Križni put nudi jedinstvenu priliku da se vlastita duboka ljudska iskustva dovedu u blizinu Isusova iskustva. Tako se otvara mogućnost međusobnoga osvjetljenja. U vlastitoj muci vidjeti Isusovu muku i u njegovoj muci vidjeti vlastitu muku – tako u jednu misao splitski franjevac prof. dr. Ante Vučković sažima odgovor na pitanje o tajni velike privrženosti hrvatskoga vjerničkoga naroda pobožnosti križnoga puta.
Govoreći za Glas Koncila o privlačnosti i velikoj proširenosti te pučke pobožnosti, korizmenoga hoda od postaje do postaje koji omogućava vjernicima da budu blizu Isusu i njegovoj patnji, daje i izravnu poruku i savjet svima koji nisu otkrili duhovnost i blagodat križnoga puta: »Doći sa svojim iskustvom nepravde i patnje u blizinu Isusova iskustva ljudske nepravde i nasilja i pratiti što se događa sa mnom i mojim shvaćanjem sebe, svijeta i Boga. Mnogi otkriju što nikad prije i nigdje drugdje nisu ni iskusili ni vidjeli.«
»Mi ljudi imamo potrebu otkriti smisao svojih patnja. Racionalni odgovori na patnju ne zadovoljavaju. Tehnika ima mnoštvo odgovora i, povezana sa znanjem i umijećem, ublažava mnoge ljudske boli. No pitanja smisla, zašto uopće patnja ili zašto je netko pogođen njome ostaju i dalje otvorena. Isusova se patnja pokazuje kao mogući odgovor. Ne gotov, nego kao mogućnost da hodajući s njim iz blizine vjernik otkrije kako može vlastitu patnju shvatiti, kako je prihvatiti, pronaći u njoj smisao ili joj ga dati. Otkrivati da se vlastita patnja može približiti Isusovoj i na taj način sudjelovati s njim u otkupljenju svijeta. Vlastita patnja tada gubi težinu besmisla. Svaka je patnja na koju se pronađe smislen odgovor podnosiva. Patnja bez smisla, pa bila ona tjelesno i duševno među lakšima, postaje preteškim teretom za nas ljude«, govori i iz psihološkoga vidika splitski filozof dr. Vučković.
Iako i promišljanje dr. Vučkovića ide u smjeru da kontemplacija svake postaje križnoga puta jest svojevrsni način osobnoga pristupa Kristovoj patnji, pitanje je zašto je takva pobožnost privlačna čovjeku 21. stoljeća. Još se možda »mistika patnje« podrazumijevala u srednjem vijeku, ali danas… Dr. Vučković odgovara: »Križni put nije samo mistika patnje. Ta je pobožnost vezana uz jake emocije: bol, supatnja, sućut, odbačenost, krutost, nepravda, laž, izdaja, zatajenje, tjelesna bol, strahovi, potresenost, smrt, uvrjede, poruge, vjernost, hrabrost, ustrajnost, ljubav, opraštanje. Jake emocije trebaju imati neki model da bi se mogle prepoznati, imenovati i usmjeriti. Isusov je križni put prigoda i da ih se prepozna u njegovu životu i dobije svjetlo za vlastita iskustva i povezane emocije. Čini se da smo u međuvremenu na zapadu postali veoma emotivno nepismeni. To je razlog zašto bujaju naslovi koji se bave emocijama i njihovom inteligencijom. Možda se iza toga krije i puzeći zaborav na ovu pobožnost.«
Primjećujemo u razgovoru s našim sugovornikom da su nekadašnja promišljanja o postajama križnoga puta, ona tradicionalna, više bila usmjerena prema povezanosti između Kristove patnje i grijeha čovjeka, u središte se stavlja Kristova patnja, tamna zapletenost u krivnju i grijeh, no danas ta pučka pobožnost stavlja naglasak na drugu poruku.
O toj promjeni paradigme i diskursa vezanoga uz razmišljanja postaja križnoga puta dr. Vučković kaže: »Točno je da je ranije bilo puno više naglasaka da u Isusovoj patnji čovjek vidi svoje grijehe koji su tu patnju prouzročili pa da se iz toga dogodi obraćenje. Ako osoba postane svjesna da svojim grijesima nanosi patnju Kristovu mističnomu tijelu, ranjava druge ljude, uništava prirodu, može se dogoditi i obraćenje i trud oko promjene ponašanja. Ovakvo shvaćanje nije nestalo. Ipak, ono se danas izriče drukčijim jezikom. Križni je put prigoda da čovjek sebi predoči vlastito sudjelovanje u globalnom zlu, u mreži nasilja, nepravde, izdaje. I da, s druge strane, otkrije vlastite mogućnosti sućuti, olakšavanja boli, preobražavanja nepravde u snagu dobrote.«
Na konstataciju da je korizmena pobožnost križnoga puta možda i »popularnija« od marijanskih pobožnosti, dijeleći dojam iz pastoralne prakse, prof. dr. Vučković ističe da je križni put najčešće marijanska pobožnost. »Između postaja pjevaju se kitice Stabat mater dolorosa, popularne i raširene srednjovjekovne pjesme. Kroz povijest ona je ulazila u liturgiju i iz nje izlazila. U njoj se Isusova patnja promatra iz Marijine perspektive. Postoji, dakle, velika sličnost i blizina s pobožnošću krunice. I krunica je marijanska pobožnost u čijem središtu stoje iskustva Blažene Djevice Marije povezana sa životom i događajima iz Isusova života. Privlačnost križnoga puta leži i u tom što uključuje više dimenzija od krunice. Tijelo, hodanje kroz prostor i bliži kontakt s otajstvima bez dugih intervala ponavljanja molitvenih formula, povezanost s korizmenim vremenom daju pobožnosti križnoga puta i notu nekoga odricanja i žrtve.«
Ne zaboravlja naš sugovornik spomenuti da je križni put svojevrsni »put nade«, da kao put patnje koje nitko u životu nije pošteđen ne vodi u ponor, nego prema Božjoj blizini i ljubavi, iako se uvijek u crkvama ne moli 15. postaja križnoga puta. »I bez 15. postaje križni put je od početka do kraja prožet sviješću o uskrsnuću. Ono je prisutno na suzdržan način. Slično kako je prisutna i naša vjera u uskrsnuće usred naših životnih borba«, poručuje splitski franjevac Vučković.
