Krajem prošloga stoljeća prosječna cijena kemoterapije raka u SAD-u iznosila je između 5 i 10 tisuća dolara godišnje (Mayo Clinic Proceedings 2015, 90, 500). Danas ta cijena iznosi više od 100 tisuća dolara. Sličan porast farmaceutsko-medicinskih troškova vrijedi i za ostale lijekove, odnosno terapije. Tako su neki antialergijski lijekovi (npr. »EpiPen«) u proteklih deset godina poskupjeli za 600 posto, a među najpoznatijim je primjerima antiparazitik »Daraprim«, koji je u samo nekoliko godina poskupio za 5000 posto! Pretjerane cijene lijekova bile su tema predizborne kampanje u SAD-u. Oba su kandidata, Hillary Clinton i Donald Trump, prepoznali problem kao važan za javnost te izričito zahtijevali pravednu korekciju cijena.
Tijekom kampanje Trump je optužio farmaceutsku industriju da »nekažnjeno ubija ljude«, a Hillary je izjavila da »lijekovi mogu biti presudni u borbi između života i smrti pa stoga nema opravdanja za visoke cijene«. Iako su to izjave obojene političkom kampanjom, one pokazuju da s tržišnim cijenama lijekova nešto nije u redu. To potvrđuje nedavno izneseno stajalište Europskoga parlamenta prema kojem su »lijekovi preskupi, a to ugrožava zaštitu ljudi i održivost proračuna država članica«.
Najveći udio u tržišnoj cijeni nekoga lijeka zasigurno čine troškovi njegova razvoja, koji uključuju laboratorijsku pripravu, klinička ispitivanja, regulacijske poslove i slično. Prema tome, svaki prigovor tržišnoj cijeni lijeka svakako je prigovor visini razvojnih troškova. Proizlazi da političari, znanstvenici ili mediji koji tržišnu cijenu lijeka smatraju preuveličanom sumnjaju u ispravan proračun sredstava potrebnih za razvoj lijeka.
U javnosti se već godinama poput »mantre« ponavlja podatak da troškovi razvoja lijeka u prosjeku iznose oko milijardu dolara. To je »cifra« koja je lansirana početkom ovoga stoljeća i nametnuta kao neupitna činjenica.
U raspravama o regulaciji, medikalizaciji ili o drugim javnozdravstvenim temama »milijarda dolara« ponavlja se kao poštapalica, kako bi se upozorilo sugovornika na mukotrpan i skup proces »od molekule do lijeka«. I vrhunski znanstvenici »rabe« tu brojku često nesvjesni tko je izračunao tih devet nula. Tako je i naš poznati molekulski biolog Igor Štagljar u nedavnom intervjuu očekivano ponovio »magičnu brojku« od milijardu dolara kako bi opravdao težak put proizvodnje novoga lijeka.
Znanstveno »dokazana« prosječna cijena razvoja novoga lijeka od 802 milijuna dolara objavljena je prije 14 godina (Journal of Health Economics 2003, 22, 151). Troškove su izračunali Joseph DiMasi i njegovi stručnjaci centra »Tufts« u Bostonu i objavili ih pod naslovom »Cijena inovacije: nova procjena troškova razvoja lijeka«. Tri godine kasnije brojku je korigiralo farmaceutsko udruženje »PhRMA« pa sada iznosi 1,32 milijarde dolara. Ta je studija, dakle, postala krunski dokaz farmaceutskih troškova i nezaobilazan argument u stručnim raspravama (rad je citiran gotovo dvije tisuće puta).
Marcia Angell, bivša urednica prestižnoga časopisa »New England Journal of Medicine« i autorica knjige »Istina o farmaceutskim kompanijama« (2005.), među prvima je razotkrila mehanizme manipulacija kojima se koriste kompanije u lažnom prikazivanju troškova za razvoj i istraživanje. Ona podsjeća da je centar »Tufts« u interesnoj i financijskoj sprezi s farmaceutskim kompanijama te da je istraživanje DiMasija i njegovih suradnika zapravo – naručena studija.
Marcia je pokrenula lavinu objektivnih analiza stvarnih troškova razvoja lijeka i sve su procjene daleko ispod milijarde dolara. Ne ulazeći u detalje, većina nezavisnih studija dolazi do troškova koji su desetak puta manji od onih koje deklarira farmaceutska industrija; dakle oko 100 milijuna dolara. Štoviše, prema rezultatima istraživanja kanadskih znanstvenika farmaceutske kompanije ulažu dvostruko više novca u promociju i marketing svojih proizvoda nego u istraživanje i razvoj lijekova (Plos Medicine 2008, 5, 32).
Stoga ne čudi zaključak u nedavnoj studiji Donalda Lighta i Rebecce Warburton da treba provesti »demitologizaciju farmaceutskih troškova« za razvoj lijekova (BioSocieties 2011, 1745). To je procedura kojom se zahtijeva stvaran prikaz troškova, odvajanje reklame od istraživanja te pravedno oporezivanje farmaceutskih proizvoda. Ako predsjednik SAD-a ili europski čelnici pokrenu taj proces, mogu se očekivati znatno niže cijene lijekova na tržištu.
