REPORTAŽA IZ RANJENIH ŽUPA: MARKUŠEVEC I GRANEŠINA »Sada možemo samo načelno razgovarati o budućnosti«

Snimio: V. Čutura
»Stotinjak obitelji s crvenim naljepnicama na svojim kućama i dvjestotinjak sa žutim morat će uložiti velike napore da bi sredili najelementarniji životni prostor, a k tomu nema kuće u kojoj barem nije stradala žbuka.«

Potres je napravio velike štete u Zagrebu i okolici, posebno su stradale obiteljske kuće, zgrade i crkve koje su bile u blizini epicentra, a među njima je župa sv. Šimuna i Tadeja u Markuševcu, desetak kilometara od središta Zagreba. Prema službenom izvješću od 22. ožujka zabilježeno je oko 145 potresa koje su osjetili stanovnici, magnitude iznad 1,3, a seizmografi su zabilježili još oko 850 potresa magnituda nižih od 1,3 stupnja. Župa Markuševec je među stradalijima jer su oštećene brojne obiteljske kuće, a tromost sustava, nedonošenje zakona o štetama i popravcima brojne drži u neizvjesnosti i produbljuje njihovu agoniju. Župnik u Markuševcu Josip Đurbek ističe: »Drevna župa sv. Šimuna i Jude Tadeja spominje se od početka Zagrebačke biskupije, tj. od 11. stoljeća. Od pamtivijeka obuhvaća čitavo Podsljeme, na čijem teritoriju kasnije nastaju druge župe. Sada ima oko 7000 ljudi, od čega je oko 6000 deklariranih katolika. U župi bude godišnje prosječno 50 krštenja i 80 sprovoda, što pokazuje trend izumiranja. Vjenčanja trenutačno ‘nisu u modi’.« U župi su pretežno obiteljske kuće, među kojima je župna crkva duhovni i kulturni orijentir kroz prošlost i sadašnjost.

Ponos na prošlost – premalo bavljenje sadašnjošću

»Biti ponosan na prošlost često, na žalost, znači premalo bavljenje sadašnjošću. Tako crkva, kapelica Majke Božje Anđelske, župna kuća, zaštićeni spomenici kulture, nisu pripremljeni za nepogode poput ovoga potresa. Jednako je tako i s brojnim kućama, njih više od 100 koje su nadograđivane na starim objektima te su stradale. Crkva je po pregledu statičara označena crvenom naljepnicom, dakle neuporabljiva je jer prijeti urušavanje stropa, a ista su oštećenja kao i prije 140 godina.

»Svjesni smo da će uz dugogodišnju obnovu zgrada jednako biti potrebna i obnova duha ranjena strahovima od bolesti i novih nepogoda. Zato želimo, uz Božju pomoć, obnoviti ovo izvanjsko da bismo se što kvalitetnije posvetili onomu što je unutra, u čovjeku«, svjedoči markuševečki župnik Đurbek.

Trebat će detaljna sanacija ili rušenje dijela crkve, što će trajati godinama. Kapelica Majke Božje Anđelske, koja je trebala postati zamjenska crkva, također je neupotrebljiva. Uočeno je popuštanje temelja, što je rezultiralo pucanjem zidova i svodova. Župna kuća sva je ispucala te traži detaljnu procjenu i obnovu, počevši od slabih temelja. Stotinjak obitelji s crvenim naljepnicama na svojim kućama i dvjestotinjak sa žutim morat će uložiti velike napore da bi sredili najelementarniji životni prostor, a k tomu nema kuće u kojoj barem nije stradala žbuka.

