RIJEČKA ŽUPA U KOJOJ KAMEN NA KAMENU RASTE Od vrtova i vinograda do duhovnoga središta grada

Snimio: I. Tašev | Mladost riječke Crkve
Župna crkva sv. Male Terezije prva je crkva izgrađena u Hrvatskoj posvećena toj svetici. Podvežica ima 8000 stanovnika, od kojih je 6-7 tisuća vjernika. U župi se događa velika mijena, sve je manje starosjedilaca, a mnogi vlasnici stanova najčešće ih i iznajmljuju studentima koji studiraju na obližnjem kampusu. Podvežica je prepoznata i kao mjesto trajne euharistijske prisutnosti jer od 2014. godine u njoj djeluje kapela danonoćnoga klanjanja.

»Podvežica je najsušačkiji dio Sušaka. Tu je najviše autohtonih, starosjedilačkih obitelji, koje je poratni tempo razvitka Sušaka zagrlio i napravio gradom. I Podvežica je počela živjeti gradskim životom. Naselili su se došljaci sa svih strana. Oni su dali biljeg šarenoga predgrađa. Kod ovakve seobe ili doselidbe nastanu i razne duševne promjene. Tako se događalo i s Podvežicom. Ona se nekako počela hladno družiti s Bogom«, zapis je otprije 80 godina iz časopisa »Istina« koji je, kao jedna od mnogih crtica, ostao zabilježen u spomenici riječke župe sv. Terezije od Djeteta Isusa na Podvežici koju je marljivo zapisivao prvi župnik mons. Adam Muchtin. Mnoge su se mijene događale i posljednjih desetljeća: Podvežica je od vrtova i vinograda te raja za dječju igru »izrasla« u ozbiljan dio lučkoga grada s istaknutim višekatnicama i zgradama, naselje u kojem velika fluktuacija stanovnika još snažnije pridonosi razvoju i razvitku. Kao da sa svakim udarom bure – koju Podvežičani uspoređuju s onom senjskom – dolazi novi val mijena, no čvrsti temelji crkve koju su gradili vjernici svojim rukama prije Drugoga svjetskoga rata još uvijek stoji u središtu naselja kao spomenik trajniji od mjedi jer u sebi čuva snažno zajedništvo, euharistijsku pobožnost i želju za življenjem evanđeoske novosti. 

Oduvijek se lijepo radilo

Uz spomen podvežičke župe u Rijeci, ali i širem okviru, odmah se veže nekoliko asocijacija: uz spomenutoga svetoga svećenika mons. Muchtina, tu je i podatak da je to prva crkva posvećena sv. Maloj Tereziji izgrađena u Hrvatskoj, a odmah nakon Drugoga vatikanskoga koncila upravo su u podvežičkoj župi i župnoj kući – iako skučenim prostorima – počela gibanja i okupljanja riječkoga klera. Mnogi se sjećaju i dolaska sv. Majke Terezije i o. Ante Gabrića na Podvežicu, a iz svećeničkoga pogleda specifično je to da gotovo nema riječkoga svećenika koji na Podvežici nije bio kapelan ili đakon. Sada je služba župnika povjerena 34-godišnjemu Ivanu Šariću, rodom upravo iz te župe, koji uz uvijek vedar pristup i dobro poznavanje mentaliteta stanovnika uspješno vodi župu osam godina. Nakon đakonskoga praktikuma na Viškovu i mlade mise 2009. godine prvo je godinu dana bio župni vikar u rodnoj župi, a ubrzo je preuzeo i župničku službu.

Podvežica je od vrtova i vinograda te raja za dječju igru »izrasla« u ozbiljan dio lučkoga grada s istaknutim višekatnicama i zgradama, naselje u kojem velika fluktuacija stanovnika još snažnije pridonosi razvoju i razvitku. Kao da sa svakim udarom bure – koju Podvežičani uspoređuju s onom senjskom – dolazi novi val mijena, no čvrsti temelji crkve koju su gradili vjernici svojim rukama prije Drugoga svjetskoga rata još uvijek stoji u središtu naselja kao spomenik trajniji od mjedi jer u sebi čuva snažno zajedništvo, euharistijsku pobožnost i želju za življenjem evanđeoske novosti.

