PONIZNOST KAO LJUDSKA VRLINA Sve staviti na pravo mjesto

Poniznost je stajalište uz pomoć kojega čovjek razbija besmislenu krivu sliku vlastite nepogrješivosti i savršenosti

Snimio: B. Čović

Poniznost je jedna od najobezvrjeđenijih čovjekovih vrlina, krjeposti. Možda zato što ju se često miješa s poniženošću. Razlika je golema. Poniženost je posljedica, nastaje tek nakon nekoga čina koji je usmjeren k ponižavanju, nepravednom umanjivanju nečije važnosti. A poniznost je temeljno stajalište, paradigma življenja, odnosno način koji čovjek slobodno prigrljuje kako bi kroz takvu prizmu živio svaku pojedinačnu situaciju. Nije lako biti ponizan, pogotovo u svijetu koji su »savršeni« ljudi skrojili prema svojim »savršenim« zamislima.

Trojici kralja, maga ili mudraca jedna je stvar zajednička: ponizni su. Oni shvaćaju da znaju puno, ali i da ne znaju sve. Shvaćaju da su željni mudrosti i znanja, ali i da ne posjeduju mudrost i spoznaju kao takve.

Poniznost je stajalište uz pomoć kojega čovjek razbija tu besmislenu krivu sliku vlastite nepogrješivosti, megauzvišenosti, savršenosti. Biti ponizan znači sve staviti na pravo mjesto, na njemu pripadajuće mjesto. Stoga je samo ponizan čovjek u stanju i samoga sebe smjestiti na pravo mjesto: priznati svoju nedostatnost, nemogućnost shvaćanja cjelokupne stvarnosti. Takvo stajalište dovodi do svijesti o vlastitoj ograničenosti, ali i do želje za daljnjom spoznajom, do nezadovoljstva stagnacijom i mrtvilom duha.

Nagrada za poniznost

Trojici kralja, maga ili mudraca jedna je stvar zajednička: ponizni su. Oni shvaćaju da znaju puno, ali i da ne znaju sve. Shvaćaju da su željni mudrosti i znanja, ali i da ne posjeduju mudrost i spoznaju kao takve. Stoga i imaju potrebu pokloniti se Mudrosti, pokloniti se Znanju. Imaju i dovoljno poniznosti povjerovati da je svemogućemu Bogu moguće svoju mudrost i znanje utjeloviti u neznatnom djetešcu. Baš zato što jesu ponizni Bogu priznaju ono što njima samima vjerojatno nikad ne bi palo na pamet: sići među ljude na takav način, na tako zabačenu mjestu, u hladnoj špilji.

Takva poniznost resi i Isusova rođaka Ivana Krstitelja. Okružen pobožnim ljudima, željnima Mesije, Spasitelja, bez pridržaja sam sebe stavlja na pravo mjesto: »Nakon mene dolazi jači od mene.« Učenike koji su ga dotada slijedili usmjeruje k Isusu, jer vrijeme je Ivanova umanjivanja, da bi se Isus mogao uzvisiti. Kakav mu prekrasan poklon biva uručen kao nagrada za poniznost: Isus, koji je Gospodar svemira, spušta se na koljena pred njim da bi primio krštenje. Kakva poruka za sve one koji hode putom poniznosti! Kakva svevremena poruka!

IZVORGlas Koncila br. 1/2017.
Prethodni članakIVAN LENIĆ O SVETIŠTU GOSPE BRZE POMOĆI: »Milost Božja sve donosi, budi i vodi«
Sljedeći članakODVJETNIK KATOLIČKE CRKVE U HRVATSKOJ Zlatko Kuntarić bio proganjan zbog bl. Stepinca i Glasa Koncila