– Sestro, ja ću biti svećenik! – rekao je mali Nazar prije 2 godine na satu vjeronauka u školi, sa svojih 7 godina.
– Nazar, ti nisi ni ministrant, kako ćeš biti svećenik?
– Aha, a prvo moram biti ministrant?!
Hm, nakon nekoliko mjeseci dolazi do mene i govori mi:
– Dajte, recite p. Antonu da ja hoću biti ministrant.
– Reci mu sam.
– Ne mogu, sramim se.
– Nazar, ti se ničega ne sramiš, voliš patera, stalno skačeš oko njega, što ti je sada?
Hvata on mene za ruku i vodi me do patera.
– Pater, sestra vam ima nešto reći.
Pater nas u čudu gleda kako nas dvoje raspravljamo: »vi mu recite«, »ti mu reci sam«, »ne, vi«… i tako neko vrijeme, dok nismo u isti glas rekli: »Hoću biti ministrant« i »On hoće biti ministrant«.
Pater se naglo uozbiljio i nabrojio mu koje molitve mora naučiti. Uz te duhovne, dodala sam mu još praktične uvjete:
– S oltara kada počne misa ne smiješ odlaziti, ne smiješ loviti muhe po zraku, ne smiješ se više tući s malim Antonom! Vi morate biti moj ponos u selu, a ne da stalno slušam pritužbe na vas!
Prolazili su tjedni, a mi smo se trudili na svim poljima. Zajedno smo učili, miješao mu se ukrajinski sa slovačkim jezikom, jer tu su u uporabi oba. Ali uporan je bio Nazarček. I tako je postao ministrant. Sreći njegovoj nije bilo kraja kada sam mu dala odoru da mu ju mama doma opere i izglača. Nakon nekoliko mjeseci povela sam njega, maloga Antona i Bogdanku u Onokovce na misu. Anton je imao slomljenu ruku tako da nije mogao odjenuti odoru, a Nazar je bio ministrant. I složila se situacija takva da je bio jedini ministrant, prvi put u životu, i to ne u svojoj poznatoj crkvi! Nazar zvoni, ulazi, misa počinje, p. Anton se okreće da sjedne jer čitanja trebaju započeti, a na njegovo mjesto… sjeda Nazar! Pater ga gleda, Nazar gleda njega, popravlja si haljinu, ruke si je lijepo namjestio na stolici, a svi se prisutni smješkaju. Nazar je ostao mirno sjediti na svećeničkom mjestu dok je pater sjeo na ministrantsko. Nakon mise izletio je Nazar iz sakristije, i skačući viče:
-Sestro, sestro, jeste li me vidjeli? Bio sam vodeći ministrant?!
– Nazar, bio si jedini ministrant.
– Nema veze, ali bio sam vodeći ministrant!
– Nazar, ti si sjeo na mjesto p. Antona.
– Ups! Ali zvonio sam sam i znao sam kada treba zvoniti!
Drugoga dana cijela je škola znala da smo bili u Onokovcima i da je on bio vodeći ministrant. Htjela sam započeti molitvu kada je iz klupe ponovno taj zvrk izletio i rekao: »Ja ću započeti, kao pater, znam kako treba.« I kreće: »U ime Oca i Sina i Duha Svetoga«… Cijeli ga je razred gledao, a on njima: »Ja ću biti svećenik, samo vi gledajte.« Izmolio je Očenaš, Zdravomariju, Slava Ocu i na kraju dodao: »Idite u miru Božjem.« I to je Nazar na tečnom slovačkom izrekao, baš kao svećenik. Pozvala sam ga na stranu i rekla mu:
– Nazar, kakav ćeš ti biti svećenik kada ne čitaš na misi?
– Znam ja čitati.
– Ali ne razumiješ što čitaš. Ne znaš ponoviti što si pročitao.
Nakon toga na svakom satu vjeronauka, i tako mjesecima, čekao me je Nazar s otvorenom dječjom Biblijom i čim bi me vidio, nakon zagrljaja bi počeo čitati i prepričavati što je pročitao. Započela bih ja sasvim drugu temu, ali on me je uredno prekidao i htio dokazati da on zna čitati. Stvarno se trudi. Postaje primjer aktivnoga katoličkoga djeteta.
Draga djeco, popratite našega maloga Nazara molitvom da ustraje u dobrim djelima i drugu djecu svojim oduševljenjem privede k Isusu!
s. Ivančica Fulir, misionarka u Ukrajini
