STRUČNJAKINJA ZA TURIZAM IVES VODANOVIĆ LUKIĆ Kulturnom i duhovnom turizmu nužno ne treba popularizacija

»Camino Imota« može biti primjer nekih neiskorištenih turističkih potencijala Hrvatske
Negdje u sebi željni smo duhovne sastavnice koja će osvježiti i revitalizirati našu nutrinu; u protivnom, trebat ćemo odmor od doživljaja, odmor od odmora

Prema starim kriterijima kojima se mjerila uspješnost turističke sezone – kao što su famozni broj posjeta gostiju i broj noćenja u privatnom ili hotelskom smještaju – ni ova turistička sezona ne će biti »kao nekad«. Ipak, iz sadašnje se situacije mogu izvući neke pouke za budućnost. Takvoga je stajališta sugovornica »Glasa Koncila« Ives Vodanović Lukić, djelatnica Instituta za turizam u Zagrebu i doktorandica na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Fenomen turizma ne može se promatrati isključivo iz komercijalne vizure zarade, troškova, ponude i potražnje, nego je potrebno uključiti i humanističku perspektivu, smatra sugovornica koja ima diplome s više fakulteta – na zagrebačkom Filozofskom fakultetu završila je komparativnu književnost i povijest umjetnosti, na spomenutom PMF-u diplomski studij Baština i turizam, nakon čega je široku naobrazbu dopunila i stručnim studijem teologije na KBF-u.

Što manje, to atraktivnije

»Negdje u sebi željni smo duhovne sastavnice koja će osvježiti i revitalizirati našu nutrinu; u protivnom, trebat ćemo odmor od doživljaja, odmor od odmora. Uostalom, nije li nas i vrijeme provedeno u pandemijskoj izolaciji podsjetilo na druge dimenzije vlastitoga bića čiji napredak također donosi radost i zadovoljstvo? Dublji smisao i značenje, doprinos spoznaji samoga sebe i vlastitoga okružja prilika su za nove sadržajne razine turističkoga doživljaja«, objašnjava sugovornica.

Snimio: M. Erceg | Ives Vodanović Lukuć

»Ove sezone«, nastavila je Vodanović Lukić, »kao i sljedećih nekoliko godina, može se pretpostaviti da će za turistička putovanja atraktivnija biti manja i izoliranija odredišta, mjesta i gradići koji se ističu bogatom kulturnom baštinom, te odredišta koja nude mogućnosti aktivnoga odmora, kao što je primjerice rekreacija na otvorenom. Važnu ulogu imat će i način putovanja do turističkoga odredišta.« »Naime«, dodaje sugovornica, »turisti su zbog pandemije skloniji putovati u osobnom aranžmanu, što uglavnom znači putovanje osobnim automobilima i traženje privatnoga smještaja. To su i prije bile prednosti hrvatske obale jer je i u ‘starom normalnom’ većina inozemnih gostiju dolazila osobnim automobilima i boravila u apartmanskom smještaju, a sada je to dodatna prednost pred tzv. aviodestinacijama, konkurentima iz ostatka Sredozemlja, kao što su Turska ili Tunis, zemlje koje inače svoju ponudu uglavnom zasnivaju na hotelskom smještaju i cijenama povoljnijima od europskih odredišta.«

Kulturna baština mora živjeti među lokalnim stanovništvom

U takvim okolnostima do većega izražaja u turističkoj ponudi Hrvatske mogu doći bogata povijest te kulturna i sakralna baština. »Porastom razine obrazovanja, kao i mogućnosti za putovanje, pretpostaviti je da će se i u budućnosti nastaviti uzlazni smjer razvoja kulturnoga turizma, no pitanje koje pritom ne smije izostati jest kako njime upravljati na što održiviji i odgovorniji način. Hrvatska sa svojim zaista bogatim spektrom očuvanoga arhitektonskoga nasljeđa iz različitih povijesnih razdoblja, kao i muzejskih izložaka te tradicionalnih zanata, vještina i manifestacija, uz to smještenih u atraktivno prirodno okružje, ima nevjerojatan potencijal«, napominje Vodanović Lukić.

»Posjetitelji su uglavnom zainteresirani za neki segment kulturne ponude. Ograničavajući čimbenik može biti više na strani nas kao domaćina ako zakažemo s adekvatnom interpretacijom našega nasljeđa, ako ni sami nismo u njega dovoljno uronjeni i ne doživljavamo ga svojim, nego ga iskorištavamo tek kao sredstvo brze i lake zarade«

No kako te sadržaje stranim posjetiteljima predstaviti na pravi način? Je li dovoljno samo, primjerice, predstaviti povijest nekoga arhitektonskoga zdanja, iznijeti nekoliko važnih godina i datuma i navesti koju biografsku crticu o njegovim graditeljima? »U disciplinama koje se bave turizmom, posljednjih je desetljeća prisutan tzv. kreativni zaokret, tj. stavljanje naglaska na nematerijalne resurse, znanja i kreativnost lokalnoga stanovništva, čime se želi oduprijeti uobičajenim praksama razvoja turističke ponude koje vode stvaranju homogenih i bezličnih prostora«, dodaje Vodanović Lukić.

