UZ BOK SVJETSKIM TEORETIČARIMA Bernardo Brixy – prirodoslovac, tehničar i glazbenik

Bernardo Brixy

Hrvatski su redovnici, uz redovitu filozofsko-teološku izobrazbu, drugom vokacijom većinom humanisti, manje društvenjaci, a još rjeđe prirodnjaci i tehničari, pa je to važnije svakoga istaknuti, to više ako je znamenit kao Bernardo Eduard Slavoljub Brixy.

Rođen je 7. listopada 1882. u Ogulinu, gdje je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Zagrebu. Teologiju je studirao u Zagrebu i Beču, a potom matematiku i fiziku od 1910. do 1916. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radio je kao profesor na Franjevačkom učilištu u Varaždinu, gdje je osnovao fizikalni kabinet. Došavši u Zagreb, bio je profesor na Nadbiskupskoj visokoj školi, a radio je i u fizikalnom kabinetu uz pomoć profesora Stjepana Hondla te se bavio interferencijom rendgenskih zraka. Napustivši 1928. franjevački red, radio je kao profesor matematike i fizike Nautičke škole u Bakru, kojoj je neko vrijeme bio ravnatelj. Od 1934. do 1938. bio je i profesor u Nautičkoj školi u Dubrovniku. Od 1941. živio je u Zemunu, gdje je umro 28. listopada 1946.

Mnogostrano darovit i obrazovan, posebice je važan doprinos dao u fizici na području radiologije i kristalografije, gdje je uz bok svjetskim teoretičarima.

»Prije sto godina Max von Laue otkrio je difrakciju X-zrake u kristalu, a William Henry Bragg i William Lawrence Bragg odredili su prve kristalne strukture. (…) Ubrzo nakon toga, Bernardo Eduard Brixy… hrvatski franjevac, objavio je dva rada o stvaranju i svojstvima rendgenskih zraka i jedan o teoriji interferencije X-zraka, sva tri na hrvatskom jeziku«, pišu u članku na engleskom u »Zeitschrift für Kristallographie – Crystalline Materials« Branko Hanžek i Stanko Popović. Riječ je o radovima »Röntgenove zrake s obzirom na najnovija otkrića« (»Hrvatska prosvjeta« 1916.), u kojem je, uz ostalo, upozorio na opasnost od izloženosti rendgenskim zrakama, »Katodne i Röntgenove zrake« (»Naša misao« 1918.) i »Teorija interferencije Röntgenovih zraka u najopćenitijem slučaju« (»Nastavni vjesnik« 1917.). U tim radovima iznjedrio je više kristalografskih pojmova na hrvatskom jeziku, od kojih su mnogi i danas u uporabi. Njegovo otkriće difrakcije X-zraka u kristalu imalo je veliko značenje za razvoj moderne kristalografije. Tomu treba pribrojiti i članak »Polukonvergentni nizovi za Besselove funkcije kompleksnoga argumenta nultoga i prvoga stepena s primjenom na skinefekt«, tiskan u »Radu JAZU« 1920.

Objavio je više stručnih i popularnih radova iz matematike, fizike i teologije, tako već kao student u »Hrvatskoj straži« 1913. oveći pregledni rad »Historijski razvoj teorije o magnetizmu i elektricitetu«, a poslije piše i u »Mladosti«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Našoj misli«, »Času«, »Katoličkom listu«, »Novoj reviji«, »Bogoslovskoj smotri«, »Nastavnom vjesniku«.

Krajem godine 1925. objavio je »Tri večeri o radiotelegrafiji i radiofoniji sa 25 crteža«. »Odazvavši se pozivu Hrv. kat. narodnog saveza da držim popularno predavanje o najnovijoj tekovini moderne fizike, o radiotelegrafiji i o radiotelefoniji, pripravio sam za tri večeri što je najnužnije za shvaćanje radiotelegrafije i radiofonije i u tu svrhu napravio nekoliko pokusa i veći broj projekcionih slika. Veći broj pokusa nijesam mogao pripraviti ovdje zbog teškoga prenošenja aparata, a i radi toga što su neki pokusi vezani baš na fizikalni kabinet, gdje imam sve potrebno pri ruci. Da s korisnim bude spojeno i ugodno, odlučio sam na koncu svakoga predavanja pružiti cijenjenom slušateljstvu priliku da čuje koji koncerat na radioaparatu.« Tako započinje prva naša stručna knjiga o radiju, napisana na temelju njegovih javnih predavanja održanih u jeronimskoj dvorani u Zagrebu 4., 5. i 6. travnja iste godine, u kojoj radiofonijsko pojmovlje tumači i prevodi na hrvatski jezik. Budući da je bio i matematičar, priredio je »Zadatke iz algebre i geometrije za srednje škole« 1923. te gimnazijski priručnik »Obrasci iz matematike« 1925. Bavio se i glazbom kao član gudačkoga sastava glazbeno-pjevačkoga društva »Vijenac« u Zagrebu te orguljaš franjevačkih crkava u Varaždinu i Zagrebu. Skladao je crkvenu glazbu: »Missa de Requiem cum Libera« za jedan ili četiri nejednaka glasa s orguljama, lamentacije »Lamentatio Jeremiae Porphetae« za četveroglasni muški zbor, »Litanije lauretanske« i popijevke. Neki notni zapisi tiskani su mu u »Sv. Ceciliji«.

Filozofskomu i teološkomu polju dao je nekoliko prinosa, prije svega knjigom »Princip entropije i opstanak Božji« 1919. Važan je filozofski rad »Pretpostavke u entropološkom dokazu egzistencije Božje« (»Nova revija« 1922.), u kojem raspravlja o filozofskom dokazu o egzistenciji Božjoj koji se naziva entropološki ili fizikalni dokaz, kao i kraći teološki rad »O ‘neizmjernom’ u apologetici« (»Bogoslovska smotra« 1922.), u kojem je upozorio na pogrješne interpretacije toga pojma, zaključivši da »neizmjerno nema karakter broja«.

Zanimljivo je da nakon napuštanja franjevačkoga reda gotovo prestaje objavljivati, osim nekoliko popularizacijskih članaka za »Radio vjesnik«, »Strojarski vjesnik« i »Radio Zagreb«. Ostaju nam međutim njegovi dragocjeni prinosi na području prirodnih i tehničkih znanosti i u glazbi, što ih je dao upravo kao franjevac.

IZVORGlas Koncila br. 4/2019.
Prethodni članakIMAJU LI KRŠĆANI KRISTOV DNK? Služim, dakle jesam
Sljedeći članakTALIJANSKA FILMSKA BAJKA »SRETNI LAZARO« RAZOTKRILA SADAŠNJE DRUŠTVO Učinci dobrote