U povijesti duhovnih razmatranja »anđeoskih prostora« ima gotovo koliko i promatrača. U najapstraktnijem matematičkom smislu anđeoski je prostor svaki »Hausdorffov topološki prostor gdje su prebrojivo kompaktni podskupovi relativno kompaktni te se pokoravaju Fréchet-Urysohnovim svojstvima«. Razumljivija je, no ipak nepronična zamisao da takvi prostori titraju glazbom »na frekvencijama od 417 i 528 herca«. Mnogo su zorniji prostori anđela na Boticellijevim slikama i u Bethoveenovim sonatama, a i u pjesnika kao što su Rilke i Poe anđeoski prostor nagoviješta netaknuto srce ili nedotični svemir. No za filozofe poput Rogera Bacona to je najzagonetnije pitanje čitave spekulativne teologije. Ipak Biblija na nj odgovara bez prenaprezanja. Ispočetka su to svim dusima što »mesa i kostiju« nemaju bila »nebesa nad nebesima«, a u vječnosti će to biti »Jeruzalem nebeski« – no ne i za one kojima je zbog »ostavljanja prebivališta« Bog namijenio zemlju.
»Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Bačen je na zemlju, a s njime su bačeni i anđeli njegovi«, opisuje Ivan posljedice rata na nebu izazvane upravo pomanjkanjem prostora zbog oholosti: »Ne bijaše im više mjesta na nebu.« Lako bi tu tvrdnju bilo odbaciti kao novo, odveć doslovno čitanje Otkrivenja da je ne podupiru stoljeća prenapučenih umjetničkih prikaza pada pobunjenih anđela. Premda apokaliptični »horror vacui« većma odgovara srednjovjekovnomu duhu, do vrhunca ga je ipak doveo flamanski romanist – slikar sklon modi talijanske renesanse. Ulje na platnu »Pad pobunjenih anđela« reljefnom izražajnošću svjedoči da je njegov autor, Frans Floris I., umjetnički rad započeo kao kipar, ali i da je radioničku marljivost nadmašivao prodornošću znanja: dovoljno je tek pobrojiti vrste oružja u rukama anđela ili primijetiti da nebeski vojnici dušmane svladavaju, a da ih i ne gledaju.
Dok su ga hugenotski gusari tijekom otmice misijskoga broda »Santiaga« udarali oružjem, Portugalac Inácio de Azevedo nije ih ni pogledao: njegovom je pozornošću vladao čudotvorni lik Majke Božje Milosti, koji je okrvavljen i ponio u dubine Atlantskoga oceana. Premda je zauvijek potonula s njegovim tijelom, jedna od samo četiriju kopija Spasa Puka Rimskoga u beatifikaciji je vođe 40 brazilskih mučenika – isusovačkih novaka ubijenih na putu za misije u Brazil 1570., u godini Florisove smrti – nadomjestila prisutnost blaženikovih relikvija. Po nebrojenim je njezinim kopijama do samostana diljem svijeta prodrla Azevedova bojna logika: »braniti Kristovu vjeru« oružjem mučeničke riječi. Ako bi se tko još čudio što je Inácio postao rektorom isusovačkoga kolegija i prije završetka studija, neka posluša njegova suvremenika: »Kamo bi god pošao, svi bi ga namah slijedili da se zemlja tresla.« Po tom se znaku razaznaju anđeoski prostori.
