ŠEST DESETLJEĆA BRAČNOGA ZAJEDNIŠTVA MARIJE I IVANA FALETARA »Možemo se naljutiti i posvađati, ali ne možemo dići sidro i otići«

Ivan i Marija Faletar

U vremenima kad su rastave sve učestaliji i gotovo »normalne« kad si, kako često kažu, supružnici dosade, čuti vijest o proslavi 60 godina bračnoga zajedništva svakako je kuriozitet, a njime se odnedavno mogu pohvaliti Marija (83) i Ivan Faletar (80) iz Rovišća nedaleko od Bjelovara. Visoki jubilej bračnoga zajedništva supružnici Faletar proslavili su ove godine sredinom lipnja, kako kažu, u nešto »slabijem izdanju« nego za prethodnih visokih obljetnica, pa se okupio samo uži krug obitelji. No visoki bračni jubilej nije jedino čime se supružnici Faletar mogu pohvaliti. Za svoga života rodili su i podigli četiri sina i tri kćeri. »Svi su u braku i svi su sretni, a unuci i praunuci završavaju škole i fakultete«, posvjedočio je ponosni (pra)djed Faletar, dodajući da su mu njegova djeca podarila trinaestero unučadi i četvero praunučadi. Neki su ostali u rodnom Rovišću, neki su se odselili u Bjelovar, a neki u obližnji Sveti Ivan Žabno.

Ljubav od djetinjstva

Ljubav Marije i Ivana Faletara započela je na ramskim poljima kasnih pedesetih. »Poznavali smo se od djetinjstva i često se sretali za vrijeme poljoprivrednih poslova. Njezin ujak bio je naš prvi susjed u selu. Roditelji su bili zadovoljni mojim odabirom jer su odmah znali da se radi o poznatoj i dobroj djevojci. Bilo je to vrijeme kad se prvo trebalo ići u matični ured i sklopiti građanski brak, a nakon toga, tko želi, mogao je stupiti u crkveni brak. Naravno, svima je bilo važnije crkveno vjenčanje, ali o tome nismo smjeli govoriti. Preživjeli smo i tu politiku koja nas je zavijala u crno. Danas imamo svoju državu pa smo svoji na svome«, prisjetio se vitalni Faletar.

»Treba uvijek imati strpljenja. U radu se možemo naljutiti i posvađati sa ženom, ali treba se pomiriti, a ne dići odmah sidro i otići. Kako je moguće zamisliti da će nam najednom biti bolje s nekim drugim nego s onim s kojim se dotad živjelo mnoštvo godina?«

No nisu to bili jedini izazovi u njihovu životu. Nakon prvih nekoliko godina bračnoga života, zbog stvaranja Ramskoga akumulacijskoga jezera, njihov je rodni kraj potopljen pa su sredinom šezdesetih morali razmišljati gdje će izgraditi svoj novi dom i koja će im plodna zemlja to omogućiti. Tada je bjelovarski kraj slovio kao bogat i rodan kraj pa su Faletari, kao i mnoge ramske obitelji, o čemu svjedoče i mnogi vitraji u crkvama bjelovarske okolice, svoje novo gnijezdo pronašli upravo u bjelovarskoj okolici. Međutim i u tadašnjim je okolnostima bilo teško prehraniti mnogobrojnu obitelj isključivo poljoprivrednim radom pa je Ivan Faletar nakon što je komunistički režim otvorio granice više godina radio u inozemstvu. Najprije je to bio austrijski Linz, a kasnije više gradova u Njemačkoj. »Bio je to mukotrpan posao, uglavnom građevina, ali moglo se zaraditi. No trebalo se brinuti za obitelj pa sam se vratio doma«, rekao je Faletar.

»Na proslavi u lipnju morao sam svoje upozoriti da su mogli i bolje«, rekao je kroz šalu dugogodišnji suprug, »jer kad su moji roditelji slavili svoj zlatni pir, od nas petero djece bilo je 22 unučadi i šestero praunučadi.« Ipak, zdravlje i zajedništvo najvažniji su: »Svi su živi i zdravi i, naravno, svi su zajedno, nitko se ne rastavlja. Rastava je bolna stvar. Nama bi to bilo žalosno jer djeca onda žive kao siročad, uz žive roditelje. To vidim i u svom selu«, posvjedočio je Faletar.

Mladim supružnicima pak, i onima koji to namjeravaju uskoro postati, savjetuje: »Treba uvijek imati strpljenja. U radu se možemo naljutiti i posvađati sa ženom, ali treba se pomiriti, a ne dići odmah sidro i otići. Kako je moguće zamisliti da će nam najednom biti bolje s nekim drugim nego s onim s kojim se dotad živjelo mnoštvo godina?«.