U DESETOM DESETLJEĆU ALOJZ SOLIĆ IZ REŠETARA RAČUNA S BOGOM »Volovima i konjima vukli smo građu za novu crkvu«

Snimila: V. Mikić | Alojz Solić

Što crkva znači vjernicima možda najbolje znaju oni koju su crkvu u svom mjestu gradili vlastitim rukama, a takvih je danas sve manje jer su građevinski radovi prepušteni profesionalcima, projektantima, arhitektima, nadzornicima… Graditelj svoje crkve u Rešetarima pokraj Nove Gradiške bio je i 92-godišnji Alojz Solić, koji je na ovogodišnje Antunovo zakoračio u 93. godinu, a njegovo svjedočanstvo može biti poticajno.

Župa Rešetari osnovana je 1977. g., a do tada je bila filijala novogradiške župe. Mise su slavljene u crkvi na groblju, a 1968. g. tada pomoćni biskup Franjo Kuharić blagoslovio je temelje nove rešetaračke crkve, koja je 1977. postala župna crkva Krista Kralja.

»Koja je to bila radost u selu kad smo počeli graditi crkvu«, prisjeća se Alojz. »Znali smo sa 16 zaprežnih kola, koja su vukli volovi i konji, odlaziti po građu u šumu blizu naselja Ljupina. Srezivali smo tu građu, dovozili ciglu, dolazili na gradilište svakodnevno i radili ‘udarnički’. Jelo smo nosili od kuće. Sve raširimo na stolnjak na travu, pomolimo se Bogu, jedemo zajedno i nastavljamo rad. Jedino što nisam ‘išao na visinu’ jer sam kao mlad pao s trešnje, s velike visine, i uplašio se, no penjali su se drugi, a ja sam radio ostale poslove. Poslije završetka crkve gradili smo župni stan. Prostor oko crkve prostran je i dosta smo vremena trošili na koševinu. Nije bilo kosilica ni trimera, ali mi smo tada ‘mahali kosama’ i radovali se što je taj okoliš zelen, lijep i uredan. U svemu smo surađivali s našim prvim župnikom, dotadašnjim kapelanom u Novoj Gradiški Lukom Slobođancem, koji je u župi proveo 38 godina, zajedno s nama radio i gradio.«

Na njegovo mjesto došao je župnik Josip Bogović, koji je s vjernicima svečano proslavio 40. obljetnicu župe. Oni koji su sebe ugradili u »kuću Božju i živu rešetaračku crkvu« dobili su od župnika Bogovića priznanja, a među njima bio je i Solić. Prisjeća se on i drugih župnikovih suradnika koji su dugo bili aktivni: Mate Madžarevića, Dragana Ferića, Josipa Čelikovića i drugih. Sjeća se i posjeta obiteljima sa župnikom, nakon Božića, kod blagoslova obitelji (kuća). Lijepih uspomena je mnogo, kaže.

Svakodnevno se moli, posebno svetom Antunu na čiji je blagdan rođen. Budući da je već rođen jedan Antun u obitelji, nadjenuše mu ime Alojz. Njegovim roditeljima Anki i Ivanu Bog je podario petero djece. Puna kuća čeljadi, staja puna marve, njive su svakodnevno tražile svoje i sve je to išlo nekako dok otac nije umro.

»Otac je zbog ‘obveze’ morao u zatvor. To ga je dotuklo i brzo je umro. Služio sam vojsku u Srbiji i dobio sam čin podoficira, no kad nisam htio ostati u vojsci aktivan – i mene su zatvorili. Hvala Bogu, sve je prošlo. Vjera u Boga tada me snažila.«

Alojz se oženio 1950. godine. Sa suprugom Katom od Boga je primio četvero djece. Katu je Bog prije 12 godina pozvao k sebi, a Alojz danas živi s najmlađim sinom i snahom. Lijepo se slažu. Ima devetero unučadi i 11 praunučadi. Unatoč godinama, još svakodnevno odlazi u vrt i vinograd. Uz sve obveze u poljoprivredi, podizanje djece, Alojz je od 1960. godine bio aktivan u crkvi. Tada je bilo osam »crkvenih tutora«. Supruga i on pjevali su u crkvenom zboru, doduše ona mnogo duže, ali nekako se sve stizalo.

»Ne znam kako sam sve stizao: imao sam obitelj, polje, punu staju, ali na poslovima u crkvi i oko nje to se nije osjetilo. Kad se s Bogom računa – i u mojim godinama dosta toga se može. Danas me bole noge, ali još se, hvala Bogu, krećem, pomognem svojima koliko mogu. Svakodnevno poslije deset sati odlazim u vrt ili u vinograd. Drago mi je da sam koristan.«

Kazuje Alojz kako se rado sjeća godina kad je tjerao volove, ali i onih koje je proveo na traktoru. Pjesma široka, slavonska, nije mu silazila s usana. Dok je pjevao u crkvenom zboru, a supruga je to još radosnije činila, zajedno su pjesmom slavili Boga. Danas prebire sjećanja, zahvalan Bogu za lijepe godine i obitelj koja mu je pomoć i podrška u svemu.

IZVORGlas Koncila br. 37/2019.
Prethodni članakUČITELJI I UČENICI ZA 5 Hrvatska – zemlja odlikaša
Sljedeći članakLUKAVO NAVIJANJE ZA GLASOVE BIRAČA Nacionalna je mirovina predizborna kampanja