UZ 120. ROĐENDAN BL. ALOJZIJA STEPINCA Naredba za napad stigla je od velikoga vođe?

Brdovečka župna spomenica o atentatu na nadbiskupa Alojzija Stepinca u Zaprešiću

»Dne 1. rujna 1946. godine, preuzeo je župu Brdovec vlč. g. Mirko Cigrovski, koji je prije toga 6 mjeseci bio kapelanom na istoj župi, pa budući da dotadašnji župnik prečasni g. Vjekoslav Noršić nije kroz 5 god. ništa upisivao u spomenicu, nego je neke važnije zabilješke ostavio na papirima priloženoj spomenici – to će se iz tih papira kronološkim redom upisati važniji događaji i župnikova zapažanja«, započinje svoje zapise spomenuti župnik Cigrovski, koji je brdovečkoj župi sv. Vida posvetio cijeli svoj svećenički život – punih 49 godina, sve do umirovljenja 1994. Ti su zapisi objavljeni u monografiji »Prilozi za povijest župe sv. Vida Brdovec« (priredio Vladimir Trkmić, Župni ured sv. Vida Brdovec, Brdovec, 2010. str. 47.).

»Krvava kupelj« u »maloj Moskvi«

Na početku zanimljivo je i vrijedno zapažanje Mirka Cigrovskoga o »revolucionarnom« ozračju koje je vladalo tih godina u poslijeratnoj Hrvatskoj i onodobnoj župi na koju je bio poslan: »15. VII. 1945. kao bogoslov V. godine, zajedno sa studentima VI. godine zaređen sam za svećenika od dr. Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog. Na svečanom ručku iza ređenja rečeno nam je, da nas šalju u ‘krvavu kupelj’. Dvojica naših kolega, Boris Kolb iz Pakraca i Branko Kukolja iz Marije Bistrice osuđeni su za vrijeme rata od ‘narodnih sudova’ na smrt… Mi ređenici, studenti V. godine, trebali smo još završiti VI. god. ali su trojica od nas za Božić god. 1945. poslani kao kapelani na župe. Dekret od 17. XII. 1945. koji mi je uručen, kaže da se Mirko Cigrovski, mladomisnik, imenuje kapelanom u župi Brdovec.

»Čim se auto zaustavio i vrata se još otvorila nisu, u tren oka saspe se na auto kiša pokvarenih jaja i kamenja. Čuo sam lupanje kamenja po autu i vidio razlupana stakla. U tom času auto krene naglo naprijed, a partizani za njim ispališe 20-30 hitaca iz revolvera.«

Nekoliko dana prije Božića stigao sam vlakom u Brdovec, zvali su ga ‘Mala Moskva’, jer je on i neka sela župe Brdovec dao mnogo partizana, od kojih je veći dio njih stradao u ratu, a još je bilo više onih, koji su se skrivali i kroz noći obilazili kuće i zastrašivanjem nastojali što više seljaka stjerati u šumu… Moja je dužnost bila, da kao kapelan Brdovca nastavim rad vlč. Matije Pašičeka, koji je također prošao ‘krvavu kupelj’…« (str. 52).

Nije zgorega pojasniti kakvu je to ‘krvavu kupelj’ prošao zaprešićki župnik Matija Pašiček, isusovac, r. 1907. u Donjem Bukovcu, današnjem dijelu Zagreba, koji je pripadao župi Remete, a posebice kakve to ima veze sa zagrebačkim nadbiskupom, kardinalom i hrvatskim blaženikom Alojzijem Stepincem.

»Partizani ispališe 20-30 hitaca…«

Župnik Cigrovski doslovce prenosi u župnu »spomenicu« pismeno svjedočenje svoga prethodnika Noršića: »4. XI. 1945. zbio se u župi Brdovec nemio događaj – napad na nadbiskupa zagrebačkoga dra Alojzija Stepinca. Prikaz tog događaja iznesen je u izjavi župnika, koja će u cijelosti biti ovdje iznesena.

