SVJEDOČANSTVO ZVONARICE I GERONTODOMAĆICE DRAGICE MEDVED IZ SIROMAŠNOGA HRVATSKOGA KRAJA »Živim živote svojih korisnika jer ne mogu se isključiti«

Snimila: T. Baran | Dragica Medved: »U župi sam s ljudima, među ljudima, poslije mise se podružimo oko crkve, pola sata prije i poslije mise, domaći to zovu divani.«

Župa sv. Jurja mučenika u Lađevcu kraj Slunja nema samo svojega župnika. Dijele ga sa župljanima Cvitovića, mjesta u kojem župnik i stanuje. Zato u Lađevcu posebno mjesto ima zvonarica Dragica Medved, mežnarica Draga, kako je domaći zovu. Ona u župi rješava sve što bez župnika može. No ističe dobru suradnju s mladim župnikom Šimom Božićem koji u Lađevac rado i često dolazi. Uz sve zvonarske obveze, Dragica je i pastoralna vijećnica, zaposlena je gerontodomaćica, ima supruga i dvojicu sinova, tajnica je u mjesnom kulturno-umjetničkom društvu. Kaže da su joj dani prepunjeni, ali sve uspijeva, zahvaljujući ponajprije potpori svoje obitelji te cjeloživotnom pouzdanju u Boga i njegovu volju.

Rođena je 15. listopada 1974. u Slunju. Mama joj je bila Anka, djevojački Panić, iz Furjana kraj Slunja, domaćica, pokojna je tri godine, umrla je od karcinoma. A tata joj je bio Miloš Mandić, također iz Furjana, bio je radnik, pokojni je više od dvadeset godina. Njih su se dvoje upoznali u selu, bili su susjedi, crkveno su se vjenčali i živjeli su u Furjanu kod Ankičinih. Nakon nekoga su se vremena preselili u blizinu Zagreba, u Sesvetski Kraljevec. Tri godine nakon Dragice dobili su kćer Ivanu. Ona je domaćica, živi u Sesvetama, ima supruga i dvoje djece. Anka i Miloš rastali su se kad je Dragici bilo pet godina. Poslije se Anka u Sesvetskom Kraljevcu udala za Franju Kadleca, Čeha iz Daruvara. U tom je braku 1990. rođena kći Sanja. Ona je završila frizersku školu, radi u pekarnici, imaju jednoga sina, žive s njezinim tatom Franjom u Sesvetskom Kraljevcu. 

Rast u vjeri uz majku i budućega biskupa

»Odrastala sam uz mamu, baku i djecu s mamime strane«, pripovijeda mežnarica Medved.

Rođena je 15. listopada 1974. u Slunju. Mama joj je bila Anka, djevojački Panić, iz Furjana kraj Slunja, domaćica, pokojna je tri godine, umrla je od karcinoma. A tata joj je bio Miloš Mandić, također iz Furjana, bio je radnik, pokojni je više od dvadeset godina.

»Mama je bila predobra žena, a imala je jako težak život. Iz njezina braka s tatom sjećam se samo ružnoga. Sjećam se da nam je rastava bila spas. No imala je nas dvije male djevojčice i morala je jako puno raditi kako bi podigla nas dvije. Od 1975. do 1990. stanovali smo u Sesvetskom Kraljevcu, a onda smo se preselili u Sesvete. Tamo je mama dobila stan koji je pomalo otkupljivala. Znala sam čuvati mlađu sestru, pomagala sam mami, ali sam bila i u svojem pubertetu pa je bilo nekih nerazumijevanja. Ali sve je to bilo u granicama normalnoga. Mama je uistinu bila blage naravi, svima je pomagala, mučila se. Baku i djeda viđala sam vikendima i praznicima. Bili su sjajni, najbolji što mogu biti. Cijele sam praznike znala provoditi kod njih. Bavili su se poljoprivredom, rado sam im pomagala. A kako je u blizini bilo puno mojih bratića i sestrični, naigrala sam se s njima do mile volje. Kupali smo se na Korani, brali šljive, super nam je bilo. Osnovnu sam školu polazila u Sesvetskom Kraljevcu, tamo sam i rukomet trenirala. Prolazila sam s vrlo dobrim ili odličnim. Učitelji su bili dobri, društvo također. Cijelo je okruženje bilo jako dobro. Mama nas je učila vjeri, molile smo prije spavanja, slavile smo blagdane, vjersko smo sve poštivale. Prvi župnik bio mi je Josip Mrzljak, današnji varaždinski biskup. Uz njega sam čitala misna čitanja, bila redovita na misi, na vjeronaucima. On me pričestio, za njegova sam vremena krizmana, on me poslije i vjenčao i krstio starijega sina. Sve sam svećenike poslije mjerila prema svojemu divnomu župniku Mrzljaku. Bio nam je dobar, poseban, pun razumijevanja. Prema mami je bio posebno sućutan jer je poznavao obiteljsku situaciju.«

