoj posao? U čemu je narod po meni napredovao? Kakav sam to trag ostavio u životu društva? Kakve sam realne veze izgradio? Koje sam pozitivne snage oslobodio? Koliko sam društvenoga mira posijao? Što sam stvorio na mjestu koje mi je bilo povjereno?«