Svakoga čovjeka rastužuje pogled na srušeni toranj katedrale, probušeni krov nadbiskupskoga dvora, štete na Akademiji i ostalim zgradama središta grada te osjeća suosjećanje sa svima koji su izgubili svoje domove i svoj mir diljem grada. No nekako se stječe dojam da su oni povlašteni ne samo u medijima, nego i u djelovanju raznih gradskih i državnih služba. Markuševec se često spominje kao ‘epicentar’ i to je zasada sve. Na svojoj mikrorazini sada možemo samo načelno razgovarati o budućnosti jer još očekujemo Zakon o obnovi, procjene Zavoda za zaštitu spomenika, stručne elaborate građevinaraca, odluke Nadbiskupije.«

Izvjesno pogoršanje kvalitete života

Dok su u vrijeme obrambenoga Domovinskoga rata Markuševčani primali izbjeglice, danas su i sami izbjeglice, premda je prema župnikovim saznanjima samo nekoliko obitelji potražilo smještaj u Studentskom domu. Ostali su se stradalnici smjestili kod šire obitelji, rođaka ili dobrih susjeda. To je rješenje za početak, no kako dalje u obnovu, u svakodnevni život, ta će pitanja tek nadoći. Svakako je potres promijenio socijalnu sliku u odnosu na onu kakva je bila, na što župnik kaže: »Markuševec je mjesto pretežno obiteljskih kuća u kojima većinom žive višegeneracijske obitelji. Unutar takvih obitelji zbrinuti su i stariji župljani. Blizina Zagreba osigurava posao radno sposobnima. Oni koji su zbog raznih kriza izgubili posao snalaze se radeći kod kuće. U hitnim situacijama dolazi do izražaja solidarnost susjedstva. Potres je mnogima otežao redovito življenje jer su uništena višegodišnja ulaganja, tako da je izvjesno pogoršanje kvalitete života kod mnogih obitelji. Suradnici župnoga Caritasa barem dva puta godišnje posjećuju četrdesetak što siromašnijih obitelji, što starijih samaca kojima je više važno druženje i briga negoli hrana ili higijenske potrepštine. A za sve vrste pomoći, od hrane do kontakta s državnim službama, članovi Caritasa stalno stoje na raspolaganju. Nakon potresa župni Caritas je udružio snage s mjesnim Stožerom civilne zaštite te su stradalnicima dostavljani kuhani obroci i brojni paketi koje je dostavio Caritas Zagrebačke nadbiskupije, ‘Lionsclub’ te mnogi drugi darovatelji. Važnost Caritasa vidjet će se u sljedećim mjesecima kad se istroše zalihe koje su ljudi do sada imali i kad se jave različite teškoće duševne naravi.«

Mise na otvorenom, a kamo kasnije?

I zbog koronavirusa te mjera opreza bilo je ograničeno sudjelovanje naroda u bogoslužjima, a zatim još i potres. Markuševečki župnik ističe koliko je župljanima nedostajala misa: »Prošle nedjelje slavljena je ‘prva misa’ poslije virusa i potresa na vanjskom oltaru pred crkvom. Koliko je vjernicima nedostajala vidi se iz posjeta misi koji je nadmašio vrijeme prije zabrana. A ohrabruje i prošlotjedni posjet svakodnevnim misama i pobožnostima za koje je novouređena ‘župna crkva’ u podrumu župne kuće premalena. Stoga je nedjeljom misa na otvorenom, a kako i gdje dočekati jesen ili nevrijeme? Izvjesno je da crkva još dugo ne će biti uporabljiva. Već sad rađa brigu što će biti kad prođe ljeto i dođu jesen i zima. Za sada još ne znamo hoćemo li graditi kakvu montažnu halu, postavljati šator. Kao mogućnost otvara se slavlje mise u Hrvatskom domu koji ima kinodvoranu. Sve češće se čuje, osobito od mlađih, da bi i ova generacija trebala ostaviti svoj trag u povijesti, da je došlo vrijeme gradnje nove, prostranije crkve ili uz sanaciju sadašnje gradnja pastoralnoga centra s primjerenijim prostorom za bogoslužje i pastoral. U vremenu kad nam život ograničavaju razne mjere raznih stožera, pastoral, barem onakav kakav smo prije poznavali, zapravo je ugašen. Ne održavaju se župne kateheze, susreti, vjeronauk. Dok nisu slavljene mise s narodom objavljivao sam na internetu svakodnevno kratke bilješke o stanju crkvenih zgrada, kao i kratke duhovne poticaje. Nadam se da ćemo preko ljeta osposobiti barem neke dijelove župne kuće kako bismo, bude li prestala opasnost od širenja koronavirusa, počeli s redovitim pastoralnim djelovanjem. Svjesni smo da će uz dugogodišnju obnovu zgrada jednako biti potrebna i obnova duha ranjenoga strahovima od bolesti i novih nepogoda. Zato želimo, uz Božju pomoć, obnoviti ovo izvanjsko da bismo se što kvalitetnije posvetili onomu što je unutra, u čovjeku.« Valja napomenuti da je župni dvor oštećen pa je i župnik Đurbek bio prisiljen poći u susjednu župu u kojoj je župna kuća novijega datuma i čvršće građevinske konstrukcije. No, iako je »izbjeglica«, ni jednoga trenutka nije napustio svoj narod, svoje župljane. Okuplja ih na svakodnevnoj razini kroz različite oblike, tješi, hrabri, socijalno usmjerava i organizira razne pomoći.

