Ljudski je griješiti, kaže poslovica. Biblijski pisac reći će da i pravednik sagriješi sedam puta u danu. Nema, dakle, čovjeka koji ne bi trebao oproštenje grijeha.
Grijeh se može opisati raznim riječima: pogrješka, prijestup, prekršaj, pobuna, izopačenost, uvrjeda Bogu. Molitva Očenaša govori o grijehu kao o neplaćenom dugu: »Oče, otpusti nam duge naše, kako i mi otpuštamo dužnicima našim.«
Možemo to gledati na sljedeći način. Bog nam je dao sve što imamo i zato njemu sve dugujemo. Svaki trenutak života koji nismo proživjeli u dobru i ljubavi, uzeli smo od Boga i potrošili uludo. I to može biti grijeh.
Sjetimo se da na početku misnih slavlja ispovijedamo grijehe koje smo počinili mislima, riječima, djelima i propustom. Propustiti učiniti dobro koje smo mogli učiniti jest dug koji sami ne možemo više nikad vratiti pa nam je i za grijeh propusta potrebno Božje oproštenje. Grijeh, u bilo kojem obliku, jest dug prema Bogu jer njime uništavamo dobro koje nam je on povjerio.
Dobra je vijest da možemo uvijek zamoliti oproštenje i Bog će nam rado sve oprostiti, no izazov leži u nastavku molitve koji nas obvezuje da i mi opraštamo onima koji su nas povrijedili. Bog ne prima našu molitvu ako se mi ne želimo izmiriti s bližnjima. Ako nismo spremi oprostiti, onda je naš Očenaš neiskren i pitanje je smijemo li ga uopće moliti. Tada smo i dalje u ropstvu grijeha. Kada nam je preteško oprostiti, onda ta molitva treba biti vapaj nebeskomu Ocu za milost i snagu opraštanja, svjesni da je on nama oprostio mnogo više nego što to mi trebamo učiniti.
Tumačeći ovaj zaziv Gospodnje molitve, jedan je svećenik rekao: »Ništa u kršćanskom životu nije tako teško kao oprostiti i ništa nije kršćanskije od oproštenja.« Čini se da je lako oprostiti kada vidimo da se netko iskreno kaje i želi iskupiti svoj grijeh, ali je gotovo nemoguće oprostiti onomu tko se ne želi niti ispričati ili nastavlja i dalje činiti zlo. Nitko ne može oprostiti grijehe osim Boga samoga i zato, kada mi kao ljudi opraštamo bližnjima, pokazujemo da smo zaista djeca Božja, dopuštamo da se njegova milosrdna ljubav preko nas širi na druge ljude.
Čitajući doslovno što piše u molitvi, moglo bi se zaključiti da će Bog otpustiti našu krivnju ako i mi otpustimo krivnje naših bližnjih i to na isti način kao što to mi činimo. Zapravo, Gospodin nas ovdje poziva da mi opraštamo onako kako to Bog čini, ne samo jednom nego uvijek iznova i u istoj božanskoj mjeri, bezuvjetno ljubeći svoje neprijatelje, blagoslivljajući i čineći dobro onima koji nas progone.
Isusu Kristu nije bilo dovoljno poučiti nas da molimo za oproštenje, nije mu bilo dovoljno ni da molimo za život bez grijeha. On nam u molitvi Očenaša povjerava činiti ono što Bog čini, daje nam božansku moć pomirenja s našom braćom i sestrama.
Opraštanje treba dijeliti kao i kruh svagdanji. Moramo znati, Očenaš ne molimo samo za sebe, nego za čitav svijet. Tako i oproštenje, mir i radost, koji su nam osobno toliko potrebni, trebamo od srca dijeliti svim ljudima.
Anđelko Katanec
