Bez ikakve dvojbe civilizacijskim se korakom unatrag može nazvati izložba »Sjećanje na pobjedu – Trg maršala Tita«, koja je sredinom lipnja otvorena u galeriji »Forum« u Teslinoj ulici u Zagrebu i koja svojim postavom na ideologiziran i jednostran način glorificira lik i politiku Josipa Broza Tita.
Uz pompoznoga Augustinčićeva Tita, koji dominira galerijskim prostorom, dio izložbe su i radovi drugih umjetnika koji na sličan način predstavljaju zloglasnoga jugoslavenskoga diktatora. Neka od njih nastajala su u vrijeme Jugoslavije, za potrebe jačanja kulta ličnosti doživotnoga jugoslavenskoga predsjednika, a neka nakon krvavoga raspada južnoslavenske multietničke tvorevine, u razdoblju postjugoslavenskoga »žalovanja« za minulim vremenima Titove neograničene vlasti.
Gdje se u hrvatskom društvu događa – »fašizam«?
Osim izložbe za mjerila bilo kojega društva koje sebe želi nazvati civiliziranim i demokratskim izrazito su prijeporne i izjave koje je u razgovoru za portal »Telegram.hr« malo nakon otvorenja u galeriji »Forum« dao njezin kustos i voditelj Feđa Gavrilović. Izložba Tita želi prikazati kao »zabrinutoga vođu otpora«, pojasnio je, a smisao i aktualnost izložbe »Sjećanje na pobjedu« Gavrilović je opravdavao riječima: »Svaki šovinizam, pozivanje na tlo i krv, svaka vjerska, rasna netrpeljivost, svako poništavanje javnog dobra na korist privatnoga – sve su to sjemenke fašizma. Kada pogledamo svijet oko sebe jasno nam je da je otpor tome važniji nego ikada i da fašizam ne dolazi preko noći, nego pomalo, normalizacijom nekih postavki u društvu koje su donedavno bile neprihvatljive, relativizacijom nekih civilizacijskih tekovina građanskog društva, klerikalizacijom javnog prostora i svime što ide uz to.« Pritom on ne navodi gdje se to konkretno u hrvatskom društvu događa taj spomenuti »fašizam«? Gdje se to u Hrvatskoj – javno ili privatno – itko odmjerava kroz prizmu ideologije »tla i krvi«? Koje su to vjerske zajednice progonjene (osim pripadnika Katoličke Crkve, prozivanih za »klerikalizaciju« bez ijednoga argumenta), a koje »rasne skupine« u hrvatskim gradovima trpe »netrpeljivost«?
Premda se među deklariranim ciljevima izložbe ističe otvaranje pitanja o antifašizmu u hrvatskom javnom prostoru, ona ne želi ostati samo na postjugoslavenskoj nostalgiji za vremenima kada je trg na kojem se nalazi hrvatsko narodno kazalište bio imenovan po Titu. U spomenutom intervjuu voditelj galerije »Forum« ne krije da izložba zapravo ima političke ciljeve – povratak Trga maršala Tita i prekrajanje prošlosti tako da se vladavina Tita i njegovih komunista prikaže kao »svijetla točka hrvatske povijesti« na kojoj treba »graditi hrvatski identitet«. »Izložba može vrlo malo. Eventualno senzibilizirati javnost i provocirati dokone Facebook – desničare. Pravo je djelovanje političko. Izađimo iz galerija i akademija i upustimo se u dijalog s vlastima lijevog ili desnog predznaka, svejedno. Pokažimo im – svojim glasanjem i aktivizmom izabranih zastupnika da smo tu i da još postojimo, da se ne želimo pokoriti nadirućem fašizmu, da ne damo ulice i škole revizionističkim vizijama Drugoga svjetskog rata«, rekao je za »Telegram.hr« Gavrilović.
Krvava bilanca 35 godina duge vladavine
Za razliku od proizvoljnih teza voditelja Gavrilovića o puzajućem fašizmu na hrvatskim ulicama i u školama, krvava bilanca 35 godina duge vladavine Josipa Broza Tita vrlo je detaljno opisana u tomovima knjiga i udžbenika nakon pada komunizma. Među njima je, primjerice, i procjena o više od 100 000 mučenih i ubijenih civila i pripadnika poražene vojske NDH na križnim putovima i marševima smrti koji su započeli odmah po dolasku komunista na vlast u svibnju 1945. godine. Nadalje, od onih 663 ubijenih svećenika, bogoslova, redovnika i redovnica koje je u »Hrvatskom martirologiju XX. stoljeća« popisao don Anto Baković, golema je većina bila izravnim žrtvama zločina Titovih partizana u razdoblju Drugoga svjetskoga rata i poraća. A gdje su još i stotine zatvorenih svećenika, od kojih je među prvima u tamnicu bačen pastir zagrebačke Crkve bl. Alojzije Stepinac?
Slučaj zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca, osuđena na 16 godina zatvora u listopadu 1946. na namještenom sudskom procesu, pokazatelj je brutalnosti Titova režima ne samo u kontekstu jugoslavenske države, nego i šire. Naime, upravo je Titov režim prvi među Staljinovim političkim satelitima u tzv. Istočnom bloku pokrenuo montirana suđenja protiv crkvenih dostojanstvenika biskupskoga ranga. Kada su komunistički režimi u Mađarskoj, Čehoslovačkoj, Poljskoj i drugim zemljama u godinama nakon rata počeli progoniti primase, kardinale i nadbiskupe poput Jozsefa Mindszentyja, Stefana Wyszynskoga, Josefa Berana i drugih, upravo im je kao primjer služila Titova metoda obračuna s Crkvom u Jugoslaviji.