Očuh »kao pravi otac«

»S početkom moje srednje škole preselile smo se u Sesvete. Odlučila sam se za srednju tekstilnu školu na Črnomercu. Dugo sam putovala u jednom smjeru, autobusom i tramvajem. U školi mi je bilo super, bila sam vrlo dobra. Imala sam divnoga razrednika, imao je on puno razumijevanja za sve nas. Cure su u razredu bile super, posebno smo nas četiri bile jako dobra ekipa. Poslije smo se, na žalost, razišle po svijetu. Ali smo se pronašle na Facebooku. Mama se u to doba udala i rodila nam sestru Sanju. Ja sam i prije željela da si mama nekoga nađe, dok mlađa sestra Ivana baš i nije bila za to. Nakon nekoga smo se vremena onda preselile iz Sesveta očuhu u Sesvetski Kraljevec. Nekoliko smo godina još zadržavale stan u Sesvetama, na kraju smo ga prodale. Mamin je novi brak bio jako dobar. Obje smo na kraju prihvatile očuha koji nam je bio divan, bio nam je kao pravi otac.« 

Slunjski kraj – kolijevka ljubavi

»Osobno drugi put u Kraljevcu nisam dugo živjela. Maturirala sam 1992., a već sam se 1994. udala. S dvadeset godina, rano. Suprug mi je Zvonko Medved, rođen je 1971. Iz Čamerovca je kraj Slunja, soboslikar je po struci. Zaposlen je u jednom slunjskom poduzeću koje se bavi izradom strojeva za razminiranje. On lakira sve što treba. Nas smo se dvoje upoznali prije Domovinskoga rata u slunjskom kraju kamo sam dolazila k baki i djedu. Prohodali smo u Zagrebu 1992. On je bio prognanik. Bio je član slunjske pukovnije, a na slobodne je dane dolazio doma k svojima u Zagreb. Mi smo se Kordunaši okupljali najviše na misi. Suprug je bio u kontaktu s mojim bratićem, povezali smo se preko njega. Vjenčali smo se u Sesvetskom Kraljevcu i najprije stanovali u maminu stanu u Sesvetama. U međuvremenu se još od 1996. obnavljala kuća suprugove obitelji u Čamerovcu. Tamo smo se preselili 2000. Tada sam već bila rodila obojicu sinova.«

»Suprug je najbolja osoba koju poznajem«
Sada se brinem o 13 ljudi. Uglavnom su to stari, bolesni, izolirani korisnici. Najčešće ih obilazim dva puta tjedno. Skuham im, operem, očistim kuću, okupam ih, pokosimo im travu, cijepamo drva. Sve je to fizički zahtjevno, ali sam se navikla.

»Matej je rođen 1996. Student je ugostiteljstva i turizma u Karlovcu, na trećoj je godini. A i radi u Zagrebu kao trgovački putnik vezano uz sunčane i dioptrijske naočale. Stanuje kod mojega očuha i sestre u Sesvetskom Kraljevcu. Vrijedan je, ozbiljan i jako odgovoran, ima curu. Mlađega Luku dobili smo 1999. Upravo je završio gimnaziju u Slunju. Želio bi studirati kriminalistiku, uskoro ćemo vidjeti hoće li mu se ispuniti želja. Ima i pokoju alternativu, rasplet je uskoro. Luka je ležerniji iako također odgovoran tip mladoga čovjeka. No ne doživljava sve u životu tako ozbiljno kao njegov brat. Njih se dvojica dobro slažu. A ja sam se u slunjskom kraju dosta dobro snašla. Zadovoljna sam, dobro mi je. Prvo mi je vrijeme bilo teško, dok se nisam uklopila, sada mi je super. Djeca su bila mala, muž je radio, ja sam bila kod kuće, na poljoprivredi nisam ništa znala. S vremenom sam sve naučila. Danas držimo piliće i kokoši, sadimo krumpir, imamo vrt, voćnjak. Velika je kuća, u njoj su tri brata sa svojim obiteljima. Svaki ima svoj stan i međusobno se lijepo slažemo. Suprug mi je u svemu bio velika podrška, a i moja baka koja je živjela blizu i živjela je do prije dvije godine. Srećom sam se dobro udala. Suprug je najbolja osoba koju poznajem. Blage je naravi, jako je dobar. Znam reći da sam zločestija od njega. On je izrazito dobra osoba, smiren je toliko da se ne mogu načuditi. Lijepo se slažemo.«