»U ovoj se župi oduvijek lijepo radilo, to je bila velika župa, u jedno je vrijeme prije odvajanja novih župa imala i 35 tisuća stanovnika. Sada u župi ima oko 8000 stanovnika, a vjernika je između 6 i 7 tisuća. Specifičnost je da se događa velika mijena u župi, sve je manje starosjedilaca – u župi je dio starijega stanovništva, a mnogi vlasnici stanova većinom ih i iznajmljuju, najčešće studentima zbog blizine kampusa, pa je sada Podvežica ‘studentsko naselje’. Zbog toga nije bilo ni teško doći u ‘svoj kraj’ i vlastitu župu za župnika. Ipak je ovo gradska sredina i kada sam se vratio sa studija i bogoslovije, tu me se sjećalo samo 20-ak ljudi, mnogo se toga izmijenilo. Znala me jezgra jer sam i kao mlađi u župi bio ministrant i aktivan župljanin«, svjedoči župnik Šarić, koji ima izraženu usmjerenost prema euharistiji, pa se tako svake nedjelje u župi slave tri mise. U zimskom je razdoblju najposjećenija misa u 10 sati, no s dolaskom ljetnih mjeseci – što zbog rada u turizmu, što zbog odlaska stanovništva iz župe – najviše vjernika dolazi na večernju i ranu jutarnju misu.

Na mlade utječu nezreli nauci

Budući da župa sv. Male Terezije sada nema kapelana, velika pomoć župniku Šariću jest mons. Nikola Uravić, ravnatelj Caritasa i svećeničkoga doma te nositelj drugih služba u Riječkoj nadbiskupiji. On redovito nedjeljom slavi jednu misu, pomaže u ispovijedanju, a uskoči i preko tjedna kao župnikova zamjena za sprovod ili misu. »Sigurno je dobro da je svaki svećenik povezan s vjernicima, tu je poseban naglasak na nedjeljnoj misi na kojoj se ostvaruje susret koji daje smisao svećeničkomu pozivu. Koliko je važan pastoral u župi, toliko je važno da župa zna komunicirati i biti povezana i s pastoralnim aktivnostima koje se odvijaju na području cijeloga grada i nadbiskupije – jer se često pripremaju susreti mladih, obiteljska događanja i druge inicijative«, kaže mons. Uravić, zazivajući i ističući molitvu da bi iz podvežičke župe bilo još duhovnih zvanja. I on spominje doprinos mons. Adama Muchtina, ali i kapelicu danonoćnoga klanjanja.

Upravo kapelicu neprestanoga klanjanja posvećenu sv. Ivanu Mariji Vianneyu vjernici Podvežice često spominju jer je ljubav prema euharistijskomu Isusu spona koja povezuje vjernike različitih godina, zanimanja i interesa. Koordinatorica je svih molitelja od početka, od studenoga 2014. godine, milosrdnica s. Mirjam Radošević, a uz to je župna katehistica. Iako je već u osmom desetljeću života, još uvijek drži katehezu prvopričesnicima i krizmanicima. »Važno je svjedočiti, važno je znati zainteresirati mlade, s novim medijima mogu se obraditi raznolike teme. Na mlade jako utječe okolina, nezreli nauci, oni razmišljaju kako im drugi prezentiraju ideje. Bilo je zanimljivo kada sam s krizmanicima obrađivala temu ženidbe pa sam im dala svjedočanstva mladih koji su se odlučili za bračnu čistoću. To im je bilo interesantno. Iako su možda bili nezreli i površni po tom pitanju, bilo je to nešto njihovo«, govori redovnica, koja je bila i provincijalka riječke provincije te godinama djelovala kao misionarka u Južnoj Americi, a ima izraženu ljubav prema krunici i Blaženoj Djevici Mariji. »Međugorje sam doživjela u Buenos Airesu, a sada idem često. Duhovnost Međugorja pokazuje da je to najveći vjerski skup na koji vjernici dolaze, ali mu se i vraćaju«, svjedoči redovnica Radošević, koja iako ne stanuje u župi, gotovo je svakoga dana na Podvežici jer sada u župi vodi dvije skupine prvopričesnika te jednu krizmanika, a priprema i šest odraslih za primanje sakramenata kršćanske inicijacije.

