Bogata je baština Katoličke Crkve. Utemeljena je na dvama izvorima. S jedne strane to su biblijski tekstovi, a s druge strane njezina velika i dugogodišnja tradicija. Nju pak otkriti te ući u njezinu dubinu put je prema otkriću dubine katoličkoga identiteta. Tako primjerice hodočasnici u Rim na više mjesta mogu zastati i promatrati kolosalne kipove sv. Petra i Pavla te nastojati preko njih doći do otkrića dubine i smisla svoje osobne vjere. Baš zato Katolička Crkva svake godine svetkovinom sv. Petra i Pavla želi vjerničke poglede usmjeriti k vjeri i baštini koju Katolička Crkva živi već više od dvije tisuće godina.
Doći do Boga može samo otvoren i iskren čovjek
Petra pobožni hodočasnik u Rim ove jubilarne godine, a i svake druge, na trgu sv. Petra u Vatikanu može promatrati kao onoga koji u ruci drži ključeve. Pitat će se neki zašto ključevi. I tako otvorivši Bibliju ili pak pronašavši isti biblijski tekst na mobilnom uređaju, čitat će tekst iz Matejeva evanđelja u kojem Krist Petru daje ključeve kraljevstva nebeskoga te mu jamči da će on zaključavati i otključavati, svezivati i odvezivati. Iste radnje tiču se neba i zemlje. Jer svezano na zemlji, bit će svezano i na nebu, a otvoreno na nebu, bit će otvoreno na zemlji. No da bi se razumjele te radnje, važno je uzeti biblijski tekst Matejeva evanđelja u cjelini te se uvjeriti da je Petrova uloga onoga koji odvezuje ili razvezuje, otključava ili zaključava, povezana prije svega s činjenicom da je vjernik.
Petar je u snazi Božje objave ispovjedio vjeru u Krista rekavši da je on Božji Sin, tj. Pomazanik (Mesija). Prihvaćajući njegovo ispovijedanje vjere, Krist Petru tumači da to što on ispovijeda vjeru nije plod njegove umne sposobnosti, nego milost koju je sam od Boga primio. U biblijskom tekstu rabi se grčki glagol apokalypto u trenutku kada Krist tvrdi Petru da mu je sam Bog objavio tu istinu. Objava je tako apokalipsa, odnosno otkriće Boga svijetu. Petar dakle nije na osnovi svoje krvi i tijela došao do spoznaje da je Isus doista Sin Božji, nego je u dubokoj otvorenosti za Krista tu istinu prihvatio kao dar Božje milosti. Upravo to biva razlogom da Petar prima ključeve kraljevstva Božjega. Jer doći do Boga može samo otvoren i iskren čovjek, tj. onaj koji je spreman od Boga primiti puno više nego što on sam zna i može dosegnuti.
Vjera koju je Petar ispovjedio biva temeljem na kojem će kasnije biti izgrađena Crkva. Ona počiva prije svega na osobi Isusa Krista koji je u korijenu svega što Crkva jest. Nadalje, Krist ljude i danas osposobljava da budu njegovi istinski svjedoci pred ljudima otvarajući se u duhu Bogu koji im daruje snagu za njihovo djelovanje. Crkvu tada ni vrata paklena ne mogu nadvladati. Drugim riječima, dok Krist Petru najavljuje borbu te ga uči realizmu života u krilu Crkve, istodobno mu daje sigurnost. Ona počiva na činjenici da je Bog u Kristu živi i realni temelj Crkve te da nema razloga za brigu. Isti Petar za katolika je i danas živ jer autoritet koji je darovan Petru i dalje živi u krilu Katoličke Crkve, i to u osobi pape. Danas je to papa Lav XIV. Čovjek kao i svi drugi, ali čovjek vjere te potom snage koju mu sam Krist daruje da može biti njegov namjesnik na zemlji.
Boj života dovršiti, a vjeru sačuvati
Tek shvativši Petrov lik, rimski hodočasnik tada na trgu sv. Petra u Vatikanu gleda prema kipu sv. Pavla te ga vidi s mačem i knjigom evanđelja. Jedva je shvatio Petrove ključeve koji odražavaju autoritet koji mu je od Boga darovan, sada ga zbunjuje Pavlov mač i evanđelje. Katolička tradicija pridolazi u pomoć te mač tumači na dva načina. Prvi je da u maču vidi snagu Pavlova karaktera. I doista, kada se čitaju Pavlove poslanice, stječe se dojam jasnoće i autoriteta. Ton kojim se obraća čitateljima te bremenitost misli uistinu su poput dvosjekla mača koji razdvajaju dobro od zla, grijeh od milosti.
Drugi način na koji tradicija Crkve tumači taj mač jest vjerovanje da je Pavao svoj život (baš kao i Petar kojemu je grob u kripti bazilike sv. Petra u Vatikanu) skončao u Rimu, i to na Ostijskoj cesti (Via Ostiense) krajem šezdesetih godina prvoga stoljeća mučeničkom smrću odrubljivanjem glave. Stoga mu u čast biva već u prvim stoljećima podignuta bazilika koja se dandanas naziva bazilika sv. Pavla izvan zidina, a nazivaju je i bazilika Ostiense. Pavlov je život praćen evanđeljem, odnosno propovijedanjem evanđelja te zato u ruci drži i evanđelje. Ono je za njega istinski živo te ga je tradicija Crkve prozvala i učiteljem naroda budući da je svojom porukom htio dotaknuti sve do tada poznate narode i osvojiti ih za Krista. Ona smatra da nije od presudne važnosti narodnost ili pripadnost nekoj grupi ljudi, koliko je važno pripadati Kristu. Istu vjeru Pavao je u svojim poslanicama na više mjesta tumačio i razlagao te nije bez razloga da ga predslovlje Rimskoga misala današnje svetkovine naziva prvim tumačem evanđeoskih dubina.
Slavlje svetkovine svetih Petra i Pavla za vjernike je stvarnost očuvanja vlastite vjere. Naime, zagledani u likove dvaju apostola od kojih je Crkva primila polog vjere, vjernici su pozvani promišljati o sebi i kvaliteti svoje vjere. Kakva je ona? Utemeljena na pologu vjere Crkve ili neka osobna vjere bez Crkve? Jer boj života, kako kaže Pavao u drugom čitanju iz Poslanice Timoteju, treba dovršiti. No vjeru istodobno treba očuvati. Kakvu vjeru? Petrovu i Pavlovu. Vjeru koja uvodi u realizam bivanja kršćaninom te se ne boji teškoća koje kršćanstvo sa sobom nosi.