Izbjeglica u vlastitom gradu

I sakristan iz markuševečke župe Rudolf Pavleković je »izbjeglica«, morao je zbog potresa napustiti svoju kuću koju je radio i gradio cijeli svoj život. Trenutačno je u Studentskom centru među drugim »izbjeglicama«. »Kuća mi je građena prema propisima, ali nažalost uništena je i nije za stanovanje«, navodi Pavleković. »Tako sam jedno vrijeme bio kod kćeri, ali nas šestero živjelo je u malom prostoru te ponovni potresi prisilili su me poći u Studentski centar. Ponio sam svoju garderobu i dokumente. Tu je u Markuševcu bio epicentar i brojne kuće su oštećene, po mojoj procijeni i kako čujem od drugih, oko sedamdeset posto ih je teže oštećeno.« Za vrijeme ratnih dana Markuševčani su primali izbjeglice sa svih strana, a danas su i sami u sličnim uvjetima. U ratnim danima stvarane su hrvatske institucije koje će služiti svakomu čovjeku te su spašavale brojne, počevši od krova nad glavom, hrane, dokumenata, a sada su nažalost u potresu zakazale.

Naplaćuju doprinose, a gdje su sad?

Pavleković ističe da je stradao i psihički jer je jedva izvukao živu glavu, a dodatno ga opterećuje nedostatak crkve. »Svaki dan dolazim tu u Markuševec, jer treba kositi, zatim koliko se može raščišćavati ruševine. Posebno me, kao onoga koji je svaki dan bio u crkvi, pogodilo i to da sam odjednom od toga odvojen. Svaki sam dan bio u crkvi i teško mi je zamisliti da više ne mogu, meni je to baš dramatično. Hvala Bogu da se malo smirilo, a vidim i na licima ljudi, kad smo počeli s misama, da su željni Isusa.« Stradalnik Pavleković ističe da ako dođe do još jednoga potresa, urušit će mu se potpuno krov koji se već izmaknuo na gredama za pet centimetara. Kao i brojni Markuševčani i okolni građani Podsljemenske zone, Pavleković je ogorčen na odnose gradskih i državnih vlasti koje se najčešće naslikavaju, a ništa ne poduzimaju. »Platio sam i plaćam Gradu doprinose, zatim građevinsku, gradio čitav život, pa očekujem barem da dođu, pogledaju, procijene i barem kažu hoću li opet morati raditi od početka. Priznajem, stradali su i drugi koji žive u središtu Zagreba i suosjećam s njima, ali su stradali najčešće tavanski prostori, a drugi ipak mogu živjeti u svojim stanovima. Bogu se molim da sve ovo prođe.«

Svatko ima pravo na siguran život

Član župnoga pastoralnoga vijeća je Karlo Kršić, građevinar po zanimanju. Ističe da je bilo strašno za vrijeme potresa jer mnogi su to teško doživjeli. »Hvala Bogu, kod mene su mala oštećenja jer mi je relativno nov stan. Kad vidim kako su drugi prošli, ja sam zadovoljan«, navodi pastoralni vijećnik Kršić. »Prednost je što su ljudi međusobno povezani pa su pomagali i pomažu jedni drugima. Brojni su se snašli kod obitelji, kod prijatelja. Više od stotinu obitelji je stradalo i moralo se iseliti. Žute su oznake najgore jer se u kuću ulazi na vlastitu odgovornost. Tu su ljudi godinama radili i gradili svoje kuće kako je tko znao i mogao. Vrijedan je tu narod, gradili su svoje, organizirali obiteljski život i živjeli generacijski. Tu nitko nije dobio socijalni i državni stan. Isključivo su to radili i gradili od svoga rada. No što će dalje biti, kako dalje? Jednostavno čekamo zakon da se vidi i što će ljudi dobiti, tko će im pomoći.«

Vrijeme prolazi, a cilj se ne zna!