4. XI. 1945. imala se svečano otvoriti novoosnovana župa u Zaprešiću. Na poziv tamošnjeg upravitelja župe vlč. Matije Pašičeka, isusovca, i na želju naroda, imao je tu svečanost obaviti sam preuzvišeni g. nadbiskup, koji je i obećao doći, te držati narodu propovijed i služiti sv. misu.

Ja kao župnik brdovečki imao sam na ulazu u crkvu pozdraviti preuzvišenog g. nadbiskupa, pa sam u tu svrhu došao kojih 30 minuta prije u Zaprešić. Odmah kod mog dolaska do kapelskoga plota vidio sam u grupi sakupljanih oko 20-25 partizana i partizanki u uniformama. Samo Vid Šimunić bio je u civilnom odijelu sa partizanskom kapom i njega sam jedinog odmah prepoznao, dok me nije zanimalo tko su drugi. U tom času odmah sam pomislio – tu se nešto sprema. Došavši u sakristiju upozorio sam na to upravitelja vlč. Pašičeka, da mi se čini, da bi se nešto moglo dogoditi. On me je uvjeravao da je to isključeno.

U pol 11 h stajao sam na pragu kapele i u taj čas dođe auto s preuzv. g. nadbiskupom i njegovom pratnjom i zaustavio se na glavnoj cesti suprot crkve sv. Petra. Čim se auto zaustavio i vrata se još otvorila nisu, u tren oka saspe se na auto kiša pokvarenih jaja i kamenja. Čuo sam lupanje kamenja po autu i vidio razlupana stakla. U tom času auto krene naglo naprijed, a partizani za njim ispališe 20-30 hitaca iz revolvera. Pošto se sve to odigralo u samo nekoliko sekunda, nisam mogao zapaziti, jesu li pucali u auto ili u vis ili u gume. Uostalom to se može vidjeti na samom autu, ima li kakvih tragova od revolverskih hitaca.

Čim je auto krenuo naprijed, uslijed silne panike ja sam se povukao u sakristiju i za čas dolete ljudi u crkvu vičući, da će upravitelja vlč. Pašičeka ubiti. Skočio sam na kor, odatle sam točno vidio kako ga partizani nečovječno tuku i zlostavljaju i bio sam uvjeren da će ga ubiti. Od silnih udaraca pao je onesviješten na zemlju. U to pristupe k Pašičeku dvije žene te Franjo Plaščević i Franjo Bedenko, koji ga počeše braniti i pošto je navala na njega prestala, odnesoše ga bez svijesti u sakristiju, gdje mu je pružena prva pomoć. Za vrijeme dok je već bez svijesti ležao na zemlji, da opravdaju svoj zločin, stavi jedan od partizana revolver iz kojeg je navodno na njih počeo pucati. Da je to laž, znaju svi koji su uz njega stajali, a i ja sam mogao pod prisegom posvjedočiti da on revolver nije imao« (str. 50.).

Župnika su oblozima »prizivali k svijesti«

»Dok su Pašičeka oblozima prizivali k svijesti, dotle su partizani, partizanke i omladina držali na cesti skupštinu. Jedan od njih govorio je i izazivao bjesomučno mržnju na Crkvu, biskupe i svećenike, protiv pastirskoj poslanici i protiv izigravanja agrarne reforme od strane biskupa.

Bliže podneva, kad se je ta rulja razišla, stavljen je sav isprebijani Pašiček u jedan auto, koji se slučajno ondje nalazio, da ga odveze u bolnicu. Međutim, on je želio da bude odvezen u Isusovačku rezidenciju u Palmotićevoj ulici. I ja sam pošao s njim do Stenjevca, odmah sam otišao tamošnjem župniku Mokroviću, koji je telefonski obavijestio Nadbiskupski dvor o događaju, te upitao da li se preuzvišeni g. nadbiskup vratio kući – na što smo dobili odgovor, da se nije vratio.

