Najavljeni projekt peradarske industrije u Sisku i okolici, iza kojega stoje ulagači iz Ukrajine, posljednjih tjedana ne prestaje zabrinjavati širu hrvatsku javnost. Na moguće štetne posljedice mjesecima je javnost upozoravalo više građanskih inicijativa iz Siska i drugih mjesta u kojima bi se gradili golemi kompleksi farma za uzgoj pilića. A u slučaju se i svojevrsna prekretnica dogodila sredinom veljače, kada se oglasio i sisački biskup Vlado Košić izražavajući suzdržanost i protivljenje prema projektima koje javnost doživljava kao nejasne i potencijalno opasne za okoliš i ljudske živote. U nastojanjima da se zamršeni slučaj makar djelomično razjasni Glas Koncila razgovarao je u Sisku pretposljednjega dana veljače s predstavnicima građanskih inicijativa.
»Bitno je shvatiti samo na razini ‘vizualizacije’: riječ je o megaprojektu peradarske industrije čije bi središte bilo u Sisku, a u okolnim mjestima bili bi sateliti. U okolnim mjestima – Lekeniku, Velikoj Ludini i Mahovu uzgajali bi se pilići, zatim odvozili u Sisak na preradu i odonuda u distribuciju. A evo i nekoliko brojki – godišnje bi se u sklopu cijeloga projekta proizvodilo više od 84 240 000 pilića. U Sisku bi dnevno to tražilo i odvod od 4000 kubnih metara otpadnih voda. Usporedbe radi, cijeli grad dnevno odvodi 6000 kubnih metara otpadnih voda. Govorimo i o emisijama amonijaka od 60 tona, kao i cirkulaciji šezdesetak kamiona svakoga dana sisačkim cestama i u okolici«, pojašnjava Krunoslava Kosina-Milutinović, koja je u Sisku preživjela i Domovinski rat i posljedice Petrinjskoga potresa. No ako spomenuti projekt prođe, kaže, s obitelju namjerava napustiti svoj grad.
»Godišnje bi se u sklopu cijeloga projekta proizvodilo više od 84 240 000 pilića. U Sisku bi dnevno to tražilo i odvod od 4000 kubnih metara otpadnih voda. Usporedbe radi, cijeli grad dnevno odvodi 6000 kubnih metara otpadnih voda. Govorimo i o emisijama amonijaka od 60 tona, kao i cirkulaciji šezdesetak kamiona svakoga dana sisačkim cestama i u okolici«, pojašnjava Krunoslava Kosina-Milutinović»Za mene je okidač bila studija utjecaja na okoliš objavljena prije točno godinu dana, u veljači prošle godine. Otuda i navodim brojke premda i njih treba uzeti oprezno jer bi u praksi one mogle biti i veće. Bilo mi je potrebno nekoliko dana da bih uopće pojmila sve razmjere – zdravstvene, okolišne i druge posljedice. Vjernica sam, smatram da je cijeli niz građanskih inicijativa koje su se usprotivile tomu projektu zapravo skupina ‘malih Davida’ koji se bore s ‘Golijatom’ krupnoga kapitala. U svemu nastojim tražiti dobro, no u cijelom ovom projektu dosad nisam uočila baš ništa pozitivnoga«, napominje sugovornica Kosina-Milutinović, koja radi za jednu međunarodnu tvrtku. Okolišne, tehničke i industrijske teme dio su njezine uže stručnosti.
Iza cijeloga projekta, kako su ranije pisali i drugi hrvatski mediji, stoji »Premium Chicken Company«, tvrtka registrirana u Hrvatskoj, a koja je vlasnički povezana i s tvrtkom »Renaissance Capital«, u vlasništvu ukrajinskoga poduzetnika Andrija Matjuha, koji pak stoji iza kladioničarske grupacije »Favbet«. Na hrvatskom je tržištu »Favbet« kao priređivač igara na sreću – online kasina, fizičkih kasina i športskoga glađenja – prisutan već niz godina te je i sponzor niza hrvatskih športskih klubova, uključujući i GNK Dinamo, a povezan je i s nekoliko filantropskih inicijativa u Hrvatskoj i Ukrajini.
