Nešto se čudno događa sa spomenicima na javnim mjestima. Nedavno je u fokusu bio splitski »Štandarac« Kuzme Kovačića, a sada je na red došao spomenik predsjedniku Franji Tuđmanu u Makarskoj, kipara Kažimira Hraste. Iako prema tumačenju Ministarstva prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine na javnom zemljištu u Makarskoj, na Peškeri, nije dopuštena gradnja, nego samo održavanje i uređenje, planiraju se radovi zbog kojih je plan grada izmjestiti spomenik. Projektant urbanoga parka je zagrebačka »Atmosfera«, čiji je arhitektonski tim osvojio prvu nagradu za izradu idejnoga arhitektonskoga urbanističkoga rješenja tamošnjih »letećih riba«, te je i izradio glavni projekt za izgradnju garaže. Nakon nekog vremena objavljen je glavni projekt Peškere pa je postalo jasno zašto je park nazvan prvom fazom jer je u drugoj fazi planirana gradnja četiriju građevina, od kojih je jedna garaža. Građevine bi se pak gradile na darovanoj čestici zemlje, što nikako nije dopušteno. I to na mjestu dječjega igrališta i zelene površine na kojoj se sada nalazi spomenik prvom hrvatskom predsjedniku Tuđmanu. Spomenik planiraju izmjestiti na potpuno neprimjernu lokaciju, dvanaest metara udaljeno od glavne podzemne prepumpne stanice kompletnoga kanalizacijskoga sustava Makarske. Tu su i ukopani spremnici za otpad i ogradni zidovi. Dakle nije riječ o pukom održavanju, nego o gradnji građevina. Ona je dopuštena Zakonom o gradnji i Zakonom o prostornom uređenju, ali se oštro kosi s darovnim ugovorom. Stoji to u tekstu Dijane Turić u Slobodnoj Dalmaciji, koja je tražila komentar na premještanje od kipara Hraste. Njegovo je djelo postavljeno na zelenoj površini 2004. godine i, kako kaže, premještanje spomenika trebalo bi se događati u suradnji s njegovim autorom. »Nitko iz Grada Makarske nije kontaktirao sa mnom zbog planiranoga premještanja Tuđmanova spomenika, jer očito smatraju da je to gradski kip. Sada gradska vlast razmišlja o tome da može spomenik baciti i u more jer je plaćen«, rekao je Hraste. Inače prema Pravilniku o jednostavnim i drugim građevinama i radovima, bez građevinske dozvole i građevinskog projekta može se, među ostalim, graditi spremnik za smještaj kontejnera za komunalni otpad koji je planiran projektom, ali važno je istaknuti da je ipak riječ o građenju na darovanom zemljištu. No tko je nadležan, je li neko interno tijelo Ministarstva graditeljstva i državne imovine ili netko iz sustava Državne inspekcije, za to da utvrdi da je sve ono što se događa na Peškeri zapravo kazneno djelo, za sada u pokušaju, u odnosu na izričite odredbe darovnog ugovora prema kojem je na području Peškere zabranjena bilo kakva nova gradnja.
Pod naslovom »Usvojene vrednote ostaju za čitav život« promišljanje o odgoju i obrazovanju iznio je u Vijencu psiholog i sociolog Josip Janković. Zapazio je da se odgoj počeo više podrazumijevati nego provoditi. »Događa se kod svake nove reforme kurikuluma enormno uvećavanje, ugrađivanje čitavih konglomerata novih znanja, što ukazuje na želju za stvaranjem ‘univerzalnih umova’ u ovome vremenu u kojemu je to praktički nemoguće. To je vrijeme prošlo još s Leonardom da Vincijem, Ruđerom Boškovićem i ostalim velikanima doba kada je bilo moguće prikupiti sva znanja ovoga svijeta. Umjesto stvaranja moralnih ljudi društvo očito radije želi one silno obaviještene, mada svatko danas može najveći dio podataka imati u sekundi na ekranu svog mobitela! Ne treba mu ni glomazan kompjutor kao donedavno. Istovremeno se zna da za ‘odgovaranje’ na satu iz bilo kojeg predmeta nabrzinu memorirano brdo podataka već sutra biva potisnuto novim, ‘ishlapi’, izbrišu se stari engrami da se napravi mjesta novima.
Suprotno tome, usvojene vrednote ostaju za čitav život i prenose se na sljedeću generaciju, a njima se eliminira stvaranje naraštaja vrlo pametnih, narcisoidnih, bešćutnih, ambicioznih a nemoralnih ljudi, kakve nam je u nasljeđe ostavio prošli sustav.«
Smatra i da je doprinos društva, u prvom redu obitelji, jedva primjetan, osim u nekim ekscesnim situacijama pritiska za postizanje najčešće nezasluženog 5,0 uspjeha. »Lokalne, a osobito centralne, vlasti koje upravljaju školstvom svojom politikom djelovanja na cjelokupan odgojno-obrazovni sustav imaju izuzetno velik i presudan utjecaj. A upravo on upućuje djelovanje osnovnih škola u obrazovnom smjeru nauštrb odgojnog. O tome najbolje govori činjenica da su uspostavljeni katalozi znanja za sve predmete koji se poučavaju i uvježbavaju u osnovnim školama, a za usvajanje odgojnih vrednota nema ni približno jasnih određenja. Isto je s Kurikulumima, donedavno znanima kao Školski programi, što silno bujaju u dijelu posvećenom usvajanju sve većih konglomerata znanja, nastojeći pod svaku cijenu ostvariti nemoguće – slijediti napredak znanosti već na razini osnovne škole.«