»Prošlo je puno vremena od potresa, a ne zna se koji je cilj«, nastavlja Kršić. »Kao građevinar pitam se kako ću tu živjeti? Bio netko s djecom ili starijima, nitko nije zaslužio da se na njega sruši kuća. Svi su ljudi vrijedni života. No neizvjesnost je najteža, barem da se ljudima kaže što ih čeka. Ljeto će brzo proći. Što kad počnu kiše, odroni, a ljudi bez krova nad glavom? Hvala Bogu da ima solidarnosti među narodom i u našoj župi, pa se tako ona pokazala i u ovim teškim trenutcima.«

»Prednost je što su ljudi međusobno povezani pa su pomagali i pomažu jedni drugima. Brojni su se snašli kod obitelji, kod prijatelja. Više od stotinu obitelji je stradalo i moralo se iseliti. Žute su oznake najgore jer se na vlastitu odgovornost ulazi u kuću«, navodi pastoralni vijećnik Krišić.

U sadašnjoj su krizi i oni koji su bili zbog nečega porječkani pokazali skrb i razumijevanje jedni za druge, dakle zbližila ih je nevolja i teškoća. Pastoralni vijećnik Kršić ističe da ljudima puno znači Crkva jer ona ih je povezivala, davala snagu, a to čini i sada kad su popustile donesene mjere i upute zbog koronavirusa. »Već drugu nedjelju imali smo mise vani, i okupe se svi koji su i prije dolazili u crkvu. Brojni su me pitali kad ćemo moći ponovno u crkvu, jer to narodu znači, vjera im daje sigurnost, a sakramenti okrjepu. Crkva pripada narodu, jer svi smo mi Crkva, samo su službe različite. O tome koliko ovomu narodu znači crkva svjedoči i ovaj podatak: kad je 1880. potres razvalio sve, crkva je relativno brzo obnovljena. Brojni su bili upiti kad će početi mise, jer vjernicima to znači puno, ali kamo ćemo poslije ljetnoga vremena ne znam, kao ni mnogi drugi. Jer one koji su dolazili i dolaze u crkvu ništa ne može spriječiti.«

Prema najavi vremenske prognoze za sljedeću nedjelju, župnik im je u šali rekao da ponesu kišobrane i suncobrane.

Mladi su samozatajni i puni ljubavi

Markuševečka se župna zajednica uvijek može osloniti na pojedince i aktivne skupine. U vrijeme potresa i koronavirusa važnu ulogu imao je i župni Caritas u kojem djeluje Đurđa Remenar. »Caritas naše župe povezan je ponajprije prijateljskim odnosima, međusobnim poznavanjem i različitim druženjima iz crkve, ali i s drugih mjesta«, navodi voditeljica koja je stanovito vrijeme radila u nadbiskupijskom Caritasu. »Do potresa u župi nismo imali puno problema, mislim u prvom redu na one koji se suočavaju sa svakidašnjim siromaštvom. Bilo je nekoliko obitelji s više djece kojima smo redovito pomagali. Dvije su se odselile jer su bile podstanari na području naše župe. Imamo potpuni uvid u stanje u župi. Tu nam je župnik također od velike pomoći jer kad uoči da netko ima teškoće, obavijesti nas i usmjeri da možemo pravodobno odgovoriti. Tako nas je i sada za vrijeme potresa upozorio da diskretno ostavimo potrebitima ono najosnovnije jer pojedinci ne traže ništa, a on je primijetio da su u potrebi. Inače smo znali biti na pomoći u nekim drugim stvarima, posebno starijima i samima koji često ne znaju kamo poći, na koji način ostvariti svoja prava. Onda bismo ih stavili u auto i tamo ih povezli. Imamo jednu gospođu koja je socijalna radnica u mirovini, a čitav je život provela na tom poslu pa jako dobro poznaje sustav, a ja sam radila u nadbiskupijskom Caritasa.« Opisujući sadašnje teškoće, voditeljica Caritasa ističe da je bilo teško: »Koordinirali smo, jer to je bilo važno, a treba pohvaliti što su najveći teret iznijeli mlađi članovi Caritasa i mladi. Već smo prvi tjedan dobili donacije od nadbiskupijskoga Caritasa pa smo ih usmjeravali. Tu imamo jednoga samozatajnoga dečka koji je sve fenomenalno odradio organizacijski na terenu. Većinom su to mladi odradili i naši dečki koji su iz civilne zaštite. Poslali smo pomoć svima koji su jako nastradali. Priredili smo im katering, pa smo im slali hranu na različite načine, od kuhane do one u posebnim pakiranjima. Sad se malo iskristaliziralo i nadam se, ako Bog da, vraćamo se osnaženi s mladima i oplemenjeni zajedništvom u normalnu kolotečinu.«