No situacija nije bila nimalo jasna kada je prije nekoliko godina započela kupnja zemljišta u mjestima nadomak Siska i okrupnjivanje za potrebe budućih peradarskih postrojenja. O tome nam je više rekla Ivanka Cestarić iz Lekenika. »Sve je kod nas započelo krajem 2022. godine. Govorilo se po mjestu – ide nekakav Ukrajinac i kupuje zemljište. Malo-pomalo svi su počeli prodavati. Nije bila ni važna cijena. Neki bi ponudili euro po kvadratu, neki dva ili tri, i sve je prolazilo bez ikakva pogovora. Zemlja se rasprodavala kao na Divljem zapadu – kako je taj ukrajinski investitor ‘piknuo’ u zemlju, tako je ona postala njegova. Nikakvih službenih informacija. Samo šuškanje – da će se kod nas graditi i zgrada za smještaj radnika, da će u Letovaniću biti središnje postrojenje… A nama samo dolaze nova pitanja – pa kako u toj sredini, gdje postoji toliko obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, gdje se i turizam polako počeo razvijati. I sada će sve to zagaditi jedna takva industrija«, opisuje sugovornica Cestarić.
Tek kada bi od građana došla kakva reakcija, počele bi se puštati neke informacije, premda uvijek zbunjujuće. U početku je »Premium Chichen Company« bio »Petrinja Chicken Company«. Mijenjao se i niz tvrtki, opet vrlo sličnih naziva (npr. Renaissance Capital i Renaissance Real Estate), koje su kupovale zemljišta u okolici Siska. Neke bi kupovale zemljišta, onda bi ih kupila druga tvrtka također povezana s ukrajinskim investitorima koja bi ih potom »usisala«. Spominjalo se također u početcima kupnje zemljišta i da je u sve uključen još jedan ukrajinski poduzetnik, Jurij Kosjuk s tvrtkom MHP.
Ipak, i uz djelomične informacije, građani su nastavili istraživati i angažirali su se, podsjeća sugovornica Cestarić. Otkrilo se tako s vremenom i da bi cijeli projekt, uključujući i postrojenje u Sisku, trebao biti težak 600 milijuna eura. A tvrtke povezane s ukrajinskim poduzetnicima iskazivale su redovito da su u gubitku. Prema javno dostupnim financijskim podatcima, o kojima su također opširnije pisali i drugi mediji, »Premium Chicken Company« je primjerice 2024. imao prihode od tek 48 000 eura, a gubitak od 2 660 000 eura. Predsjednik uprave tvrtke – kako je vidljivo iz službenih mrežnih stranica kompanije – nije spomenuti poduzetnik Matjuh, nego Oleksij Ševčenko.
»Njihova je taktika otpočetka bila reaktivna komunikacija. Dakle, kada se mi građani angažiramo, bilo nekom peticijom bilo drugim oblikom pritiska na načelnike i druge predstavnike lokalnih vlasti, i te bi tvrtke reagirale. No kada su u veljači ove godine najavili konferenciju za javnost – ali pozvavši pritom i niz braniteljskih udruga na taj događaj – stvari su nam definitivno postale puno jasnije. Naime oni se također vrlo lukavo oslanjaju i na naš sentiment prema ukrajinskomu narodu koji je suočen s teškim ratom. Jer i mi smo praktički donedavno kroz isto prolazili. I u mojem je Lekeniku niz obitelji koje su se 1992. ili 1993. zbog rata morale seliti iz Bosne. Nama je cijela ta investicija baš zato i bila otpočetka sumnjiva. Pa kakav je to Ukrajinac – čiji narod u domovini pati – koji odlučuje svoj kapital dalje ploditi negdje drugdje, u Hrvatskoj!?« pita sugovornica Cestarić.
»Nije bez razloga izabran baš Sisak i okolica. Ulagače za taj projekt zanima infrastruktura – blizina cesta i željeznice, dostupnost vode i dominantno nizinska zemlja. I to je zapravo prostor ne toliko Banovine koliko Posavine i Moslavine. Banovina je tu samo kao simbol, zbog potresa i zbog imidža ‘regije slučaja’. Uostalom, njima su i trebali političari razine kakve su naši na lokalnoj razini – koji nisu imali baš nikakva iskustva s projektima kao što je taj najavljeni peradarski megaprojekt. A onda se pokazalo da ni Grad nema resurse da uposli stručnu službu koja bi detaljno proučila moguće štetne posljedice takva projekta. I sada nas u javnosti predstavnici tih tvrtki pogrdno nazivaju ‘aktivistima’. To nije bio naš posao, to je bio posao hrvatskih institucija, a mi smo se u svemu morali angažirati jer radi se o našoj budućnosti«, pojašnjava Željko Rožić, koji je također jedan od istaknutijih članova zabrinutih građanskih inicijativa iz Siska. Stvar je i šire političke krugove počela interesirati onoga trenutka kada je postalo jasno, kaže Rožić, da se počinje raditi i o pozicijama na vlasti. Mnogi od načelnika općina koji su ranije »paktirali« s poduzetnicima iz Ukrajine, kao i donedavna sisačka gradonačelnica, izgubili su vlast na zadnjim izborima kada je postalo razvidno kakve sve opasnosti projekt zapravo donosi u Sisak i okolicu. U mandatu prethodne sisačke gradonačelnice prodane su velike količine gradskoga zemljišta na kojima bi se trebao graditi veliki peradarski industrijski kompleks.
