Prošlotjedna zamjena identiteta pokojnika, kao i ona na početku koronakrize, u središte je stavila mnoga pitanja vezana uz odnos prema tijelu pokojnika zaraženoga koronavirusom. S mnogo se izazova suočavaju vjernici kada dožive smrt bliske osobe od koronavirusa. Kako bi se prema mjerama koje mnogo toga uskraćuju trebalo postaviti iz vjerničke perspektive? Ništa ne može oduzeti dostojanstvo umrlomu tijelu, zaključak je koji su za Glas Koncila izrekla dvojica teologa – bioetičar dr. Tonči Matulić i patrolog dr. Ivan Bodrožić, profesori sa zagrebačkoga i splitskoga KBF-a, govoreći detaljnije o dostojanstvu umrloga tijela, nadležnosti države u ovim pitanjima i drugom.
Pandemija uzrokovana koronavirusom nametnula je donošenje novih pravila ponašanja, »novoga normalnoga«, što vrijedi i za bolničke kapelane i za patologe u bolnicama koji imaju dodir sa zaraženim osobama. To u praksi znači da, na žalost, nije uvijek moguće podijeliti sakramente onima koji leže na COVID-odjelima, odnosno, nakon što neki zaraženi pacijenti preminu, njihove ih obitelji i bližnji više ne mogu ni vidjeti, a kamoli dodirnuti ili, kao što je ponegdje još običaj, staviti im krunicu oko ruku. Suočiti se s pitanjima koja postavljaju brojni vjernici pristali su za Glas Koncila dr. Igor Borić, voditelj Odjela patologije i citologije u Općoj bolnici Dubrovnik, i don Jerko Ban, tamošnji bolnički kapelan.
Svećenik Ban već je više puta kao bolnički kapelan obilazio oboljele od korone i podijelio sakramente umirućima i drugima koji su ležali na COVID-odjelima. Na upit kako je to izgledalo i koja je procedura za dolazak k pacijentima, odgovorio je: »Na odjele na kojima leže oboljeli od korone dolazim uvijek na poziv obitelji pacijenata i uz dogovor s liječnicima i sestrama. Prvih nekoliko puta sestre su mi pomagale u oblačenju i svlačenju zaštitnoga odjela, a kasnije sam to uglavnom činio sam, ali po strogo propisanu redoslijedu i protokolu. Nekoliko pacijenata bilo je na respiratoru i nisu bili u kontaktu kad sam im podijelio bolesničko pomazanje, a nekoliko ih je bilo u relativno dobrom stanju pa sam s njima mogao i porazgovarati. Jasno, svi pacijenti koji su mogli komunicirati bili su sretni kada bih se predstavio i objasnio im zašto sam došao.
Također, posebno su zahvalni bili članovi obitelji pacijenata koji s njima nisu mogli stupiti u kontakt kada bih im potvrdio da sam uspio doći do članova njihovih obitelji i podijeliti im sakramente. Na žalost, zbog praktičnih razloga, pacijenti koji leže na COVID-odjelima ne mogu se pričestiti niti postoje uvjeti, to jest privatnost za redovitu ispovijed, ali velika je stvar da mogu primiti odrješenje i bolesničko pomazanje i za to treba biti zahvalan i bolničkomu osoblju.«
Nameće se i pitanje kakva je situacija s onima koji, na žalost, preminu u bolnici. »Iako bi svi trebali biti svjesni da smo smrtni i da smrt može doći nenadano, ni prije korone nije bila rijetkost da rodbina pokojnika ne reagira s prihvaćanjem na vijest o smrti člana obitelji, a sada je to, na žalost, još češće. Zapadna se civilizacija već desetljećima udaljava od umirućih i suočavanja sa starošću i bolešću jer stare i bolesne najčešće smještamo u staračke domove i hospicije. Posljedično, sve manje ljudi umire kod kuće, u okrilju obitelji. Korona je tu situaciju višestruko otežala jer je nemoguć ili je otežan kontakt s onima koji leže u bolnici, a nema ni uvjeta za redovit sprovod i izražavanje sućuti, što u redovitim situacijama mnogima pomaže u procesu žalovanja. Zbog toga neki ljudi pogrješno i štetno kanaliziraju svoju ljutnju i bol na zdravstvene djelatnike, a ponekad čak i na svećenike koji su tu da im pomognu. To nije lako otrpjeti ni kada pogriješimo – a svi koji rade i griješe – kamoli u teškim situacijama kao što je ova kada riskiramo i vlastito zdravlje i trudimo se da pomognemo koliko možemo i pacijentima i članovima njihovih obitelji. Dakle, pozivam sve na više strpljenja i razumijevanja posebno prema zdravstvenim djelatnicima.«