Propovijedi kao strjelice u srce

Još jedna milosrdnica prisutna je u župi na Podvežici, i to kao župna orguljašica – s. Ana Plavac. Nedjeljom svira na župnoj misi, utorkom sa zborom glazbeno animira klanjanje, a srijeda je dan rezerviran za probu. »Samouka sam, učila sam svirati od sestara u novicijatu i uglavnom sam sama naučila. Zbor čini uglavnom starija populacija«, svjedoči s. Ana, odgojiteljica u DV »Zvjezdica mira«. Tradicija zbora nešto je čime se Podvežičani ponose. Nekada je prije odvajanja župe to bio jedan od kvalitetnijih zborova sa 40-ak pjevača, a svi se stariji pjevači sjećaju redovnice Agnes Česnik, koja je zbor vodila 23 godine. U to se vrijeme išlo na gostovanja po župama, svirali su misu s tamburaškim orkestrom i otada je zbor župna zajednica koja povezuje mnoge vjernike, a među pjevačicama su i župna suradnica, klanjateljica i čitačica Deni Baržić, koja se brine o prodaji župnih knjiga, i Vinka Krpan sa 25-godišnjim stažem u zboru.

Upravo kapelicu neprestanoga klanjanja posvećenu sv. Ivanu Mariji Vianneyu vjernici Podvežice često spominju jer je ljubav prema euharistijskomu Isusu spona koja povezuje vjernike različitih godina, zanimanja i interesa.

Osobnu priču povezanu uz pjevački zbor, ali i borbu za zdravlje, pripovijeda Gordana Košar (58) koja je, kako svjedoči, osjetila snagu i preobraženje vjerskoga života, iako je na Podvežici od malih nogu. »Preživjela sam zloćudni tumor, mnoge sam milosti dobila od Isusa. Sam tijek operacije i nakon toga liječenje kemoterapijama dobro je prošlo, a u borbu s bolešću krenula sam s mišlju: ‘Bože, pjevat ću ti – ili gore ili dolje’«, svjedoči Gordana Košar, koja se sjeća i bivšega župnika Dinka Popovića, a spominje i propovijedi sadašnjega župnika Šarića.

Zahvalnost Gospodinu što im je upravo Ivan Šarić župnik izriče i Ojdana Vrhovski (50), zaposlena u kućnoj njezi s bolesnicima, koje pokušava približiti vjeri te ih potaknuti na ispovijed i bolesničko pomazanje. »Župnikove oštre propovijedi počele su otapati led s moga srca, imala sam osjećaj kao da se obraća meni. Svaka njegova riječ zabijala bi se kao strjelica u moje srce i ostavljala dubok trag te za jednu skalu naviše približila me Gospodinu. Kada je došao u našu župu, vlč. Ivan je organizirao župnu molitvenu zajednicu koju je vodio tadašnji kapelan Tomislav Miletić. Priključila sam se i svakoga petka nakon večernje mise jedan sat otvorena srca molili bismo na oltaru ispred tabernakula«, svjedoči Ojdana Vrhovski, koja je također dežurna klanjateljica od prvoga dana otvorenja kapele, a svoje nakane usmjerava za duše u čistilištu, svećenike…

