Ove godine Providnost se pobrinula da se dan za danom, u subotu i nedjelju 4. i 5. lipnja, otkriju dva lica iste Crkve u Hrvatskoj. Lice mlade, raspjevane, vjerničkim zanosom obgrljene Crkve pokazalo se na vjerojatno najvećem »duhovskom bdjenju« u Europi i šire, kako bi se mogla nazvati molitveno-glazbena svečanost »Progledaj srcem« koja je u glavnom hrvatskom gradu okupila desetke tisuća hrvatskih vjernika. Oni su na maksimirski stadion u Zagreb stigli iz svih krajeva Hrvatske i iz dijaspore te time postali reprezentativni uzorak Crkve u Hrvata. To je zasigurno bio najveći koncert duhovne glazbe u povijesti mlade hrvatske države do kojega je, i to treba reći, dovela višemjesečna priprema i velik trud organizatora da omogući hrvatskomu društvu događanje koje, duhovski rečeno, ima potencijal mijenjati lice zemlje. Oni koji su se ondje okupili došli su bez moranja, bez prisile da bi u potpunoj slobodi slavili Boga pjesmom i molitvom. Time su pokazali crkvenu snagu koja se manifestira kada laičku inicijativu podupru prisutni predstavnici svih slojeva Božjega naroda, od biskupa, svećenika, đakona, bogoslova, ženskoga i muškoga redovništva pa do najbrojnijih vjernika laika. U javnom je prostoru bilo raznih pokušaja tumačenja toga događanja, uključujući i usporedbe s hipijevskim Woodstockom, pa do onih koji su kao motiv za dolazak tisuća posjetitelja vidjeli tek sudjelovanje dvoje glazbenika iz miljea svjetovne glazbe. No fascinacija brojnošću okupljenih nije mogla izostati, bez obzira na površnost tumačenja i često duboko nerazumijevanje toga duhovskoga glazbenoga fenomena održanoga pokraj maksimirske šume.
U posve drukčijem duhovskom ozračju pokazalo se drugo lice Crkve, samo dan kasnije, na zadušnici za u maceljskoj šumi ubijene svećenike, bogoslove, mnoštva vojnika, civila, obitelji, staraca i djece koji ondje, kako je rekao predvoditelj slavlja biskup Ivan Šaško, prije 77 godina nisu dočekali jutro. U odnosu na maksimirsko okupljanje, na Maclju se okupilo barem stotinu puta manje vjernika koji su došli moliti za žrtvu 1247 ubijenih 1945., koliko ih je dosad ekshumirano. Ondje nije bilo ni ushita, ni gromke pjesme, ni zanosa, ni vatrometa. Samo vapaj da se njihova žrtva počne u hrvatskom društvu vrjednovati, ali istinski, ne samo protokolarno kako se to najčešće i nevoljko sve dosad događa pogotovo s razine državnih vlasti.
Dva događaja, prvi kao »duhovsko bdjenje« održano na stadionu pokraj maksimirske šume, a drugi kao komemoracija održana na Duhove pred kapelicom pokraj maceljske šume, vjernički gledano, i te kako su povezana. Glasovita je misao drevnoga kršćanskoga pisca Tertulijana da je krv mučenika sjeme novih kršćana, jer, kako je obrazložio, svakim zamahom srpa progonitelja kršćani postaju brojniji. Spektakl na Maksimiru omogućila je dakle i žrtva na Maclju, kao i žrtve mučenika na svim križnim putovima i drugim stratištima sve do Domovinskoga rata. Dvolična bi bila Crkva koja bi zanemarivala svoje (mučeničke) korijene, kao i ona koja bi samo žalila za njima ne dopuštajući da iz njihove žrtve izraste nešto novo. Iako Crkva ima brojna lica, istinski živi u sjemenu i u plodu.