Tito i njegovi sljedbenici prednjačili su u Istočnom bloku i po tome što su se prvi obračunali sa svim tragovima predratnih političkih stranaka i pokreta, nametnuli kolektivizaciju s kojom se može usporediti tek ona iz razdoblja gladomora u Ukrajini… Svojim radikalizmom Tito je iznenadio i Staljina, pa je i to bio stvarni uzrok njihova političkoga razlaza i famoznoga sukoba s Informbiroom 1948. godine. Sve spomenute »karakteristike« Titova autokratskoga vladalačkoga stila pobrojio je još kasnih osamdesetih povjesničar Ivo Banac u knjizi »Sa Staljinom protiv Tita«, ali kao povjesničar na Sveučilištu Yale budući da se u Jugoslaviji kakvu je izgradio Tito takve knjige nisu mogle objaviti, čak ni u godinama raspada komunizma.
Može li se Tito svrstati na »svijetlu stranu povijesti« ako se svemu pribroje i poratni koncentracijski logori za pripadnike njemačke nacionalne manjine, Goli otok, krvavo djelovanje jugoslavenske Udbe u hrvatskoj emigraciji, kao i sveprisutna Udbina doušnička mreža u Jugoslaviji koja je ljude spremala u zatvor zbog »delikta mišljenja«, pa čak i zbog šale na račun doživotnoga jugoslavenskoga predsjednika? Nad »protitovskom« izložbom u galeriji »Forum« lebde i brojna druga pitanja. Što je sa sustavnim progonima i ubojstvima istaknutih hrvatskih i katoličkih intelektualaca neposredno nakon 1945. godine? Kakav putokaz za budućnost može biti diktator koji je u obračunu s hrvatskim proljećem krajem 1971. u najteže zatvore, poput Stare Gradiške, bacio stotine mladih studenata i intelektualaca samo zato što su se drznuli misliti hrvatski – u Hrvatskoj? Što je s politikom »jezičnoga inženjeringa«, zabrane pridjeva »hrvatski« i nametanjem nepostojećega »hrvatsko-srpskoga jezika« u javnoj uporabi? Kako se u suvremene demokratske koordinate uklapa lik diktatora kojemu su u čast još od početka njegove vladavine imenovane ne samo stotine ulica, parkova i trgova, nego i nekoliko gradova?
Progovorile i kosti Titovih žrtava
Uz niz dvojbenih izjava koje bi lako pale na ispitu historiografije, opravdavajući izložbu »Sjećanje na pobjedu« njezin domaćin Gavrilović u razgovoru za »Telegram.hr« nanio je i duboku uvrjedu svim žrtvama komunističkih zločina i njihovim danas živućim članovima obitelji. Riječ je o njegovoj lažnoj tvrdnji da se hrvatska ljevica zbog Titovih zločina »posipa pepelom posljednjih tridesetak godina, da je zatrpanija od Pompeja«. Osim nekoliko gesta koje su u godinama nakon Domovinskoga rata bile potrebne kao minimalni znaci demokratske tranzicije, u koje se može ubrojiti i posjet predsjednika Vlade Ivice Račana Bleiburgu 2002. godine, hrvatska ljevica u politici, medijima i kulturi sustavno izbjegava priznati zločine Titova režima. Kako se to radi u sferi kulture i medija eklatantan je primjer upravo izložba »Sjećanje na pobjedu«. A u političkoj sferi jedan od primjera takve negacije zločina je i sustavno zanemarivanje tisuća apela koji su nakon pada komunizma dolazili iz Crkve i civilnoga društva da se pronađu razasuti posmrtni ostatci komunističkih žrtava, da se dostojno pokopaju i da u hrvatskim gradovima počnu nicati i spomenici žrtvama komunističkoga totalitarizma.
Kostima žrtava Providnost je dala da, u danima kada se na izložbi u središtu Zagreba poziva na maršalov povratak, glasnije od svih knjiga i udžbenika još jednom zavape da Josip Broz Tito ne može biti smjerokaz za hrvatsku budućnost. Naime, kako je u petak 20. lipnja izvijestilo Ministarstvo hrvatskih branitelja, u okolici Svete Nedjelje pronađeni su i ekshumirani posmrtni ostatci 49 osoba, žrtava partizanskoga zločina iz razdoblja neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata. Analiza je potvrdila da je riječ većinom o muškarcima, u dobi od 20 do 40 godina, među kojima je identificirano i sedam mladića koji su u trenutku zločina imali između 16 i 20 godina. Utvrđeno je i da su prije ubojstva mučeni na razne načine, vezivani žicama… Informaciju da se na tom prostoru nalazi stratište ministarstvo je primilo od 94-godišnjega svjedoka Ivana Mužinića, koji je desetljećima – kako u vrijeme komunizma tako i nakon njegova pada – dolazio na to mjesto, palio svijeće i molio za duše ubijenih.