Zeleni riječki kvart

Molitveni se duh u Podvežici očituje i u Zajednici Krvi Kristove čiji su članovi umirovljeni bračni par Milica (68) i Vladimir (71) Veršić. U zajednici su već 20-ak godina, od njezina osnutka na početku Domovinskoga rata, kada su se počeli okupljati u kapeli obližnje sušačke bolnice. »Puno je aktivnije u župi otkada je župnik Ivan tu, on uzima autoritet koji mu je Gospodin dao i sve funkcionira na organiziraniji način«, govori Milica, a njezin suprug Vladimir, koji je mirovinu zaslužio u luci Rijeka, ističe da je Podvežica dobro povezana s gradom autobusnim linijama. Budući da je sa Sušaka, poznato mu je kako je tekao razvoj tih novih naselja, a ističe i posebnost Podvežice koja se očituje u suhozidima, spomenicima teškoga života i golemoga truda ljudi koji su nastali vještim slaganjem kamena, jer to je – parafrazirajući Dragu Gervaisa – kraj na kojem kamen na kamenu raste.

Da kamen ipak ima dušu tvrdi mlađi bračni par s troje djece Anita Klanac i Duško Radulović, oboje 45-godišnjaci, koji su vlasnici tvrtke za poslovno savjetovanje. »Ovo je najbolji kvart u Rijeci, sve je u blizini. Rijeka nije zeleni grad, ali Vežice i Trsat imaju puno parkova i zelenila. Župna zajednica dobro funkcionira, imamo i obiteljsku zajednicu, za koju se ne možemo baš pohvaliti da je pretjerano aktivna, više radimo na razini nadbiskupije kroz obiteljske škole i druge susrete. Upravo smo imali dogovor sa župnikom da ćemo krenuti naprijed punom parom«, svjedoči Anita Klanac. Ističe da su nekada na Vežicama bila upisivana četiri prva razreda, a sada se skupi djece tek za dva razreda. Jedna njihova kći pohađa salezijansku gimnaziju pa se bračni par uvjerio da se s mladima kvalitetno radi na razini grada.

Kapelica danonoćnoga klanjanja: ispunjena želja bl. Stepinca
»Kapela klanjanja je raj na zemlji. Naša je kapela skromna, nema posebnih ukrasa, ali ima srca koja se klanjaju«, tako pri ulasku u kapelicu danonoćnoga klanjanja, prvu takve vrste u Hrvatskoj, govori s. Mirjam Radošević. Ona od prvoga dana koordinira molitelje kako bi bez prekida svih 365 dana uvijek netko bio uz Presveti Oltarski Sakrament. »Još je bl. Alojzije Stepinac izgradio kapelu za danonoćno klanjanje, ali to nije zaživjelo zbog ratnih prilika, pa je naša crkva prva u Hrvatskoj u kojoj se klanjanje odvija 24 sata na dan 365 dana u godini. Nije problem skupiti molitelje, imamo tjedne rasporede, a kada netko zbog bolesti, putovanja ili godišnjega odmora ne može doći, lako se pronađe i zamjena. Moramo promovirati zadovoljštinu, ne će na našim prostorima doći do smirenja ako ne damo zadovoljštinu Bogu za sva bezakonja koja su se počinila«, svjedoči koordinatorica s. Radošević o kapelici koja je zapravo dio atrija župne crkve na Podvežici, a uređena je darovima župljana i dobročinitelja. Svetohranište je dar jedne obitelji iz New Yorka koja se u svom gradu brine za kapelu euharistijskoga klanjanja i tim je darom htjela posvjedočiti duhovnu važnost takvih projekata.
Jedna od moliteljica Tanja Zlatić (46) svake srijede u jutarnjem terminu niže svoje nakane, a često joj u osmišljanju molitve pomogne i jedno župno izdanje – »Vodič za euharistijsko klanjanje«. »Dolaze vjernici i s drugih riječkih župa i iz drugih mjesta. Mnogo mi znači molitva u kapelici, tamo dobivam duhovnu snagu, osjećam božansku ljubav i radost, dobivam poticaj da na ljude i događaje gledam na drugi način kroz Božje oči«, zaključuje Tanja Zlatić, koja je već dvije godine klanjateljica u podvežičkoj župi.