Iz svega što sam vidio i čuo, dobio sam dojam, da je atentat naručen od nekoga iz Zagreba i da mu povod nije bio otvaranje nove župe, već bjesomučna mržnja na svećenstvo i Katoličku Crkvu.

Sve što sam ovdje izjavio mogu pod prisegom potvrditi« (str. 51.). Ubrzo je to morao i učiniti na saslušanju isljednicima Ozne u Zagrebu.

»Izvidnica je dobro promotrila gdje sjedim«

S ciljem što boljega rasvjetljavanja svih detalja toga barbarskoga čina lokalnih partizana i komunista, koji je u to doba od njih bio očekivan, uobičajen i često primjenjivan u svim (ne samo) hrvatskim krajevima, dobro je prisjetiti se i dopisa zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca upućenoga dr. Vladimiru Bakariću, predsjedniku Vlade Federalne Hrvatske, od 10. studenoga 1945. o tom događaju, u kojem se, uz ostalo, iznose sljedeće činjenice: »Imadem dokaze svjedoka, koji svjedoče, da je SKOJ istoga dana održao sjednicu, na kojoj je zaključen napadaj na mene. Svjedoci iskazuju, da se 1 sat prije događaja javno govorilo u Zaprešiću, kako ću biti napadnut. Neposredno prije ulaska u Zaprešić izašla su pred moj auto dva motocikla, dobro promotrila gdje sjedim i odjurila prema crkvi izmijenivši međusobno par riječi. Njih sam dobro uočio. Bile su to očito izvidnice« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 297.).

»Čim je auto krenuo naprijed, uslijed silne panike ja sam se povukao u sakristiju i za čas dolete ljudi u crkvu vičući, da će upravitelja vlč. Pašičeka ubiti. Skočio sam na kor, odatle sam točno vidio kako ga partizani nečovječno tuku i zlostavljaju i bio sam uvjeren da će ga ubiti. Od silnih udaraca pao je onesviješten na zemlju.«

U nastavku dopisa nadbiskup raskrinkava podlost onodobnoga Ministarstva unutarnjih poslova i krajnje nečasnu ulogu, u »spomenici« spomenutoga, Vida Šimunića: »Druga vrlo teška povreda istine u Saopćenju Minist. unutarnjih poslova (Narodne Vlade Hrvatske od 6. studenoga 1945., op. a.) je tvrdnja, da je župnik Pašiček potegao revolver lakše ranivši V. Šimunića. To je potpuno neistinito. Župnik Pašiček nije uopće imao revolvera, još manje je iz njega pucao. On je stajao spuštenih ruku kad su ga ljudi počeli tući letvama, kamenjem i šakama. Upravo je smiješno pomisliti, da je on pod kišom udaraca letvama mogao posegnuti za revolverom pred 15-20 teško oboružanih ljudi. Svi svjedoci izjavljuju, da je pucnjava započela kad je auto došao pred crkvu, a završila prije nego što je župnik iz crkve došao, nakon moga odlaska, među demonstrante… Više je nego prozirno i vrlo nespretno tvrditi, da je župnik u času, kad se otvara nova župa i kad je išao k oltaru nosio revolver. To nitko pametan ne može vjerovati. Njemu je, dok je iznemogao ležao, podmetnut dobačen revolver, da se može opravdati tvorni napadaj na njega i da se malo ublaži pucnjava, koja je nastala onoga časa, kad sam utom stigao pred crkvu. Neka se Minist. unutarnjih poslova izvoli malo bolje propitati tko je prvi pucao, pa će toga lagano naći među demonstrantima. Isto tako neka se Minist. unutarnjih poslova izvoli propitati tko su bili oni ljudi, koji su, oboružani, nakon moga odlaska autom došli u Lužnicu i pitali: ‘Gdje je bandit Stepinac?’ Ti su ljudi pretražili kuću i park tražeći mene. Njihove nakane, očito, nisu bile miroljubive« (isto, str. 298.).