Na upit postoji li još neki način, osim osobnoga susreta, kako svećenici mogu pomoći svojim vjernicima koji su oboljeli od korone i njihovim obiteljima, bolnički kapelan je rekao: »Kolega svećenik nedavno me nazvao i pitao može li se negdje nabaviti zaštitno odijelo kakvo se upotrebljava na COVID-odjelima u bolnici. Morao sam ga razočarati i objasniti mu da se takvo odijelo ne može nabaviti u slobodnoj prodaji, a čak i kad bi se moglo, to ne rješava problem ispravnoga oblačenja, svlačenja i odlaganja. Dakle, u praksi nam, izvan bolnice, preostaje samo telefonski ili videopoziv, iako, na žalost, za takvo što većina ljudi, a posebno stariji, u Hrvatskoj često nemaju znanja ni načina.«
Dubrovački patolog dr. Igor Borić objasnio je koje su glavne mjere u radu s pacijentima koji su preminuli u bolnici, to jest čija tijela dolaze na odjel patologije. »Kako je COVID-19 – bolest uzrokovana virusom SARS-CoV2 – visokozarazna bolest, mjere koje poduzimamo prilikom prijenosa, prijevoza i pogreba umrlih osoba propisane su Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Sam naziv Zakona upućuje da je njegova svrha zaštita od zaraznih bolesti, a ne oduzimanje ili ograničavanje građanskih i vjerskih prava i sloboda. Nizom smjernica koje proizlaze iz Zakona pojašnjen je način postupka s tijelom umrle osobe. Provođenjem propisanih procedura štitimo od zaraze djelatnike bolnice i pogrebnih poduzeća, rodbinu umrlih i ostatak pučanstva.«
To konkretno znači sljedeće: »Kada osoba oboljela od koronavirusa umre na bolničkom odjelu, smješta se u vreću za posmrtne ostatke, koja se potom dekontaminira i stavlja u drugu istovrsnu vreću. Taj postupak obavljaju u pravilu dvije osobe opremljene zaštitnom opremom. Na najmanje tri mjesta vreću moraju označiti natpisom ‘Oprez! COVID-19 pozitivno’ te podatcima o umrloj osobi: ime, prezime, datum rođenja, datum smrti, OIB. Tijelo se potom u posebnim zatvorenim kolicima prevozi na Odjel patologije gdje se preuzima nakon kontrole podataka o identitetu osobe. Nakon zatvaranja vreće se ne smiju više otvarati za pogrebničke usluge, to jest za izlaganje pokojnika, brijanje, oblačenje i sl. Tijelo se u vrećama smješta u kovinski lijes koji je hermetički zatvoren lemljenjem, a potom se stavlja u drveni lijes u kojemu će biti i pokopano. U slučaju kremiranja tijelo se umjesto u kovinski lijes stavlja u posebnu, hermetički zatvorenu vreću, a potom u drveni lijes. Tijekom svih navedenih postupaka, kao i premještanja lijesa u pogrebno vozilo, svaki se prostor i predmet dekontaminira i dezinficira, za što je zaduženo osoblje opremljeno zaštitnim odijelima. Kada se razloži takav način postupka s tijelom osobe umrle od koronavirusa, jasno je da je riječ o visokosloženu i zahtjevnu postupku koji ne ostavlja mjesta za izlaganje tijela ni druge uobičajene radnje na koje smo naučili tijekom ispraćaja naših najmilijih.«
Na upit postoji li barem mogućnost da se u lijes s pokojnikom ipak stavi krunica ili koji drugi predmet dr. Borić je odgovorio: »Odjeća i predmeti kao što su krunice, slike i slično koje rodbina donosi stavljaju se u lijes bez otvaranja vreća i kontakta sa zaraženim pokojnikom. Sve te radnje provode se s ciljem očuvanja zdravlja i života.«
»Ni u ovakvim ekstremnim situacijama kao što je pandemija ne bi se smjeli uskratiti temeljni iskazi poštovanja prema pokojniku, premda je bolno kada se ne može ostvariti uobičajeni tjelesni kontakt koji je dio života. Kao vjernici trebamo u tim trenutcima jačati sve više onaj duhovni dodir s našim dragima, a to je zagrljaj vjere i ljubavi koji je neraskidiv i kojim ostajemo trajno povezani«, rekao je dr. Bodrožić te istaknuo da kršćani u svjetlu Božje objave, a napose u svjetlu Kristova uskrsnuća, na tijelo gledaju kao hram Duha Svetoga, hram Božji. »Pozvani smo gledati na tijelo u svjetlu svetosti koja omogućuje najispravniji pogled na vlastito biće te su i tijela pokojnika prožeta svetošću koja dolazi od Gospodina napose po sakramentima krštenja, potvrde i euharistije«, nastavio je dr. Bodrožić.
