»NEPOŽELJNI« DOKUMENTI IZ »DOSJEA STEPINAC« (6) »Pokušali smo spasiti neke ljude ali nije nam pošlo za rukom«

Prva stranica dopisa župnika Augustina Kralja o zločinu u Crkvenom Boku
Nizanka donosi dokumente pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu o djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca u doba NDH, koji su po odluci Udbe/SDS-a bili zabranjeni za širu javnost ili su trebali biti uništeni.

Augustin Kralj, župnik »prijelazničke župe« Crkveni Bok, u pismu upućenom 25. listopada 1942. nadbiskupu Stepincu sa zamolbom da se ono proslijedi poglavniku Paveliću, opisuje tamošnje događaje koji su se zbili prije nešto više od tjedan dana:

»POGLAVNIKU NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
25.X.42. Zagreb

Podpisani je po svojoj savjesti dužan podnijeti izvještaj o svemu, što je proživio za vrijeme odpremanja prelazničke župe Crkveni Bok 13. i 14.  listopada ove godine. Župljani su odvedeni u sabirni logor Jasenovac po ustaškim postrojbama. Smatrao sam, da je potrebito, da upravo Vi, kao glavar Države, saznate gorku istinu od osobe, katoličkog svećenika, kako se kod toga postupalo.

Pitam Vas kao čovjeka, čemu takove mjere?

Dne 13. listopada u 7 sati ujutro začuli su se prvi hitci iz strojnica i pušaka u okolici župske ispostave Crkveni Bok. Kasnije sam doznao, da su ustaške postrojbe mnogo ranije blokirale cijelo mjesto. U 8 sati nakanio sam poći u crkvu, da služim svetu misu. Iznenada bez daha i blijeda kao smrt stupi mi u sobu stanodavka, također prelaznica, moleći me, da je spasim, jer da ustaše kupe narod i ubijaju ga.

Na prvi mah nisam toj vijesti vjerovao. Pošao sam napolje da izvidim stvar. Tek sad sam ja primjetio zapucavanje i iz daljine naricanje žena i djece. Pošao sam onamo, otkuda je dopirao plač, pak sam morao ustanoviti, da je evakuacija Crkvenog Boka doista započela. Ustaše su pratili strojnicama u ruci narod. Pristupio sam jednome od njih i upitao: što to znači. Nisam dobio odgovora. Kod nas je bilo sve u redu. Ni oružnička postaja, a ni ja, tako sam nastavio, nismo obaviješteni, da bi bili kakvi izgredi, pa vas pitam kao čovjeka, čemu onda takove mjere. Odgovorio mi je da je takva naredba i ustaše je moraju izvršavati.

»Poglavniče, utisak, što ga je podpisani dobio promatrajući sve to, jest više negoli strašan. Ja nisam pozvan da sudim, da li su predhodili razlozi, koji su iziskivali takove mjere, premda moram kazati, da nisam primjetio ni ja, ni oružnici u mjestu, da bi partizani imali kakovu vezu s ljudima u Crkvenom Boku.«

Kad sam uz to pošao pred povorkom prema oružničkoj postaji, primjetio sam kako narod ne zna što se zbiva i neki mirno čekaju naređenja, a drugi pokušavaju bježati, a ustaše trče za njima i pucaju. Od sad su se začule pucnjave na sve strane, što je značilo da narod bježi od svojih kuća spašavajući život.

Došao sam u oružničku postaju kamo je već bio došao nadporučnik Ljubo iz Jasenovca. Tamo se nalazio još narednik Abramović i bilježnik Gavrić. Pokušali smo spasiti neke ljude ali nije nam pošlo za rukom. Uspjeli smo tek toliko, da smo popisali sve katolike od rođenja, koji su se našli među ostalim narodom, da se izluče od drugih, što je učinjeno kasnije.

Nadporučnik Ljubo se nato oprostio od nas. Pri odlasku reče naredniku Abramoviću, neka pripazi da ne bi bila učinjena kakva pljačka, jer da za pljačkaše postoji samo smrt.

Iz oružničke postaje otišao sam kući. Selom prolaze samo ustaše. Susreo sam ih mnogo, a gotovo svaki je nosio sa sobom veću ili manju bocu rakije. Neki su već bili pijani. Mnoge sam zatekao kako vrše premetačine. Oštro sam ih ukorio da se toga okane ako žele izbjeći smrti. Odgovorili su mi da im je dozvoljeno iz kuća uzimati hranu i piće. Došao sam kući i tu u svome stanu nađem dvojicu ustaša, kako mi vrše premetačinu, a morali su po klecalu i raspelu iznad njega, po radiju i Vašoj slici razabrati da je to soba jednog državnog službenika. Izgrdio sam ih i protjerao napolje.

