Molim za pojašnjenje znaka (geste) mira u euharistijskom slavlju. Smatram da se ponekad u tom trenutku liturgije izvodi svašta. Naime, neki vjernici pružaju ruku mnogima, vodeći se po nekoj logici – što više, to bolje. Koji je smisao da se pruža znak mira deset i više osoba? Zatim, neki imaju običaj čestitanja na znak mira (npr. ako je svetkovina Uskrsa ili Božića ili slavlja krizme, prve pričesti i slično). To mi je nepotrebno jer ima vremena i nakon misnoga slavlja za kratki pozdrav, neku prigodnu čestitku… I još nešto: koliko je primjereno da predslavitelj misnoga slavlja »napušta« oltar (prezbiterij) i odlazi pružiti znak mira prisutnim vjernicima?
Čitatelj Marijan
Na vrlo slično smo pitanje, uz neke nijanse, odgovarali i prije više od godine dana – 9. lipnja 2017. – i tada je čitatelj koji nas je pitao o tom liturgijskom znaku imao razmišljanja vrlo slična Vašima, upozoravajući poput Vas da se u tom trenutku »izvodi svašta«. U odgovoru smo pojasnili da je papa Franjo 9. lipnja 2014. odobrio okružnicu »Obredno iskazivanje dara znaka mira na svetoj misi«, koju je objavila – nakon devet godina proučavanja i konzultacija koja su logično počela i prije njegova pontifikata – Kongregacija za bogoštovlje i disciplinu sakramenata.
Poticaj za pripremu te okružnice dao je papa u miru Benedikt XVI. u svojoj apostolskoj pobudnici »Sacramentum caritatis«. Papi u miru Benediktu XVI. poticaj je pak bila rasprava na Biskupskoj sinodi u kojoj je navedeno da bi trebalo poduzeti nešto s tim znakom koji »može poprimiti pretjerane iskaze, pobuđujući poneku zbunjenost u okupljenoj zajednici baš prije pričesti«. Kako smo tada napisali, u bilješci 150. te pobudnice Benedikta XVI. navodi se kako je papa u miru »dao na proučavanje mjerodavnim dikasterijima da razvide mogućnost smještanja znaka mira u neki drugi trenutak, na primjer prije prinošenja darova«. »Kongregacija je prihvatila taj poticaj te je u obzir uzela činjenicu da su se na nedjeljnim misama u crkvama diljem svijeta mogli vidjeti – i još se vide – različiti oblici pružanja znaka mira«, no okružnica nije predložila da se mjesto pružanja znaka mira premjesti s već utvrđenoga liturgijskoga trenutka, to jest prije podjele pričesti. Tako je odlučeno nakon savjetovanja s katoličkim biskupima u svijetu koji i sami nastoje ustrajati na preporukama i upozorenjima kako se ne bi uvodile prakse koje nisu u skladu s Rimskim obrednikom. Naime, negdje se uvodi takozvana »pjesma za mir« koja nije predviđena, negdje se vjernici i svećenici šeću po crkvi da bi pružili znak mira drugima, a to ne bi trebali – na što upozoravate u svom pismu. U svom smo odgovoru čitatelja uputili i na više mogućih relevantnih izvora u kojima može pronaći više o toj tematici, te smo upozorili da pružanje znaka mira na misi nije prigoda ni za čestitanje u bilo kakvom povodu.
Naime, već u prvom broju okružnice protumačen je razlog pružanja znaka mira na misi: »’Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem’, riječi su kojima Isus svojim učenicima sabranima u dvorani posljednje večere, prije suočavanja s mukom, obećava dar mira da bi u njih ulio radosnu sigurnost svoje trajne prisutnosti. Nakon svoga uskrsnuća Gospodin ostvaruje svoje obećanje pokazujući se među njima na mjestu gdje su se nalazili zbog straha od Židova, govoreći: ‘Mir vama!’ Mir – plod otkupljenja koji je Krist donio na svijet svojom smrću i uskrsnućem – dar je koji Uskrsli i danas pruža svojoj Crkvi okupljenoj na slavljenje euharistije da bi je svjedočila u životu svakoga dana. U rimskoj liturgijskoj tradiciji razmjena mira smještena je prije pričesti sa svojim posebnim teološkim značenjem. Ono svoje uporište ima u euharistijskom razmatranju uskrsnoga otajstva – različito od onoga što imaju druge liturgijske obitelji koje se nadahnjuju na Matejevu evanđeoskom odlomku (usp. Mt 5, 23) – pokazujući se kao ‘uskrsni poljubac’ uskrsloga Krista prisutnoga na oltaru.«
I Opća uredba Rimskoga misala u broju 82. pod naslovom »Obred mira« jasno govori: »Slijedi obred mira kojim Crkva moli za mir i jedinstvo za samu sebe i za cijelu ljudsku obitelj, a vjernici međusobno izražavaju crkveno zajedništvo i uzajamnu ljubav, prije negoli se pričeste Sakramentom. Što se tiče znaka pružanja mira, neka način odrede konferencije biskupa prema duhu i običajima pojedinih naroda. Prikladno je ipak da svatko pruži mir na jednostavan način samo onima koji su mu blizu.« Liturgičar mons. Ivan Šaško ističe upravo »prikladnost glede okolnosti« i tumači da »gesta pružanja mira nije tek uljudan pozdrav, niti se njezino značenje iscrpljuje na razini izražavanja prijateljstva ili jedinstva okupljenih«. »To je Kristov mir: pozdrav i dar Gospodnji koji se priopćuje u euharistiji. Ne radi se o pukome psihološkome ili ljudskome miru, o nečemu što pripada našemu nastojanju, već o daru, Ponudi koju omogućuje Božji Duh (usp. Gal 5, 22). Zbog toga taj mir molimo za cijelu Crkvu.« On među ostalim tumači da »nije potrebno svima pružiti mir«, podsjećajući na diskreciju i pronalaženje ravnoteže »između minimalne i maksimalne obredne granice« i na staru liturgiju koja je napominjala: »Tamo gdje se nalazite, pružite mir.«
Za predsjedatelja slavlja piše da bi trebao biti »uzor stava na koji poziva«, te da pruža mir službenicima ili đakonu, ako je prisutan, a ako ih nema onda vjernicima koji su mu najbliže, te dodaje: »Ponekad je važno da svakako pruži mir nekim vjernicima, na primjer: prvopričesnicima, mladencima u slavlju kršćanske ženidbe, rodbini pokojnika, redovnicima pri davanju zavjeta i slično.«