Hrvatski je šport među vodećim ambasadorima i promotorima Lijepe Naše. Nogometna reprezentacija dokazala se i prepoznatljiva je u cijelom svijetu, no i na drugim razinama, u trenerskim i igračkim pozicijama, Hrvati su prepoznatljivi, a među njima je i trener švicarskoga FC Thuna Stipe Matić, koji je povezan s Hrvatskom katoličkom misijom, u kojoj je aktivan. Rođen je 1979. U braku s Lucijom Matić (rod. Kulić) ima dvije kćeri, Lanu i Enu.
»Svoju nogometnu karijeru počeo sam sa šest godina u Hajduku, u kojem sam prošao najljepše dane svoje mladosti, zapravo sve kategorije, u kojima sam bio i kapetan«, navodi Matić. »Sa 17 godina potpisao sam prvi profesionalni ugovor na četiri godine. Kao rođenomu Splićaninu moj san bio je ispunjen. Također prošao sam sve uzraste reprezentacije do U21, u kojima sam bio kapetan. Nažalost, drugi san se nije ispunio, a to je nastup za A reprezentaciju. Nakon završetka ugovara s Hajdukom napustio sam Hrvatsku i otišao u mađarski Vasas Budapest, zatim u švicarski FC Zürich, pa NK Posušje. Slijedili su izraelski Hapoel Beer Sheva, poljski Gornik Zabrze te švicarski FC Wil i FC Thun. U Thunu je počela moja aktivna karijera kao trenera. U početku dvije godine U16, zatim dvije godine U18, pa četiri godine U21 i uz to pomoćnik u prvoj momčadi«, navodi Matić o svojoj športskoj karijeri.
Trener je odgojitelj
O tome kako je biti igrač, a kako trener i odgojitelj Matić kaže: »Biti igrač i biti trener dva su ‘različita posla’. Nogomet je meni kao igraču puno dao pa želim to sada vratiti kao trener, koji je ujedno odgojitelj. Trenutačno treniram najosjetljiviju skupinu igrača do 21 godine. Velika je odgovornost na meni jer sam doslovno njihova zadnja ‘postaja’ na tom putu da postanu profesionalci. Pokušavam svakomu pojedincu na različit način pokazati i usmjeriti ga da donese odluke kako u životu tako i na terenu. Jer svatko je individua za sebe, kod jednoga funkcionira strogoća, a kod drugoga finiji i sentimentalniji način rada. Za mene je jako bitna iskrenost i da svaki pojedinac u svakom trenutku zna gdje se trenutačno nalazi i na kojim stvarima mora raditi i usavršavati se.«
Komentirajući Hrvatsku i talente koje ima, rekao je: »Hrvatska je u mnogim segmentima Bogom dana zemlja, pa tako i u športu. Urođeni talent Hrvati imaju za svaki šport, od atletike i tenisa do nogometa, rukometa, skijanja, vaterpola… To je nešto što druge zemlje nemaju, a i naš je mentalitet takav da nema odustajanja dok nešto ne postignemo. Tako dolazi do uspjeha jer mnogi športom postižu nešto što vide kao sigurnost života (zarada i život bez financijskoga opterećenja). U Njemačkoj ili Švicarskoj, gdje trenutačno živim, u mentalnom sklopu nije tako. Djeca imaju puno mogućnosti i ako im ne ide u nekom športu, okreću se školi. Tu vidim veliku razliku u mentalitetu, što se poslije vidi u svakodnevnom životu.«
Vjera je središnja točka
»Vjera je za mene i moju obitelj središnja točka odgoja i našega života. Iako se nalazimo u drugoj državi, gdje ćemo uvijek biti stranci, naše su misije toliko dobro organizirane u Švicarskoj da se osjećamo kao da smo kod kuće. Svake nedjelje idem na misu kao što sam kao dijete u Splitu sa svojim prijateljima odlazio u crkvu sv. Frane na Rivi. Svoje dvije kćerke odgajamo u istom duhu kako smo i mi odgojeni i uz Božju pomoć mislim da smo na dobrom putu. Meni kao bivšemu profesionalnomu nogometašu i sada nogometnomu treneru u dobrim i lošim trenutcima vjera daje snagu jer znam da je sve moguće onomu koji vjeruje. Kako u Švicarskoj ima puno kultura i religija, mislim da je tolerancija i poštovanje svake religije temelj mira i uspjeha svakoga pojedinca, a tako i svjetskoga mira i poštovanja.«
Lakše kroz padove
Ističe da su hrvatski športaši, ali i drugi, pronijeli i ucrtali ime Hrvatske na kartu svijeta više nego itko drugi. »Kao športaš pokušavam na svoj način i u skladu s mogućnostima svoje pozicije i ostvarenja svojih uspjeha prezentirati svoju zemlju u najboljem svjetlu. Naša zemlja i ljudi od Boga su nagrađeni mnoštvom talenata i ljepota, ali to moramo i dalje razvijati i usavršavati da ne bismo ostali u prošlosti. Šport, konkretno nogomet, naučio me disciplini, kako doći do cilja, kako se boriti sam, kako brzo odrasti i steći odgovornost i zahvalu. Teške trenutke karijere, poput ozljeda ili razočarenja, mnogo je lakše prebroditi kad čovjek ima vjeru u Boga i potporu svojih najbližih. Tako pokušavamo moja supruga i ja odgajati naše kćeri, ali i kao trener u tom duhu odgajam i mlade.«
