Znanstvenofantastični (ZF) filmovi od samih su početaka poticali na promišljanje ne samo o tome što bi se moglo dogoditi u budućnosti pod vidikom razvoja (ili dekadencije) društva i tehnologije nego i o sadašnjem stanju u društvu. Tako su (barem neki) autori ZF romana i filmova bili i ostali društveno angažirani vizionari, a često i pronicljiviji i precizniji u predviđanju budućnosti od mnogih znanstvenika. »Put na Mjesec« (Le
Voyage dans la Lune
) Georgesa Méliesa iz 1902. godine prvi je poznati ZF film, nastao na temelju romana »Od Zemlje do Mjeseca« Julesa Vernea i romana »Prvi ljudi na Mjesecu« H. G. Wellsa, a ujedno je i zabavna satira žanra s namjerno pretjeranom teatralnom glumom, po čemu je Mélies postao poznat. Uz to, Mélies je u »Put na Mjesec«, prema nekim tumačenjima, ubacio kritiku klasnih razlika te antiimperijalističku poruku kroz sukob između Zemljana i Selenijanaca, stanovnika Mjeseca.

Četvrt stoljeća nakon Méliesova »Puta na Mjesec« Fritz Lang, austrijski redatelj s njemačkom adresom, snimio je po scenariju svoje supruge, Njemice Thee von Harbou, »Metropolis« – prvi ZF film u kojem je jedan od likova robot s umjetnom inteligencijom (UI) – »Maschinenmensch« (čovjek-stroj, robot, tj. android) Maria. Izvorna je inačica »Metropolisa« (koja je, nažalost, izgubljena) trajala čak 145 minuta i izazvala je podvojene reakcije publike tijekom premijere, među ostalim i zato što je Lang, kao i Mélies u »Putu na Mjesec«, u film utkao kritiku klasnih razlika, tj. analizu odnosa onih koji vladaju i onih koji su potlačeni. Neki su zbog toga čak osudili film kao komunističku propagandu. U kasnijim inačicama »Metropolis« je premontiran i skraćen za američku publiku te su izbačeni dijelovi sa scenama koje su imale ideološke i religijske motive i simboliku. Unatoč negativnim kritikama i kasnijim izmjenama, Langov »Metropolis« nalazi se na popisima najvažnijih filmova svih vremena zbog svoje inventivnosti te zbog poziva na dijalog i ravnopravnost, što je važno i danas kada razlike između bogatih i siromašnih sve brže rastu. Još jedan element po kojem je »Metropolis« revolucionaran jezgrovito je opisao Peter Bradshaw, filmski kritičar u »Guardianu«, koji je ustvrdio da je android Maria »briljanta erotizacija i fetišizacija moderne tehnologije«. Iz današnje perspektive moglo bi se dodati da je erotizirani android Maria bio nagovještaj androida kao spolnih objekata koji se već danas proizvode i zasigurno će stvoriti nove vrste problema i ovisnosti slične ovisnostima o internetskoj pornografiji, o pametnim telefonima i drugim novim tehnologijama koje su već dosegnule zabrinjavajuće razine.

Noviji ZF filmovi i TV serije
s temama i likovima koji uključuju androide i umjetnu inteligenciju
1. »Blade Runner 2049« (2017.)
2. »Digitalni ugljik« (2017. – 2018.)
3. »Krug« (2017.)
4. »Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda« (2017.)
5. »Duh u oklopu« (2017.)
6. »Alien: Savez« (2017.)
7. »Westworld« (2016.)
8. »Terminator Genisys« (2015.)
9. »Ex Machina« (2014.)
10. »Interstellar« (2014.) 
Dodatak: »The Orville« (2017.) – zabavna, visokobudžetna parodija »Star Treka«
Ne nužno na dobrobit ljudi

Mnoge stvari koje su u starijim filmovima prikazivane kao znanstvena fantastika u međuvremenu su se obistinile i postale (znanstvena) činjenica, kao na primjer: pametni telefoni, zaslonici, video (konferencijski) razgovori, VR naočale (virtualna stvarnost), i 3D pisači. Sve to i mnogo drugih primjera moguće je vidjeti u filmovima i serijama kao što su »Zvjezdane staze«, »2001.: Odiseja u svemiru«, »Povratak u budućnost«, »Specijalni izvještaj«, »Istrebljivač« itd. Više ne treba biti posebno darovit futurist da se shvati kako će daljnji razvoj tehnologije i UI-a u bitnom utjecati ne samo na način života nego i na način razmišljanja i ponašanja. Primjer je scena večere u filmu »Povratak u budućnost II« kada dva mlađa člana obitelji sjede za stolom noseći na sebi nešto slično današnjim VR naočalama s funkcijama Google Glassa – nešto što očito utječe na interakciju sa stvarnim osobama s kojima se čovjek nalazi u istoj prostoriji. Zbog tih i sličnih fenomena mnogi već sada priželjkuju povratak u prošlost, kada je ritam života bio mnogo sporiji i manje stresan jer se tehnologija mnogo sporije mijenjala i posljedično u manjoj mjeri utjecala na promjene u društvu i ekonomiji. Povratak u prošlost, naravno, samo je iluzija, ali moguće je pomoći si i na jednostavnije načine, kao npr. da se pritiskom na crveni gumb na daljinskom isključi elektronika i uzme što češće knjiga u ruke.

