RAZLUČIVANJE ŠTO JE VAŽNO »Ne živi čovjek samo o kruhu«

Snimio: B. Čović

Nastupilo je vrijeme korizme. Vrijeme je to u kojem čovjek ima priliku preispitati sebe, od čega živi i čime se iznutra hrani. Za to je potrebno ušutjeti sebi, pred Bogom i svemu oko sebe. Ima li većega pothvata od blagotvorne »šutnje« u buci svakodnevice? Šutnja polagano vodi čovjeka do temelja njegova bića i nutrine. Do razlučivanja što je važno, što manje važno, a što u potpunosti bezvrijedno. Za to je potrebno vrijeme. U vremenu svakovrsnih manifestacije moći, snažnoga pritiska biti uspješan pod svaku cijenu, tehnološkoga napretka i naglašena optimizma da će sve ipak dobro biti, onako, samo od sebe, izranja ponuda kršćanske nade. One nade koja je daleko od svake iluzije koju nudi puki optimizam.

Vjera i nada idu ruku pod ruku zajedno, a nada je poput ključa koji otvara tajnu vjere. Kršćanska nada i vjera utemeljene u Bogu izvor su istinske radosti. Po njima se raspršuje sapunica iluzija koju nudi samo na ljudskim snagama i obzorima postavljeni optimizam. Nada je izvor snage izdržati u teškim trenutcima života, kad se sve raspada i obuzme tama. Kad se čini da dublje i gore ne može. Kad više ne ostaje ništa osim poslušne i predane vjere i nade. One idu preko praga smrti i ispunjavaju se u vječnosti. Krjepost nade ne obećava bezuvjetno uspješan i slavan ishod čovjekova pothvata i djelovanja. Ali onoga koji se nada ona nikada ne ostavlja sama.

Vrijeme korizme idealno je vrijeme za vježbu u krjeposti nade. Kako to činiti? Onako kako donosi Božja riječ: »Klanjaj se Gospodinu Bogu svomu i njemu jedinomu služi«, ili dalje: »Pokloni se Gospodinu Bogu svojemu…« U šutnji i klanjanju ukorijeniti se u Bogu. Moliti poput otca koji je imao sina padavičara: »Vjerujem, ali pomozi mojoj nevjeri!« Iz toga se rađa molitva zahvale, kako stoji u psalmu: »Zaklone moj, utvrdo moja! Bože moj u koga se uzdam.«

Čovjek nade utemeljene u Bogu pronašao je izvor radosti, njome zrači i ne ostavlja nikoga ravnodušnim. Kršćanske krjeposti vjere i nade ostaju i dalje nekako neprihvatljive za svijet koji gradi na temeljima iluzija i optimizma. Ali ne ostaviti svijet ravnodušnim velika je stvar za kršćanina. Čovjek koji se odvaži biti dionik toga otajstva sigurno će imati privlačnu snagu koja osvaja one koji se nađu na putu. Radostan kršćanin nije čovjek kojemu nedostaju informacije u kakvu svijetu živi i kakvo je uistinu »stvarno stanje stvari«. Svjestan je on realnosti i težine života. Baš zbog toga, jer je čovjek nade i kršćanske radosti u suvremenom svijetu, pravi je izazov. Bitka za nadu traje cijeli život. Ova korizma može biti dionica toga puta rađanja obnovljenoga povjerenja i krjeposti nade utemeljene u Bogu.

IZVORGlas Koncila br. 10/2019.
Prethodni članakKAKO IZRAČUNATI NAJNIŽU MIROVINU? Mirovine pokazuju stanje društva
Sljedeći članakZANEMARENI POLIHISTOR IZ KLOŠTAR-IVANIĆA Svjetlost i matematika Stanka Raca