S. Augustina: Otkako sam krenula u samostan, još prije prvih zavjeta 1971. godine, moja je ideja i želja bila otići u misije. Čitala sam knjižice o misijama i bilo mi je nepojmljivo kad bih čitala da su mravi ili crvi pojeli kuću, a otkako sam misionarka, vidim da je i to moguće! No nije se mojim željama moglo udovoljiti pa sam išla u škole i završila za medicinsku sestru. Postala sam tako “dupla sestra”, a kad sam počela raditi u splitskoj bolnici Firule, na intenzivnoj njezi, sama sam sebi rekla: “Draga moja, prikloni se, to nek’ bude tvoja misija – radi dobro za bolesnike!”
S. Augustina: Pet do dvanaest, ha, ha! Kad su naše sestre 2010. odlučile otvoriti misiju na Salomonskim Otocima, javila sam se na okružno pismo vrhovne poglavarice. Dugo sam u sebi razmišljala, “vagala”, pronalazila “tisuću negativnosti”: već sam starija, imala sam tada 58 godina, engleski jezik ne poznajem… No napokon sam rekla: “Tko sam ja da se s Bogom svađam i prepirem mogu li ili ne mogu, idem u Božje ruke kad me zove, pa što On da!” Napokon sam napisala i poslala zamolbu o kojoj baš nikomu, osim Bogu i Gospi, nisam govorila. Kada sam se našla među četiri odabrane, bila sam sva sretna, iako su se neki oko mene pomalo i ljutili na me što odlazim.
S. Augustina: Evo, u petom je mjesecu započela teći sedma godina otkako smo stigle. Išle smo u tada sasvim nepoznat kraj, ali velika ljubav prema Bogu i čovjeku u meni je nadvladala sve. Kada smo došle i osjetile silne vrućine, vidjele te bijedne kućice i život ljudi, bilo nam je malo neobično, ali uopće nismo osjećale da smo negdje daleko i da tu ne ćemo moći živjeti. Pomogao nam je i sadašnji nadbiskup Chris Cardone smjestivši nas u područje Buma, na otoku Malaita, jednom većem od otprilike tisuću otoka te zemlje. Tu su ljudi veoma siromašni, ali tu je bio i pastoralni centar sa školom za katehiste, gdje se odvijaju veći susreti.
S. Augustina: Radimo svi sve, no ipak, osobno sam najviše vezana uz svoju medicinsku struku. Radim u ambulanti gdje sam i medicinska sestra, i pedijatar, i kirurg ako treba manju ranu zašiti, i… Zapravo, u toj ambulanti i nema liječnika, a najbliži nam je udaljen 30-ak kilometara. Po makadamu, za što nam treba i sat i pol vožnje. Iako u ambulanti imam radno vrijeme, radim i dulje kad treba… Naučila sam se biti i ginekološka sestra i babica jer vrlo često imamo porode. Nisam to prije radila pa mi je bilo teško, ali… Pomoliš se pa kažeš Gospi: “Evo tebi moje ruke pa ti radi s njima”!
S. Augustina: Da, djece je obično od 8 do 12 u obitelji. Bogu hvala, i sama sam iz obitelji s desetero djece! Zanimljivo je da se djeca rode bijela, a tek s jednom, jednom i pol godinom koža im počne tamnjeti. I mnogo je plavokosih! Dijete na Salomonskim Otocima uvijek je središte, dobrodošlo u svakoj obitelji. Dijete je ondje uistinu Božji dar i učas će druge obitelji prihvatiti dijete ostane li bez roditelja. Svi vode brigu da se dijete odgoji i podigne na noge. Zahvaljujući Caritasu Novoga Zelanda i našim ljudima iz Australije i Kanade, u blizini misije lijepo je opremljen vrtić, koji i mi misionarke često obiđemo. Mnoga su djeca u tom vrtiću prvi put vidjela prave igračke.
S. Augustina: Silno su dosjetljivi! Od bambusa naprave auto, kao pravi, pa ga zavežu konopcem i vuku za sobom! Djeca su vrlo otvorena, rado se jave i nikad ne ćete proći pored njih da vas ne pozdrave, a za nama radosno klikću “Sisters!”. Zato je dobro u džepu uvijek imati koji bombon… Rado idu i u vrtić i u školu, koja kod njih traje šest godina. Osnovna, nakon koje idu u srednju školu, oni koji mogu.
S. Augustina: Mi provodimo projekt školovanja najsiromašnije djece i zahvaljujući brojnim dobročiniteljima, mnogima i iz Hrvatske, uspijevamo mnogo djece upisati i u osnovne, i u srednje škole. Za upis i godišnju školarinu manjih prikupljamo po 50 eura, za srednjoškolce po 100 eura. Svi koji žele pomoći, mogu se uključiti preko Papinskih misijskih djela na Ksaveru ili preko naših sestara milosrdnica u Frankopanskoj.
S. Augustina: Osobno raspišem “natječaj” u kojem je navedeno da prednost imaju siromašniji ili oni bez roditelja, ali prihvatimo svakoga tko se javi. Uzmem i podatke od djece i fotografiram ih, kako bih ih i tako mogla “upoznati” s njihovim darovateljima, “kumovima”. No nije to uvijek jednostavno jer tamošnja djeca često mijenjaju škole ili prekinu školovanje. Ako ih je petero školaraca u obitelji, onda roditelji malo promijene đake pa jednu godinu idu jedni, drugu drugi. Uvijek mogu i kasnije nastaviti i završiti školu, pa tu nisu rijetki osnovci i sa 17, 18 godina.
S. Augustina: Djeca ne umiru od gladi, ali nemaju neki izbor: krumpir, riža, zelje. Pojedu i popiju kokos, snađu se. Mnogo djece nikad nije vidjelo kruh jer nemaju peći u kojima bi ga ispekli. Ljudi žive od poljoprivrede, ribarstva i izrađuju nakit od školjaka. Đaci nemaju torbe, nemaju knjige… Njih ima samo učitelj i drži ih u školi. Lani smo zahvaljujući dobrim ljudima i redovnicama iz Kanade mogli za sve iz prvih razreda – za njih 165 – nabaviti po jednu malu torbu, bilježnicu, olovku i gumicu. To je sve što im treba, to im je dovoljno za školu… I za silnu radost!
S. Augustina: Zadovoljna sam, sretna sam. Žao mi je što nisam mlađa da im mogu još više pomoći, ali nastojim najviše što mogu, i u ambulanti, i vezano uz školovanje djece. I ljetos, u Hrvatskoj, prošla sam od Dubrovnika do Zadra, sve da ljude potaknem na pomoć malenima i mladima sa Salomonskih Otoka!
