STJEPAN ŠTEFAN IZ NOVE KAPELE – UMIROVLJENI POŠTAR I MARIJANSKI HODOČASNIK »Već me svrbe tabani od iščekivanja«

Snimila: V. Mikić | Stjepan Štefan

Upita li tko u novokapelačkom kraju za Stjepana Štefana, malo tko će znati reći o kome je riječ, no upita li za »Bracu poštara«, svi će odmah znati tko je traženi. Njegovo svjedočanstvo kao marijanskoga hodočasnika i molitelja posebno je dragocjeno bilo u listopadu koji je marijanski mjesec. Stjepan »gazi« 68. godinu, umirovljenik je, vedre naravi i vrlo aktivan. Rođen je u Batrini, a djed Đuro – »Đurica« bio je orguljaš u novokapelačkoj župi. Svirao je mise i u filijalama kad je bio »župni god«. Stjepanov otac svirao je harmoniku pa je dječak rastao u glazbenom ozračju, a naslijedio je i dobar sluh. Nakon osnovne škole završio je brijački zanat, a kasnije je prošao stručno usavršavanje za poštara. Postao je dostavljač pismonosnih i vrjednosnih pošiljaka. Posao poštara obavljao je 33 i pol godine, do umirovljenja.

Budući da je vedre naravi, on je raznoseći pošiljke do odredišta znao pjevušiti, moliti se, razmišljati o Bogu i životu. Supruzi i njemu Bog je podario dva sina i kćer. Jedan sin je oženjen i Stjepan do sada ima četvero unučadi. Sa suprugom je redovit na misama, čak i tijekom tjedna, a od mladosti veliki je Gospin štovatelj.

»Kao mali bio sam poslužitelj kod oltara, ministrant. Desetak godina bio sam i čitač. Rado sam pomagao svim svećenicima koji su bili u novokapelačkoj župi, od gradnje, uređenja prostora, okoliša, gdje god je trebalo… Često bih klečao pred Gospinim likom u našoj župnoj crkvi Blažene Djevice Marije.«

»Upoznajem ljude, mjesta, a dolazak pred Gospin lik u svakom svetištu ili prošteništu za mene je predivan, dirljiv, svaki na svoj način drugačiji, a opet isti: do nogu Najvjernije Odvjetnice, Duše Duše Hrvatske, Gospe od Utočišta… Bude suza, radosti, utjehe.«

Taj zauzeti vjernik laik rado hodočasti Gospi. Često je bio i voditelj grupa, do prošteništa ili svetišta, predmolio je krunice, vodio pjesmu, predvodio križne putove. »U Međugorju sam bio šezdesetak puta, a onda, usput, navraćali bismo u još neko mjesto ili svetište, često svetomu Ivi u Podmilačje. U svetište naše Gospe Voćinske pješačio sam iz Nove Kapele dvadesetak puta. Prenoćili bismo u Stražemanu i sutradan nastavili put Voćina. Novokapelčani redovito pješače na završetak devetnice Gospi od Suza u Pleternicu. Uvijek idem s drugim župljanima, a dok sam radio, moji su me znali pred poštom ‘pokupiti’ automobilom, stići procesiju i onda bih ja nastavio s ostalima pješice. Supruga i ja nastojimo na devetnici u Pleternici biti svih devet dana. To je prekrasno iskustvo. Pješačimo i Gospi Kloštarskoj u Kloštar kod Slavonskoga Kobaša, zatim na Gospino polje kod Biloga Briga, u župi Vrbova. Često sam odlazio i u nacionalno svetište Majke Božje Bistričke. Bila mi je čast kad me je župnik iz Međurića pozvao da budem voditelj njihova župnoga hodočašća pa sam tako tri godine hodočastio s njima. Upoznajem ljude, mjesta, a dolazak pred Gospin lik u svakom svetištu ili prošteništu za mene je predivan, dirljiv, svaki na svoj način drugačiji, a opet isti: do nogu Najvjernije Odvjetnice, Duše Duše Hrvatske, Gospe od Utočišta… Bude suza, radosti, utjehe. Preporučim Gospi svoju obitelj i sve one koji su se preporučili u molitve hodočasnika. Najčešće molim za mir, za obraćenje svih nas, za duhovna zvanja u Požeškoj biskupiji, za naše mlade, a onda za gladnu djecu u Africi, za prognanike… Često u autobusu, dok putujemo prema odredištu, molimo na nakane putnika.«

Osim što rado hodočasti, rado i pjeva. Posebno u Voćinu prelijepo zvuči starinski napjev: »Idemo u planine, u daleki kraj, da vidimo Mariju, taj nebeski sjaj. Majko Božja Voćinska, na braniku stoj i izmoli blagoslov zemlji Hrvatskoj!« Član je pjevačke skupine Udruge umirovljenika općine Nova Kapela pa s njima voli pjevati izvorne slavonske pjesme. Na upit kako doživljava ove mjesece uz koronu, dok još nema organiziranih hodočašća, odgovara: »Jedva čekam i molim na tu nakanu da možemo opet poći našoj Gospi, u njezina svetišta. Veoma sam nestrpljiv. Znate kako kaže naš narod: već me svrbe tabani od iščekivanja.«

IZVORGlas Koncila br. 44/2020.
Prethodni članakMAK ZA STUDENI Od svjetla do svjetla!
Sljedeći članakKAKO ŽIVI RODNA ŽUPA SVEĆENIKA – PRVE ŽRTVE DOMOVINSKOGA RATA »Taj virus donio je mnogima strah pa zato molimo za izlječenje od toga straha«