»Moramo razumjeti i što je uopće to najavljeno postrojenje u Sisku. To je i klaonica i postrojenje za preradu mesa, tranširanje, pakiranje i daljnju distribuciju. Dakle, tu je potrebno i veliko skladište. A to znači i golema rashladna postrojenja, za što su opet potrebne velike količine električne energije. To je zapravo grad u gradu. Što je s viškovima u proizvodnji kao što su iznutrice? Nije u našem slučaju pitanje koliko se ovdje može prikupiti količine vode, jer s tim količinama mi možemo napojiti Dubai. Nego pitanje je kako tu svu silnu vodu koja prolazi kroz tako složene proizvodne sustave vratiti ponovno u prirodu? Zar sve to jednostavno samo treba pretočiti u Savu? Što sa štetnim plinovima koji se otpuštaju u proizvodnji? Što je s biološkim pročišćivačem? I što ako varijanta s pročišćivanjem koju PPC predlaže u studiji utjecaja na okoliš ne bude ipak funkcionirala? Tko to zapravo garantira? Nitko osim PCC-a. Uostalom, mi možemo prstom uperiti u svaku stavku prošlogodišnje studije utjecaja na okoliš, koju su naručili ulagači, i vidjeti da su zapravo svi izneseni podatci na neki način dvojbeni, manjkavi«, navodi sugovornik Rožić pitanja na koja dosad nije odgovorila ni jedna studija, kao ni predstavnik ukrajinskih ulagača.
»Mi smo se zapravo dosad već razletjeli s upozorenjima na sve strane. Ali u našem se javnom prostoru prekretnica dogodila kada se o slučaju oglasio i sisački biskup Vlado Košić, čime je ovo definitivno postala i tema od općega interesa hrvatske javnosti.
Nadalje do nas je baš ovih dana došla i informacija da bi francuski ministar poljoprivrede na europskom vijeću ministara trebao otvoriti i pitanje peradarstva u Hrvatskoj. Naime sada se više ne radi samo o okolišnim temama ili zdravlju lokalnih stanovnika. Radi se i o sigurnosti hrane koja bi, potencijalno, mogla završiti na europskom tržištu«, napominje Snježana Sužnjević Vago, koja je već pet godina uključena u slučaj peradarstva u Sisku i okolici. Preko organizacija kao što je Zelena akcija građanske su inicijative svoj glas počele dobivati i u europskim institucijama. Ukrajinski su investitori najavili da bi tek manji dio proizvodnje (oko deset, petnaest posto) bio za hrvatsko tržište, a ostatak za tržišta arapskih zemalja. »Ali to su samo njihove najave, koje nisu obvezujuće. Zašto oni, ako bi im se ukazala prilika, te proizvode ne bi plasirali na europska tržišta. Na taj smo način mi njima samo postali odskočna daska za europska tržišta«, upozorava sugovornica Sužnjević Vago i dodaje:
»U Europi se odustaje od takvih projekata. Već je općepoznato da su takvi golemi peradarnici zapravo inkubatori za različite bakterije i viruse, za njihove mutacije, posebno jer se u takvim uvjetima stvara i posebna otpornost na lijekove i antibiotike. Nositelji tih virusa mogu biti i životinje, ali i radnici u takvim postrojenjima. Dakle iz toga vidimo i da je biosigurnost narušena. A tu su i razni štetni plinovi koji izlaze iz tih megapostrojenja – koji se spajaju i tope u maglama. Na kraju ljudi i životinje sve to udišu, razvijaju se razna oboljenja, među kojima i ona kancerogena. Naime ti peradarnici zapravo nemaju nikakve granice jer njihove štetne posljedice raznosi vjetar, oni odlaze u tlo, podzemne vode.«
Na riječi sugovornice Sužnjević Vago nadovezao se Damir Rossini iz Sunje. Prema podatcima iz Poljske do kojih je on došao razmjeri šteta koji ostaju iza projekata megaperadarnika duboki su i dugotrajni. Naveo je primjer Žurominske oblasti u Poljskoj. Ona je površine otprilike 800 četvornih kilometara i ondje je od 2010. bilo više od 850 velikih prosvjeda građana zbog očitih zdravstvenih i okolišnih posljedica projekta. U podzemnim su se vodama, napominje, pojavile velike količine štetnih čestica, kao i u zraku. To je vodilo i do niza oboljenja, osobito kancerogenih. »Događao se efekt kao da ljudi neprestano jedu nezdrave suhomesnate proizvode. Dakle tumori probavnoga sustava. Stradavali su i dišni organi u ljudi«, pojašnjava Rossini. U velikim peradarnicima u Žurominskoj oblasti pojavila se prije nekoliko godina i ptičja gripa. Trebalo je u vrlo kratkom roku ubiti goleme količine pilića. No onda se postavilo pitanje kamo s njima. Zakapani su, no time je zapravo sve stalo na tome da je biološki kontaminiran materijal ostao u tlu, u prirodi, otišao dalje prema podzemnim vodama, pojašnjava Rossini.