Gerontodomaćica za 13 ljudi

»Što se mojega posla tiče, u Zagrebu sam nakon srednje škole radila na više mjesta, uglavnom u trgovini. Kao krojačica nisam radila. Počeo je rat, tekstilne su firme propale pa nije bilo prilike. A u Slunju sam se prvi put zaposlila 2001. Dečki su već bili malo veći pa ih je najprije čuvala baka, a onda, uz plaćanje, jedna žena. Trgovac sam bila godinu i pol, pa dugo nisam radila, pa sam jednu godinu šivala, pa sam opet bila bez posla, jednu sam sezonu zatim radila u ugostiteljstvu. Godine 2016. zaposlila sam se u Gradskom društvu Crvenoga križa Slunj kao gerontodomaćica. Obilazim stare i nemoćne ljude po slunjskim selima. Sa željom da se uštede troškovi putovanja, rasporede nas prema mjestu stanovanja. Tako ja obilazim korisnike u Videkić Selu, Furjanu i Kruškovači, a jedan dan sam u Slunju. Sada se brinem o 13 ljudi. Uglavnom su to stari, bolesni, izolirani korisnici. Najčešće ih obilazim dva puta tjedno. Skuham im, operem, očistim kuću, okupam ih, pokosimo im travu, cijepamo drva. Sve je to fizički zahtjevno, ali sam se navikla. Devedeset posto njih je pod socijalnom skrbi, a deset posto njih tu uslugu plaća. Radno mi je vrijeme od 7 do 15, ali ako znam da netko nije dobro, da ima problema, ne mogu se distancirati nakon 15 sati. Zbližim se s tim ljudima, jako se vežem. Osobno sam baš emotivna osoba pa se uistinu lako vežem za ljude. Živim živote svojih korisnika jer se ne mogu isključiti. Svima nama zaposlenicima baza je u Slunju, nas gerontodomaćica ima do deset. Imamo predivnu šeficu koja ima razumijevanja za sva stanja i probleme.«

Zvonarica, sakristanka, tajnica…

»Župa mi obogaćuje cjelokupan život. S dolaskom u slunjski kraj uključila sam se u župne sadržaje. Posljednjih pet godina zvonarica sam u Lađevcu u župi sv. Jurja mučenika kojoj pripadam. Pozvao me tadašnji župnik. Gospođi koja je prije bila zvonarica rado sam pomagala pa sam znala osnovne stvari. Zato mi nije bilo sasvim novo i teško prihvatiti zvonarsku službu. A i, iskreno, kako nisam radila, dobro mi je došao taj honorar koji dobijem od župljana uz božićni blagoslov obitelji. Zvonim kad netko umre, za početak i za vrijeme mise, perem oltarnike, svećenikove misnice, albe, čistim crkvu, kitim, brinem se za okoliš. Pomažu mi suprug i sinovi. Čitam misna čitanja na misi, upisujem i mise, misne nakane. A i ljudi me zovu za sve što trebaju. I to zato što župnik ne živi kod nas u Lađevcu, nego u deset kilometara udaljenoj župi Cvitović gdje ima više ljudi. Poslije rata ljudi su se slabo vratili svojim kućama, a oni koji su se vratili, daleko više umiru nego što rađaju, a i svećenika je sve manje, pa se sve češće jedan župnik brine o dvije župe. Tako prolazimo i mi u Lađevcu.«