 

Treba realizirati puno ideja

A posebna se osjetljivost i pozornost posvećuje djeci i mladima u župi sv. Male Terezije na Podvežici, o kojima se brine školska vjeroučiteljica Kristina Starčević. Ona je i župljanka posljednjih sedam godina pa joj je radno mjesto blizu stana, a može se aktivnije uključiti i u župne aktivnosti. »Idealno je raditi u školi na području župe jer onda imamo priliku susresti češće djecu, vidimo ih u ambijentu igre, u parku, na ulici. Iako imam 16 godina iskustva vjeroučiteljice, svaki put po željama djece kreiramo sadržaje za njih, jer oni žele i traže sadržaje koji će biti drugačiji – da nije samo u pitanju šport ili nešto uobičajeno. Tako smo nedavno išli na Trsat gdje je bio interaktivni križni put, a u župi organiziramo misijsku krunicu s djecom, križni put koji čitaju učenici. U svemu surađujemo sa župnikom koji ima puno ideja, a mi smo tu da ih prihvatimo i realiziramo«, kaže vjeroučiteljica Starčević i ističe da s djecom koja pohađaju vjeronauk u školi mogu računati i u župi.

Župljani Podvežice već znaju da mogu računati na aranžerski talent Ivice Večerine (75), župnoga vijećnika koji već pet desetljeća svake godine iznenađuje svojim postavima jaslica u božićno vrijeme te Božjega groba u vazmenom trodnevlju. »U župi je već sve uigrano. Divno mi je tu, imam i suradnika Franju Milića. Što god zatreba, evo ga. Drago mi je da ono što sam dobio mogu darovati župi i zajednici za opće dobro. Kada tako razmišljam, ništa mi nije teško učiniti za župu. Jedino, uvijek posvećen župi uz velike blagdane, u obitelji nikada Božić nisam mogao slaviti na pravi način«, kazao je župni pjevač i klanjatelj Večerina.

S dugogodišnjim pjevačkim stažem u župi se ističe Anđelka Šimičić iako po granicama župe pripada susjednoj župi. »Tu pjevam otkada sam došla, ne mjestim se. Iako je na Gornjoj Vežici nova crkva, mene mnogo stvari veže uz Podvežicu. Tu su moji pjevači kolege, tu je pjevala moja pokojna sestra. Čak sam i pokušala pjevati u Gornjoj Vežici, ali vratila sam se. U devedesetima smo imali organiziran Caritas, sada povremeno skupljamo hranu. Kriza se osjeti i u Rijeci, mnogi traže pomoć«, otkriva Anđelka Šimičić, koja kaže i da se lijepo uređena crkva održava zahvaljujući župljanima i dobročiniteljima. Problem skučenoga prostora u župi, nadaju se mnogi vjernici, mogla bi riješiti nedavno kupljena zemlja sa starom kućom koja bi trebala postati pastoralni centar.

Zbližavanje kroz hodočašća

Da se župljani zbližavaju i na hodočašćima potvrđuje Erna Ružić (65) koja je već 15 godina u mirovini koju je zaradila u »Transadriji«, tvrtki koja je propala. »Velečasni organizira hodočašća. Zadnje veliko hodočašće bilo je u Lurd i Fatimu, trajalo je 14 dana, a javljali su se vjernici i iz drugih riječkih župa, pa su tako lani bila dva autobusa. U rujnu se redovito ide u Međugorje, a hodočastilo se i za dolaska relikvija sv. Leopolda Bogdana Mandića u Zagreb«, kaže Erma Dužić, koja u kapelici danonoćnoga klanjanja nalazi veliku milost, a svoje nakane usmjerava za različite duhovne potrebe.

