Bog je čovjekov spasitelj, k tomu i pomoćnik. Prepoznao je to i pjesnik današnjega psalma koji kaže: »Otac sirotâ, branitelj udovicâ, Bog je u svom svetom šatoru. Napuštene Bog će okućiti, sužnjima pružit sretnu slobodu.« No je li dovoljno samo što Bog pomaže ili se od čovjeka traži ipak nekakav odgovor?
Sirotani i udovice, napušteni i sužnjevi, dvije su isprepletene kategorije ljudi o kojima govori pjesnik psalma. Nisu li svi među njima sirotani, nisu li svi udovice, osobe kojima je netko najbliži preminuo i sada su ostavljeni na cjedilu; napušteni su oni koji su drugima i robovi, koje nitko ne želi da budu slobodni… Između nabrojenih jadnih ljudi stoji izraz: »Bog je u svom svetom šatoru.« Usred nevolje sirotana i udovica, između napuštenih i sužnjeva, stoji Bog koji prebiva u svom šatoru. Kada su vjernici izgovarali riječi toga psalma, sigurno su se zaustavili pred izrazom Božjega šatora i pomislili: »Zašto si, Bože, među tim jadnicima? Zašto baš u šatoru? Na koji im način pomažeš?« Psalmist je osjetio da Bog pomaže tim jadnim ljudima pa ga zato i naziva ocem i braniteljem, no ostavlja Boga u njegovu šatoru. Neobično, zar ne? Zašto bi Bog koji pomaže trebao biti u svom šatoru? Bog je poput nekakva vojskovođe koji pobjedom donosi mir, a svojim boravkom u šatoru kao da ne želi podijeliti slavlje. Pomaže, a ne slavi pomaganje. Usrećuje, a ne raduje se s usrećenima. Bog je u svom šatoru.
Šator je početak. To je mjesto susreta. Sirotani, udovice, napušteni i sužnji Boga su susreli u šatoru. Ako je psalmist osjetio Božju pomoć, to je stoga što ga je susreo i u šatoru, jer je boravio u blizini Božjega prebivanja. Slična je situacija i s današnjim čovjekom. Pomaže li Bog? Hoće li donijeti radost u ljudski život? Hoće, ali Bog je u svom svetom šatoru, Bog se susreće u crkvi. Ne nalaze se crkve, ti Božji šatori, na mračnim skrovištima, poput zakopanih blaga, da bi se za njima tragalo, nego – evo ih u središtima gradova i sela. Na vidljivim mjestima. Nije dovoljno samo proći pokraj crkve, prekrižiti se i zazvati pomoć jer Bog je u svom svetom šatoru. On čeka ljudski odgovor. Taj jedan maleni korak, jedna promjena smjera kada se umjesto u trgovinu ili kafić skrene u crkvu. Nasuprot vlastitoj ugodi može se potražiti Bog u njegovu šatoru.
Na nevolje u svijetu nema potrebe za pitanjem: »Gdje je Bog?« Eno ga u svom šatoru, čeka ljudski odgovor. Hoće li to danas biti ljudsko iskazivanje milosrđa, zauzdavanje jezika, okretanje prema nemoćnomu ili zaustavljanje nemarnosti? Na čovjeku je neka odluči. Bog je spreman biti i otac i branitelj. Na čovjeku je red da zakorači u njegov šator i ponudi promjenu svojega ponašanja. Tako se osvjedočio i pjesnik psalma, kao i brojni svetci.
Ivan Zlatousti želi ljudski odgovor na patnje u svijetu. Iste retke psalma tumači u djelu »Upute katekumenima«: »Ako se ikad poželite družiti s nekim, pazite da ne usmjerite pažnju prema onima koji uživaju u zdravlju, bogatstvu i svjetovnoj slavi, nego se pobrinite za one u nevolji, u kritičnim okolnostima, u zatvoru, potpuno napuštene, koji ne uživaju nikakvu utjehu. Dajte važnost vrednoti druženja s njima jer ćete od njih dobiti mnogo, bit ćete bolji ljubitelji istinske mudrosti. Ako morate nekoga posjetiti, tu čast radije dajte sirotima, udovicama, onima u oskudici negoli onima koji uživaju ugled i slavu.«
Ako se kršćani budu zaustavljali na onom što svijet misli o Božjoj pomoći, brzo će se obeshrabriti. Svijet misli da ga je Bog ostavio. Ne spominje svijet ni šatore ni crkve, nego samoću. S druge strane stoje kršćani. Ne će promatrati Boga očima svijeta jer je Bog u svom svetom šatoru! Brzo, neka se zazove ime Božje, neka se promijeni ponašanje, neka se zakorači u crkvu, neka se onda iskaže i briga za najpotrebitije. Sve je povezano, a između ljudskih nesreća i milostinje stoji Bog u svom svetom šatoru. Osoba koja ne napušta čovjeka, osoba kojoj kršćanin nakon dana istrošena za bližnje može doći u blizinu i zamoliti blagoslov.
Po kršćanima neka svijet upoznaje Božji šator. Crkve su predivna mjesta, ali one su i ordenje za svakoga koji se trudi pomoći bližnjemu. Kada nakon naporna posla kršćanin ima još volje zaustavit se za nevoljom svojega brata, kada ima snage pitati i poslušati što je njegov bližnji danas doživio, tu započinju promjene. Bog je u šatoru, neizbježno će pomoći, a sada je na kršćanima da se na tu pomoć aktivno oslone svojim djelovanjem.
Gospodine, osposobi nas da u Tvojem šatoru nalazimo izvor
dobrih djela u vijeke vjekova. Amen.