Više se aktivirati, a ne samo zanovijetati
Živim u maloj sredini, gdje Crkva zauzima vrlo važno mjesto u životima ljudi. Mala smo zajednica gdje živi pretežno stanovništvo starije životne dobi pa je zbog toga Crkva vrlo važna u svakodnevnom životu. U svakodnevnim kontaktima primjetna je određena mjera bezvoljnosti kao da smo upali u kolotečinu u kojoj nema volje za životom. Ljudi se bore za preživljavanje, a u toj borbi možda su zaboravili sebe i one male sitnice koje život čine ljepšim. Raste sklonost kritiziranju, a malo se čini da se promijeni postojeće stanje. Kao da ljudima nedostaje motiva, gdje bi možda župnici mogli odigrati važnu ulogu.
Obično svećenici u župama zauzimaju vrlo važno mjesto u životima običnih ljudi te samim tim imaju određen autoritet. Mislim da je u ostvarivanju napretka vrlo važna komunikacija župnik – župljani. Važno je da svećenik živi s narodom i uz narod te na taj način osluškuje potrebe. Najveći problem dakako su mladi ljudi, koji poslije sakramenta potvrde kao da zaborave Crkvu i svećenika. Tu bi opet mogao svećenik u suradnji s roditeljima pokušati nešto napraviti. Možda da se osnuju neke grupe mladih koje bi obilazile stare i nemoćne, a možda i kroz neke športske aktivnosti. Mogućnosti ima, a na nama je hoćemo li ih iskoristiti i na koji način. Svi bi se kao društvo trebali malo više aktivirati, ne samo zanovijetati i čekati da se nešto promijeni. Zaboravili smo se radovati malim stvarima, zaboravili smo na čovjeka kao živo biće. Okrenimo se malo jedni drugima, pomognimo kada to možemo. Samo zajedno, uz pomoć Crkve i Boga možemo učiniti da nam život bude bolji.

 

»Sretna sam za crkvu kad kupimo i novi tepih«

»Naš župnik Šimo Božić s nama je sad dvije godine. Mlad je svećenik, jako se dobro snašao, odlično se uklopio, izrazito dobro surađujemo, međusobno se jako dobro nadopunjujemo, dogovaramo se, za svaku je pomoć. Dođe k nama u Lađevac, voli se podružiti s ljudima, druželjubiv je, jako smo zadovoljni njime. Nakon rata je obnovljen župni dvor, nedostaje namještaj. A i to bismo pribavili kad bi župnik stanovao u Lađevcu, ima sve ostale uvjete za stanovanje. Do župnoga je dvora kapelica posvećena Majci Božjoj, i ona je obnavljana, kao i župna crkva koja je pola kilometra dalje. Na njoj i danas ima posla. Na crkvama se uvijek ima nešto popravljati i obnavljati. Novca je, na žalost, malo, župljani imaju male prihode, donacija je sve manje. Ja sam zato sretna kad i novi tepih za crkvu kupimo. U župi imamo i pastoralno vijeće. Službeno se okupljamo povremeno, kvartalno, a neslužbeno svaku nedjelju. Ja sam sa župnikom svaki čas. Malo je koji tjedan bez sprovoda, na žalost. A krštenja su lani bila samo dva.« 

»Domaći to zovu divani«

»Sa župom jako dobro surađuje KUD ‘Lađevčani’ kojem sam članica i tajnica. Ta mi je aktivnost ispušni ventil. Plešem u KUD-u. Vježbamo, družimo se, idemo u goste, gosti dolaze k nama, trudimo se. Zapravo nas je dvadesetak istih u crkvi i KUD-u. Imamo i nekoliko onih koji žive u Zagrebu, a doći će u Lađevac zbog KUD-a. Uvijek sam spremna učiniti sve što mogu, a što je potrebno za župu ili KUD. Uspijem otići i svojima u Sesvetski Kraljevec, kao i na mamin grob na Markovo polje. Želja mi je da aktiviram što više ljudi na aktivnije sudjelovanje u župi. Meni osobno prisutnost u župi puno znači, makar je obveza. Istina je da mi nekad zna biti jako teško, znam biti umorna, ali kad napravim i kad vidim da su ljudi zadovoljni, to me usreći. Zna se dogoditi da me pokoji prigovor razočara, posebno ako sam se jako potrudila i ako sam ja baš zadovoljna. Ali sve je to život. U župi sam s ljudima, među ljudima, poslije mise se podružimo oko crkve, pola sata prije i poslije mise, domaći to zovu divani. Ponekad odemo na hodočašće. Vjera mi puno znači. U teškim me životnim situacijama nosila, vjera mi je itekako značila i kad mi je dobro išlo, bila mi je utjeha kad sam gledala patnje svoje mame. Vjera je stup cijeloga mojega života.«

IZVORGlas Koncila br. 24/2018.
Prethodni članakTEOLOŠKI ODGOVOR I ZA BUDUĆNOST »Zvijer« i broj 666
Sljedeći članakZAR JE ZDRAVIJE BITI ZA VOLANOM? Zdravlje biciklista u gradu dovedeno u pitanje