OKRUŽNICA »OBREDNO ISKAZIVANJE DARA ZNAKA MIRA NA MISI« Kako i komu pružati znak mira na misi?

Snimila: A. Tadić

Molim za pojašnjenje znaka (geste) mira u euharistijskom slavlju. Smatram da se ponekad u tom trenutku liturgije izvodi svašta. Naime, neki vjernici pružaju ruku mnogima, vodeći se po nekoj logici – što više, to bolje. Koji je smisao da se pruža znak mira deset i više osoba? Zatim, neki imaju običaj čestitanja na znak mira (npr. ako je svetkovina Uskrsa ili Božića ili slavlja krizme, prve pričesti i slično). To mi je nepotrebno jer ima vremena i nakon misnoga slavlja za kratki pozdrav, neku prigodnu čestitku… I još nešto: koliko je primjereno da predslavitelj misnoga slavlja »napušta« oltar (prezbiterij) i odlazi pružiti znak mira prisutnim vjernicima?

Čitatelj Marijan

Na vrlo slično smo pitanje, uz neke nijanse, odgovarali i prije više od godine dana – 9. lipnja 2017. – i tada je čitatelj koji nas je pitao o tom liturgijskom znaku imao razmišljanja vrlo slična Vašima, upozoravajući poput Vas da se u tom trenutku »izvodi svašta«. U odgovoru smo pojasnili da je papa Franjo 9. lipnja 2014. odobrio okružnicu »Obredno iskazivanje dara znaka mira na svetoj misi«, koju je objavila – nakon devet godina proučavanja i konzultacija koja su logično počela i prije njegova pontifikata – Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.

Liturgičar mons. Ivan Šaško ističe upravo »prikladnost glede okolnosti« i tumači da »gesta pružanja mira nije tek uljudan pozdrav, niti se njezino značenje iscrpljuje na razini izražavanja prijateljstva ili jedinstva okupljenih«.

Poticaj za pripremu te okružnice dao je papa u miru Benedikt XVI. u svojoj apostolskoj pobudnici »Sacramentum caritatis«. Papi u miru Benediktu XVI. poticaj je pak bila rasprava na Biskupskoj sinodi u kojoj je navedeno da bi trebalo poduzeti nešto s tim znakom koji »može poprimiti pretjerane iskaze, pobuđujući poneku zbunjenost u okupljenoj zajednici baš prije pričesti«. Kako smo tada napisali, u bilješci 150. te pobudnice Benedikta XVI. navodi se kako je papa u miru »dao na proučavanje mjerodavnim dikasterijima da razvide mogućnost smještanja znaka mira u neki drugi trenutak, na primjer prije prinošenja darova«. »Kongregacija je prihvatila taj poticaj te je u obzir uzela činjenicu da su se na nedjeljnim misama u crkvama diljem svijeta mogli vidjeti – i još se vide – različiti oblici pružanja znaka mira«, no okružnica nije predložila da se mjesto pružanja znaka mira premjesti s već utvrđenoga liturgijskoga trenutka, to jest prije podjele pričesti. Tako je odlučeno nakon savjetovanja s katoličkim biskupima u svijetu koji i sami nastoje ustrajati na preporukama i upozorenjima kako se ne bi uvodile prakse koje nisu u skladu s Rimskim obrednikom. Naime, negdje se uvodi takozvana »pjesma za mir« koja nije predviđena, negdje se vjernici i svećenici šeću po crkvi da bi pružili znak mira drugima, a to ne bi trebali – na što upozoravate u svom pismu. U svom smo odgovoru čitatelja uputili i na više mogućih relevantnih izvora u kojima može pronaći više o toj tematici, te smo upozorili da pružanje znaka mira na misi nije prigoda ni za čestitanje u bilo kakvom povodu.

Naime, već u prvom broju okružnice protumačen je razlog pružanja znaka mira na misi: »’Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem’, riječi su kojima Isus svojim učenicima sabranima u dvorani posljednje večere, prije suočavanja s mukom, obećava dar mira da bi u njih ulio radosnu sigurnost svoje trajne prisutnosti. Nakon svoga uskrsnuća Gospodin ostvaruje svoje obećanje pokazujući se među njima na mjestu gdje su se nalazili zbog straha od Židova, govoreći: ‘Mir vama!’ Mir – plod otkupljenja koji je Krist donio na svijet svojom smrću i uskrsnućem – dar je koji Uskrsli i danas pruža svojoj Crkvi okupljenoj na slavljenje euharistije da bi je svjedočila u životu svakoga dana. U rimskoj liturgijskoj tradiciji razmjena mira smještena je prije pričesti sa svojim posebnim teološkim značenjem. Ono svoje uporište ima u euharistijskom razmatranju uskrsnoga otajstva – različito od onoga što imaju druge liturgijske obitelji koje se nadahnjuju na Matejevu evanđeoskom odlomku (usp. Mt 5, 23) – pokazujući se kao ‘uskrsni poljubac’ uskrsloga Krista prisutnoga na oltaru.«

Za predsjedatelja slavlja piše da bi trebao biti »uzor stava na koji poziva«, te da pruža mir službenicima ili đakonu, ako je prisutan, a ako ih nema onda vjernicima koji su mu najbliže

I Opća uredba Rimskoga misala u broju 82. pod naslovom »Obred mira« jasno govori: »Slijedi obred mira kojim Crkva moli za mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjernici međusobno izražavaju crkveno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije negoli se pričeste Sakramentom. Što se tiče znaka pružanja mira, neka način odrede konferencije biskupa prema duhu i običajima pojedinih naroda. Prikladno je ipak da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu.« Liturgičar mons. Ivan Šaško ističe upravo »prikladnost glede okolnosti« i tumači da »gesta pružanja mira nije tek uljudan pozdrav, niti se njezino značenje iscrpljuje na razini izražavanja prijateljstva ili jedinstva okupljenih«. »To je Kristov mir: pozdrav i dar Gospodnji koji se priopćuje u euharistiji. Ne radi se o pukome psihološkome ili ljudskome miru, o nečemu što pripada našemu nastojanju, već o daru, Ponudi koju omogućuje Božji Duh (usp. Gal 5, 22). Zbog toga taj mir molimo za cijelu Crkvu.« On među ostalim tumači da »nije potrebno svima pružiti mir«, podsjećajući na diskreciju i pronalaženje ravnoteže »između minimalne i maksimalne obredne granice« i na staru liturgiju koja je napominjala: »Tamo gdje se nalazite, pružite mir.«

Za predsjedatelja slavlja piše da bi trebao biti »uzor stava na koji poziva«, te da pruža mir službenicima ili đakonu, ako je prisutan, a ako ih nema onda vjernicima koji su mu najbliže, te dodaje: »Ponekad je važno da svakako pruži mir nekim vjernicima, na primjer: prvopričesnicima, mladencima u slavlju kršćanske ženidbe, rodbini pokojnika, redovnicima pri davanju zavjeta i slično.«