Roboti »digitalizirane duše«

U »Westworldu«, TV seriji iz 2016. godine koja se temelji na istoimenom filmu iz 1973. godine (napisao i režirao američki romanopisac Michael Crichton), sugerira se da bi umjetna inteligencija mogla za sebe tražiti pravo na život i samostalan izbor. Jasno, to pretpostavlja samosvijest koja još nije dovoljno istražena ni u ljudi pa neurolozi priznaju da zapravo ne znaju kako svijest uopće funkcionira. Ipak, Crichtonova teza, iako u domeni ZF-a, vrlo je zanimljiva i potiče na razmišljanje, osobito u kontekstu »Westworlda« – zabavnoga parka u koji ljudi dolaze među ostalim i zato da bi mogli nekažnjeno (iako ne i besplatno) prakticirati svoje najniže strasti i nasilno ponašanje koje često prelazi u sadizam. Autori TV serije »Westworld« majstorski su satkali priču u kojoj se gledatelju nameću pitanja kao što su: tko je tu čovjek, a tko je tu robot; što nas čini ljudima, odnosno kada naše ponašanje prestaje biti čovječno i može li se robot ponašati čovječnije nego čovjek. Jasno, u stvarnom svijetu androidi koji su programirani da pokazuju emocije nemaju stvarne osjete i osjećaje, nego simuliraju ljudsko ponašanje, što bi značilo da je najhumaniji android još uvijek samo stroj koji se od drugih strojeva razlikuje po tome što ima bolji softver, odnosno bolje glumi čovjeka.

Jedan od ciljeva suvremene medicine i znanosti jest produljivanje života s ciljem da postane neograničen, kao što je to prikazano u »Digitalnom ugljiku« (»Altered Carbon«) – Netflixovoj TV seriji koja je nastala po romanu Richarda K. Morgana. Priča je smještena u 2384. godinu, kada se ljudski mozak može skenirati i memorije se mogu digitalizirati i prebaciti na »kortikalni stog« – uređaj u obliku diska koji se zatim može prenositi iz jednoga tijela u drugo. Oni najbogatiji mogu svoja tijela klonirati i raditi bežično sigurnosne kopije u slučaju da se disk ošteti, a oni siromašniji, u slučaju nesreće, mogu se seliti u tijelo koje im osigura vlada ili, ako se disk uništi, nastupa nepovratna smrt, tj. prestaju postojati. Jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi je Laurens Bancroft (James Purefoy) koji ima više od 360 godina zahvaljujući seljenju osobnoga kortikalnoga stoga u »svježe« klonirana tijela. U jednoj od ključnih scena serije Bancroft pita svoju suprugu Miriam (Kristin Lehman) i samoga sebe: »U što smo se to pretvorili? A bili smo pristojni ljudi…« To je možda i najvažnije pitanje cijele serije ako se analizira pod filozofskim vidikom (barem hipotetske) mogućnosti da se ljudski život na zemlji može produljiti u nedogled. Naime, jedan od presudnih motiva za to da se život na zemlji iskoristi na najbolji mogući način jest činjenica da su ljudi smrtni i da nikada ne mogu sa sigurnošću znati koliko dugo će živjeti, što je ujedno i najbolji lijek protiv »vještine odugovlačenja«. Te lekcije, međutim, ljudi bi trebali naučiti neovisno o »Westworldu« i »Digitalnom ugljiku« jer su, nažalost, prepuni nepotrebnih scena nasilja i golotinje, kao što je to slučaj i s većinom sličnih filmova i TV serija.

Tri androidska »stajališta«
Stajalište androida i umjetne inteligencije prema ljudima može se svrstati u tri kategorije: prijateljsko, neprijateljsko i neutralno stajalište. U kategoriju prijateljskoga pripadaju likovi poput Bishopa u »Alienu«, Date u »Star Treku«, TARS-a u »Interstellaru«, a neprijateljskoga likovi poput T-800 u prvom »Terminatoru«, Borga u »Star Treku«, Sentinela u »Matrixu«, Ave u »Ex Machina« i Davida u »Prometeju«. Neutralnih ima mnogo manje nego prijateljskih i neprijateljskih, ponajprije zato što su kao takvi dramaturški manje zanimljivi: Rachelle u »Istrebljivaču« i Marvin, paranoidni android u »Vodiču kroz galaksiju za autostopere«.
Ono što bi ljude do neke mjere moglo zaštiti od malicioznih robota i umjetne inteligencije jesu zakoni robotike koje je smislio ZF pisac Isaac Asimov i naveo u kratkoj priči »Runaround« iz 1942.:
1. Robot ne smije naštetiti čovjeku ili svojom pasivnošću dopustiti da se čovjeku našteti.
2. Robot mora slušati ljudske naredbe, osim kad su one u suprotnosti s prvim zakonom.
3.Robot treba štititi svoj integritet, osim kad je to u suprotnosti s prvim ili drugim zakonom.
Najveći problem, međutim, jest u tome što nema savršene zaštite od hakiranja i zato je nužna određena suzdržanost prema robotima i umjetnoj inteligenciji.

IZVORPrilika br. 3/2018.
Prethodni članakTKO ODLUČUJE KAKO ĆE TKO BITI PRIKAZAN U SVIJETU? Ugled čovjeka, države i društva po mjeri svjetske agencije
Sljedeći članakMOLIMO U OBITELJI Svetac kao novi član obitelji