No spomenuti je zaokret moguć samo ako je autentičan, što znači da baština koju se želi oživotvoriti mora biti prisutna u životu lokalne zajednice. »Kao primjere možemo uzeti Festu sv. Vlaha u Dubrovniku ili procesiju ‘Za križen’ na Hvaru, tradicionalne manifestacije koje itekako žive u svojim lokalnim zajednicama, što je prepoznato i njihovim upisom (uz brojne druge primjere iz Hrvatske) na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva«, smatra sugovornica i napominje: »Lakše od multimedijalno najsuvremenije opremljenih posjetiteljskih centara, baština će svoj put do posjetitelja pronaći u intrinzičnoj vezi s lokalnom zajednicom, u svojoj utkanosti u živost njihove svakodnevice. Kulturnomu i duhovnomu turizmu ne treba nužno popularizacija. Posjetitelji su uglavnom zainteresirani za neki segment kulturne ponude. Ograničavajući čimbenik može biti više na strani nas kao domaćina ako zakažemo s adekvatnom interpretacijom našega nasljeđa, ako ni sami nismo u njega dovoljno uronjeni i ne doživljavamo ga svojim, nego ga iskorištavamo tek kao sredstvo brze i lake zarade«.

Skriveni potencijali hrvatskih samostana

Još uvijek nedovoljno prepoznati potencijali Hrvatske leže posebno u sferi duhovnoga turizma, pri čemu valja spomenuti općenito afirmativan stav koji Katolička Crkva zauzima prema turizmu. »U svijetu, pa i kod nas, sve su popularnija takozvana duhovna utočišta, obično smještena u slikovitom prirodnom okružju, u kojima se uz ugodan smještaj i zdravu prehranu gostima pruža i sadržaj s ciljem opuštanja, digitalne detoksikacije, rasterećenja od svakodnevnih problema, rada na sebi. U kršćanskom kontekstu upravo su samostani ti koji već stoljećima njeguju duhovnost, a u skladu s već spomenutim smjerovima razvoja u kulturnom turizmu, s naglaskom na autentičnost i izravno povezivanje posjetitelja s lokalnim stanovništvom, u samostanima vidim priliku i za društveni angažman posjetitelja kroz sve aktivnosti koje redovnička zajednica inače obavlja, što uključuje i humanitarni rad«, objašnjava Vodanović Lukić. Dimenzija humanitarnoga rada može biti posebno korisna za obitelji s djecom jer su ona tijekom godine uglavnom zaokupljena raznoraznim izvanškolskim aktivnostima koje su svakako usmjerene na razvoj određenih vještina, no nerijetko se događa da se uslijed tih aktivnosti zaboravlja na razvoj dimenzije empatične brige za drugoga, upozorava sugovornica, pa bi i boravak u samostanu na taj način mogao nadoknaditi ono što se propušta u redovitim okolnostima. »Uz to, samostanske aktivnosti u kojima bi djeca mogla sudjelovati s roditeljima pružaju okvir za kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme, što je dragocjenost koje smo danas sve potrebitiji«, napominje Vodanović Lukić. U pronalasku načina kako povezati goste koji traže sadržaje duhovnoga turizma sa samostanima kao onima koji nude takve sadržaje ne treba oponašati tuđe ideje ili rješenja iz inozemstva, a kao primjer sugovornica je istaknula aplikaciju »Monastays« koju je osmislio hrvatski inovatorski tim.

Grad koji je oživio bajkoviti svijet
Ives Vodanović Lukić grad Ogulin posjetila je i promatrala kao dio istraživanja u sklopu doktorata. Ogulin se nastoji »brendirati« kao zavičaj bajki s obzirom na to da je ondje rođena i u njemu dio svojega života proživjela Ivana Brlić Mažuranić, kojoj je on poslužio kao nadahnuće u nekim od njezinih važnijih djela. »Ogulinska veza s bajkama ne staje samo na brendu, nego je zaista prisutna u prostoru, kroz fizički dizajn, ponajviše kroz iznimno dobro osmišljen posjetiteljski centar ‘Ivanina kuća bajki’, ali i kroz interpretacijske ploče i ulični namještaj koji je vizualno dotjeran bajkovitim motivima«, objašnjava sugovornica. No Ogulin kao zavičaj bajki živi među lokalnim stanovništvom i na nematerijalan način jer već 16 godina ondje postoji i »Ogulinski festival bajke«. Riječ je o kulturno-umjetničkoj manifestaciji koja donosi razne ulične predstave, pripovijedanje i radionice za djecu i roditelje, a sve s ciljem predstavljanja bajkovitoga svijeta koji je svojim perom izgradila Ivana Brlić Mažuranić.