Hrabrost Franje Plaščevića i Franje Bedenka

Nadbiskup Stepinac u dopisu najbližemu suradniku predsjednika Tita opravdano postavlja pitanje: »Tko je moralni inicijator ovog događaja? Neposredni inicijatori se moraju tražiti kod osoba u Zaprešiću. Ali to nijesu svi inicijatori. Intelektualni začetnici tvornog događaja idu i dalje…« (isto, str. 298.).

Odgovor na to pitanje može se naslutiti iz nadbiskupova dopisa Titu od 24. studenog 1945. u kojem uz ostalo upozorava velikoga vođu da su potpuno neistinite njegove tvrdnje iznesene u razgovoru s britanskim parlamentarcima i novinarima: »Biskupi su sada pribjegli jednoj ni malo lijepoj metodi da postavljaju nove župe, nove parohije!« te da su osnivanja novih župa »provokatorska i izdajnička sredstva«, kako je to on doslovce izjavio dopisniku francuskih novina »Humanité«:

»Što se tiče osnivanja novih župa u Zagrebačkoj nadbiskupiji, upozoravam, da sam od dana, kad sam preuzeo upravu Zagrebačke nadbiskupije, postavio sebi zadaćom, da osnivam nove župe. To sam činio prije ovog rata i za vrijeme rata tako, da sam u roku od 8 godina, a prije zakona o agrarnoj reformi, osnovao na desetke novih župa u gradovima i selima Zagrebačke nadbiskupije. Činit ću to i ubuduće, gdje god se za to pokaže potreba. Sve u posljednje vrijeme otvorene župe davno su već prije projektirane. Odluka o tome, gdje se ima osnivati nova župa, pripada po crkvenim zakonima isključivo biskupu ordinariju. Svagdje je velika većina župljana prihvatila spremno osnivanje novih župa, jer to odgovara potrebama duhovne pastve« (isto, str. 307.). Dakle, bitan je kontekst Titova protivljenja osnivanju novih župa i njegove osobne povrijeđenosti što ih zagrebački nadbiskup ipak osniva.

Stoga se temeljem nadbiskupovih dopisa Titu i Bakariću, kao i zapisa u »spomenici« brdovečke župe može sklopiti mozaik o pokušaju ubojstva u Zaprešiću:

– najvjerojatnije je naredba stigla od Tita (no svi veliki vođe uglavnom ne ostavljaju traga o svojim zapovijedima za zlodjela), a neposredni je ne samo povod, nego i uzrok bio osnutak i otvaranje nove župe;

– organizatori su zločina, kao i u svim ostalim slučajevima, zaslijepljeni ideološki poslušnici i sljedbenici, u konkretnom slučaju SKOJ (usputno, čijim se čelnicima nakon 70-ak godina ponovno obnavljaju i postavljaju poprsja u Hrvatskoj!?);

– izravni izvršitelji su lokalne sitne partijske duše željne dokazivanja, koje bi radi povijesne istine trebalo sve nabrojiti;

– iznimnu hrabrost pokazala je nekolicina tamošnjih župljana, koje bi također trebalo spomenuti jer su tek samo dvojica navedena imenom i prezimenom, koji su doslovce ugrozili vlastite živote fizički se suprotstavivši razjarenoj rulji – Franjo Plaščević (po zanimanju stolar, čija je najuža rodbina umrla ili više ne živi u Zaprešiću) i Franjo Bedenko (r. 1865., a umro 1949., dakle sa 80 god. branio je župnika).

Na svu sreću, »olovna vremena« u zaprešićkoj su župi prohujala, a njezini su župljani danas primjer i uzor razgranata vjerskoga života, svjedočkoga katolištva i ljubavi prema hrvatskomu blaženiku – bl. Alojziju Stepincu, posebice o 120. obljetnici njegova rođenja.

IZVORGlas Koncila br. 18/2018.
Prethodni članakHRVAT U DRUŽBI MISIONARA SLUGU SIROMAŠNIH U TREĆEM SVIJETU »Velika je povlastica služiti siromašnima«
Sljedeći članakŽENA DANAS TREBA BITI JAKA U čemu je autoritet majke?