GRANEŠINA – Potpuno uništena najljepša crkva u istočnom predgrađu
Bilo bi dobro izgraditi novi pastoralni centar

Susjedna župa Rođenja Blažene Djevice Marije u zagrebačkoj Granešini nedjeljom slavi mise na otvorenom prostoru jer je župna crkva u potresu potpuno uništena.

Na nedjeljnoj misi 10. svibnja u osam sati, poštujući sve upute Stožera i Nadbiskupije, okupilo se više od 250 vjernika, a na ostalim dvijema misama sudjelovalo je još više vjernika. »Vjernici su jedva dočekali da mogu sudjelovati u misnom slavlju jer im je bila teška odvojenost od Crkve i nemogućnost pristupa sakramentima«, navodi župnik Josip Balog. Zahvaljuje Bogu što nitko nije stradao iz župe u vrijeme potresa. »Poznato mi je da nema težih oštećenja na stambenim objektima župljana, za što kao župnik neprestano zahvaljujem Bogu. No što se tiče crkve ona je potpuno oštećena i opasan je i ulazak u unutrašnji dio, a oštećen je i župni dvor.«

»Poznato mi je da nema težih oštećenja na stambenim objektima župljana, za što kao župnik neprestano zahvaljujem Bogu. No što se tiče crkve ona je potpuno oštećena i opasan je i ulazak u unutrašnji dio, a oštećen je i župni dvor.«

Župnik Balog, koji je utočište našao u samostanu sestara Kćeri Božje ljubavi, navodi da je crkva u Granešini u svojoj povijesti pretrpjela već pet stradanja, tri puta je stradala od požara, a dvaput od potresa. To je jedna od najljepših arhitektura koje rese istočni dio zagrebačkoga predgrađa. Prema povijesnim dokumentima prva drvena crkva sv. Marije u Granešini bila je na istom mjestu. Današnja crkva izgrađena je 1887. nakon što je 1880. već kamenu crkvu srušio potres. Arhitekt današnje trobrodne župne crkve je Herman Bollé. Župna crkva u Granešini zaštićena je kao spomenik kulture nulte kategorije. Župnik Balog kaže da bi bilo dobro izgraditi novi pastoralni centar i novu crkvu da se može odgovoriti na pastoralne potrebe župljana, dok porušenu crkvu ne obnovi konzervatorski zavod i ostale institucije u čijoj je to nadležnosti. »Posebno moram pohvaliti spašavanje kipova, vrijednih umjetnina, crkvenih knjiga, u što su se nekoliko dana uključili župljani. Njih tridesetak ispod ruševina je spašavalo vrijedne umjetnine, a još su poneke pod ruševinama.« U crkvi su potpuno stradale i nedavno obnovljene vrijedne orgulje.

IZVORGlas Koncila br. 21/2020.
Prethodni članakKAKO SU SUSJEDI IZ SREDIŠTA SLAVONSKOGA BRODA PROVELI DANE IZOLACIJE Kako je teško biti bez Isusa!
Sljedeći članakTEŠKOĆE U POVRATKU U »NORMALU« Svaki je drugi bez ušteđevine