Velika duhovna priprava uvijek prati i proslavu nebeske zaštitnice župe sv. Male Terezije, a veliku ulogu u tom slavlju ima i župljanin Krešimir Brnin, koji je ministrant u podvežičkoj župi od 1965. godine. Bio je i čitač, a sada kao ugostiteljski djelatnik zaposlen u Opatiji svoj posao i zanat učenika spoji s proslavom župnoga blagdana. »U školi skuhamo hranu, a ovdje ju poslužimo. Fešta sv. Terezije organizira se nakon svečane mise, a budući da nemamo velikoga prostora, pozovu se najuži suradnici, zboraši. Svi s veseljem čekamo pastoralni centar, a nekada smo proslave znali priređivati i u školi«, zaključuje Brnin.

Muchtin crkvu gradio svojim rukama
Više od 70 godina otkada je počeo graditi crkvu sv. Male Terezije te 40 godina otkada je otišao sa župničke službe ime svećenika mons. Adama Muchtina (1908. – 1994.) na Vežici se ne zaboravlja. Taj je Slovak, naime, duhovni otac podvežičke župe i mnogi se stariji župljani sjećaju njegova velikoga pastoralnoga angažmana, a mlađe župne snage o njemu slušaju iz druge ruke te rado posjećuju grob koji je prije pet godina premješten u crkvu koju je mons. Muchtin gradio svojim rukama. No nije sve išlo tako lako i glatko: kada se Rijeka kao lučki grad počela širiti, župnik Muchtin predvidio je da će na Vežici trebati crkva, pa je unatoč brojnim protivljenjima ideju počeo ostvarivati s nekoliko župljana koji su do tada pješice dolazili na misu na Trsat. Crkva je nastala po njegovu idejnom nacrtu i sve je vrlo brzo izvedeno jer je od blagoslova kamena temeljca do blagoslova crkve prošlo samo devet mjeseci, a župa je službeno započela djelovati prvim danom 1942. godine. Prepričava se i zgoda kako župna crkva čak dva desetljeća od osnivanja nije imala orgulje, pa je Muchtinova majka Veronika prodala dio obiteljske kuće te novac donirala za kupnju orgulja, koje i danas sviraju. Uz pastoralne inicijative, mons. Muchtin imao je smisla i za umjetnost pa je bio predavač crkvene umjetnosti, arheologije i arhitekture na Visokoj bogoslovskoj školi u Rijeci. Umro je na glasu svetosti te je u Riječkoj nadbiskupiji pokrenuto istraživanje o životu i krjepostima mons. Muchtina.
Kod svih koje je susretao ostavljao je dubok trag, a među njima je i župljanka Božena Galović (62) koja na Vežici sa suprugom Franjom živi od 1961. godine. »On je svetac, bio je skroman čovjek, radio je sve samozatajno. Uvijek je bio tih, radin i u pokretu, a često se u radnoj odjeći vrtio po crkvi i oko nje. Više je radio nego govorio, a sjećam se vjeronauka u ovoj uskoj prostoriji uz samu crkvu. Zahvalna sam za svakodnevnu župničku revnost kojom se stavio na raspolaganje vežičkim starosjediocima i novim župljanima«, svjedoči Galović, koja je danas dio ekonomskoga pastoralnoga vijeća i umnogome pomaže Muchtinovu nasljedniku župniku Šariću.

IZVORGlas Koncila br. 22/2018.
Prethodni članakVELIKO »FARBANJE« I VELIKO »PEGLANJE« Ili kako mijenjati javno mišljenje
Sljedeći članakZAŠTO JE HRVATSKA PALA NA LJESTVICI KONKURENTNOSTI? Stigla naplata za desetljeća nečinjenja