U Sunji je, podsjeća Rossini, ukrajinska priča započela puno prije rata u Ukrajini, odnosno u travnju 2020. godine, u vrijeme koronavirusne pandemije. »U Europi se od koncepcije takvih megaperadarnika odustaje jer ih je nemoguće zapravo kontrolirati. Kako primjerice pobrojiti nalazi li se u jednom peradarniku 40 000 ili 50 000 pilića? Onda i sva ostala mjerenja nisu pouzdana ako se ne zna točan broj životinja. Koja bi to, uostalom, inspekcija trebala točno pobrojiti? Kada bi se trebale mjeriti emisije plinova koji izlaze iz tih peradarnika? U najbolje moguće vrijeme koje predlože vlasnici kompanije? Dakle događa se da bi se u mnogim oblicima mjerenja što sve iz tih peradarnika izlazi jednostavno trebalo vjerovati na riječ vlasnicima, što je potpuno nedopustivo«, upozorava Rossini. Kao primjer je naveo i problem stajskoga gnoja. Investitori također za tu stavku nisu dali konkretno rješenje »izlaza«. Hoće li se on stavljati na druge poljoprivredne površine? A za to bi trebale tisuće hektara zemljišta… Što nakon dugotrajnoga izlaganja takvim sastojcima? Hoće li se razgrađivati u velikim kompostanama na otvorenom? Koja bi općina pristala na takvo što?
»Otkako su političari zbog potresa počeli obilaziti Banovinu stvorila se slika o regiji slučaju. Tada su svi govorili i o potrebi revitalizacije. Tako nastupaju i ukrajinski ulagači. Oni najavljuju i nova radna mjesta i osnaženje infrastrukture, ceste, vodovode, plinovode… A sve je to zapravo neobvezujuće. Sve to može ostati samo na razini marketinga. Uzmimo primjerice nova radna mjesta, njih oko tri tisuće. Postoje li doista u Sisku i okolici ljudi koji bi spremno prihvatili takve poslove? Ne radi se o visokim plaćama, a posao je često i vrlo ponižavajući, kao što je čišćenje stajskoga izmeta. I sada dolazimo i do toga kako bi izgledala ‘kružna ekonomija’ koju najavljuju ulagači. Jednostavno bi se dovodili radnici iz inozemstva, iz siromašnih sredina. Prije toga bi se osnovale i razne tvrtke za dovođenje stranih radnika. Na kraju, kamo bi ti radnici išli nakon što bi odradili svoje smjene, čime bi se to oni bavili? Pa vjerojatno u kockarnicu, koja bi opet bila u vlasništvu istih ulagača ili povezana s njima. Eto, na taj bi način sva ta konstrukcija bila zatvorena«, strahuje Rossini od mogućih posljedica najavljenoga megaprojekta.
Sugovornike je u Sisku na jednom mjestu za Glas Koncila okupio Ivan Tržić, hrvatski branitelj, otac petero djece i djed petero unučadi, koji je također već neko vrijeme dio inicijativa koje javno govore o mogućim štetnostima najavljenoga peradarskoga projekta. »Kada su se pojavile prve konkretnije brojke, do mene su dolazila upozorenja da se možda iza svega krije nešto sumnjivo, nešto što može imati i nepovratne posljedice. Preko svojih kontakata došao sam i do jednoga profesora s Agronomskoga fakulteta u Zagrebu koji je za naše potrebe izradio svoju ekspertizu na tragu studije utjecaja na okoliš koja je objavljena u veljači prošle godine. Nakon svih njegovih upozorenja moj je dojam bio: ovo što je pred nama potencijalna je ‘Hirošima’. Za mene je to bio definitivni okidač, kao i 1991. godine. Sada domovinu branimo očito drugim sredstvima nego u vrijeme rata«, napominje Tržić, koji je i jedan od angažiranijih vjernika u župi bl. Alojzija Stepinca u Budaševu u Sisku.