Narod iz Crkvenog Boka je već skupljen na drugoj obali Save u Lonji. Ali u Crkvenom Boku ne prestaju pucnjave. Nastavile su se one cijeli dan. Nisam znao što bih učinio. Iz Crkvenog Boka nisam nikuda mogao otići, a u Crkvenom Boku nisam znao što bih poduzeo. Kasno poslijepodne stizala su prva kola, koja su po ustaškim vlastima sa obližnjih sela bila poslana da kupe robu. Drugi dan je bilo iz susjednih sela Bobovac, Suvaj, Lonja i Puska 500 kola, koja su cijeli dan odvozila robu za Jasenovac. Primjetio sam u tim kolima ne samo platno, jastuke i odijela, što su trebali voziti, nego i neke pokućstvene predmete kao šivaće strojeve, željezne  peći, gredence.

Nekoliko puta prošao sam sela uzduž i popreko jer sam se i sam morao seliti u Sunju. Primjetio sam kako imade svaka kuća i po nekoliko ljudi, koji nešto sakupljaju i spremaju za se. Uzimali su sve, što su vrednije našli. To su bili ljudi iz Bobovca, Puske i Lonje. Odjedanput svaki drugi imade po dva kaputa na sebi. Dolazili ljudi u selo samo s konjima, a onda su u Crkvenom Boku uzimali kola, na kojima su vozili robu, a da kola nisu više vraćali. Drugi su dovodili svoje konje, pa bi ih u Crkvenom Boku zamjenjivali tamošnjima, boljima. Ustaše su pazili, da se ne pljačka roba, ali sam primjetio, kako je ustaša ulovio jednog sa plahtama pod kaputom ali nije uredovao. Pripovjedala mi je učiteljica Anka Pintar u Crkvenom Boku, kako su ustaše u kući, gdje su stanovali, našli 100 tisuća Kn. Te su novce nudjali njoj, a kako ona nije htjela uzeti, onda su zadržali za se. Da li su vratili ili ne, to mi nije znala kazati.«

U partizanima su od mještana prezirani

»Očito mi je palo u oči: najprostačkije kletve, koje sam od ustaša čuo. I to ne od jednog samo nego od većine njih, pa i od častnika, a zatim krađa sa strane katolika, koji su imali zadatak da kupe robu za državu. Tek manji dio stigao je u Jasenovac. Svećeničko moje zvanje nije mi dopuštalo, da prijavljujem stanovite osobe, i to s razlogom, što ih je bilo previše pa bi stradali životom zbog prekršaja, koji u drugim okolnostima ne bi sa sobom povukao tolike sankcije. Dne 14. listopada je bilo žalosno gledati, kako su izgledali stanovi. Sve prazno, razbacano, polupano.

Poglavniče, utisak, što ga je podpisani dobio promatrajući sve to, jest više negoli strašan. Ja nisam pozvan da sudim, da li su predhodili razlozi, koji su iziskivali takove mjere, premda moram kazati, da nisam primjetio ni ja, ni oružnici u mjestu, da bi partizani imali kakovu vezu s ljudima u Crkvenom Boku. Mnogi ljudi, koji su po službi dolazili u Crkveni Bok, a čuli su za sudbinu tih prelaznika, hvatali su se za glavu. Podžupan Bošnjak je došao dne 14. listopada po podne i kad je sve to vidio, rekao je da to neće ostati nekažnjeno. Ustaški satnik Majer iz Kostajnice, koji je od prije znao često dolaziti u Crkveni Bok, pak je poznavao ljude, najoštrije je osudio postupak ustaša iz Jasenovca.

Crkveni Bok je bogato mjesto. Dijelom jer je zemlja rodna, a dijelom, jer su ljudi bili veoma marljivi. Odazivali su se svakoj dužnosti, kojoj su morali prema državi udovoljavati. Bojnik Stjepan Fabec, kada je kupio sijeno za vojsku, stavljao je Crkveni Bok za uzor svim katoličkim selima gledom na podavanje. Lanjske godine se kupila mast za vojsku, ljudi su dali cca 250 kg. masti badava. Kad se taj narod pozivao u vojsku, ljudi su se odazivali u najvećem postotku. Doduše odijelilo se od mjesta nekih petnaestak ljudi, po čemu se može zaključiti, da su se priključili partizanima, ali su ti bili od mještana prezirani kao badavađije. Partizanska promidžba nije imala u Crkvenom Boku uspjeha.« (kutija 1, omot 12, 040-041).

NASTAVLJA SE

IZVORGlas Koncila br. 14/2019.
Prethodni članakUZ DVA MEĐUNARODNA ISTRAŽIVANJA Razočaranje ideoloških agenata
Sljedeći članakNAKON VRANA ŠTAKORI Ima li dovoljno otrova?