Govoreći o odnosu prema tijelu koje je zaraženo koronavirusom i kako mu pristupiti, dr. Matulić je istaknuo da su sasvim razumljiva i opravdana pitanja o životu u uvjetima pandemije, no treba imati na umu da je pandemija iz temelja promijenila svakodnevne životne navike i načine ponašanja i djelovanja. »Kad je dakle tako sa živim ljudskim osobama, sasvim je primjereno i razborito prihvatiti činjenicu da drugačije ne može biti ni s preminulim osobama koje čekaju ukop, a pogotovo ako je smrt nastupila u bolničkom sustavu u kojem se tijekom pandemije sasvim razumljivo i opravdano primjenjuju mjere i pravila posebnoga zdravstvenoga režima«, rekao je dr. Matulić, pritom istaknuvši da Kodeks medicinske etike i deontologije jasno ističe da je liječnik dužan poštovati tijelo i osobnost bolesnika i nakon smrti.
To se načelo, nastavlja bioetičar Matulić, savršeno podudara s načelom kršćanske etike koje ističe da s tijelom pokojnika treba postupati s poštovanjem i ljubavlju. »Kršćanska etika pritom ističe i krajnji razlog, naime poštovanje i ljubav prema tijelu pokojnika iskazuju se snagom vjere i nade u vječni život i uskrsnuće mrtvih. U tom smislu valja izraziti duboko suosjećanje sa svima koji su izgubili svoje najmilije tijekom pandemije koronavirusa jer nikomu, a zasigurno najmanje ožalošćenima zbog smrti drage osobe, nije lako nositi se s bolju i tugom u okolnostima mjera ponašanja koje su na snazi u društvu, a posebno u zdravstvenom sustavu. No te mjere ne dokidaju niti mogu dokinuti spomenuti etički zahtjev za poštovanjem tijela i osobnosti pokojnika nakon smrti, nego se zahtijeva razborito prosuđivanje odgovornosti u postupanju s događajem smrti u bolničkom sustavu i s tijelom preminule osobe«, upozorio je dr. Matulić.
»Kršćanski pogled na tijelo pokojnika podrazumijeva pogled pun nade na preminulu ljudsku osobu. Mrtva osoba ostaje ljudska osoba, doduše u posebnom stanju. Ona je mrtva, ali je kršćanskim pogledom vjere i nade promatramo u svjetlu vječnoga neprolaznoga života i uskrsnuća mrtvih na kraju vremena prema obećanju našega Gospodina«, rekao je dr. Matulić.
Odgovarajući na pitanje zašto ukop tijela ima posebnu važnost, patrolog Bodrožić upućuje na antropološku, ali i vjerničku perspektivu. »Mi učimo da smo zajednica vjernika te da nas je Gospodin odredio za vječni život. Ukopom tijela izražavamo vjeru u uskrsnuće, to jest pobjedu života nad smrću, prema onome što nam je pokazao uskrsnuli Krist. Sprovod nam postaje i škola molitve za svoje pokojnike te na drugačiji način postajemo svjesni zajedništva s njima, to jest da nisu nestali, uništeni, propali, nego da su prešli u novu dimenziju života«, kaže dr. Bodrožić.
Na tom je tragu i razmišljanje dr. Matulića koji kaže da tijelo mrtve osobe nikad nije i ne može biti neki preostali materijal ili, još gore, otpad: »O tijelu preminule osobe nakon smrti i medicinska etika i svaka zdrava humana etika i prije svih kršćanska etika zahtijevaju primjereno postupanje u skladu s dostojanstvom tijela preminule osobe. Za kršćane je ukop tijela preminule osobe uzvišeno djelo tjelesnoga milosrđa, a ne tek puka higijenska gesta. Ukop mrtvih za kršćane također znači primjereno i prigodno iskazivanje poštovanja i zahvalnosti prema ljubljenoj djeci Božjoj.«
Zato se može govoriti o dostojanstvu tijela i načinu na koji se pokapa pa dr. Bodrožić ističe da je tijelo pripadalo razumskoj osobi, štoviše stvorenju koje je stvoreno na sliku Božju, te kao sastavni dio čovjeka ne gubi dostojanstvo.
Da je dostojanstvo tijela preminule osobe neraskidivo povezano s njezinim ljudskim dostojanstvom pojašnjava i dr. Matulić, ističući da je ljudsko dostojanstvo urođeno, neotuđivo i apsolutno nepovrjedivo. »To znači da nije moguće pronaći ni jedan moralno opravdan razlog kojim bismo nanijeli i najmanju povredu ljudskoga dostojanstva samomu sebi ili drugomu. Ta se stvarnost proteže i na preminulu osobu, koja doduše jest mrtva, ali nije izgubila čast i dostojanstvo koji su joj za života pripadali. Opet se potvrđuje da naša etika prema mrtvima najrječitije govori o našoj etici prema živima. Kršćanska etika tu ne pravi nikakve razlike. Na svu sreću ne pravi je ni medicinska etika, ali ni svaka druga zdrava humana etika.«
