– Gledaš slike, deda, ha? – unuk Bono krizmanik prekida me baš u trenutcima dok, ponosan na svoj narod, uživam u čitanju zadnjega broja »Glasa Koncila« u kojem nas, Hrvate, papa Lav hvali i poziva da svojoj djeci i novim naraštajima prenesemo prave vjerničke vrjednote, pa reagiram još brže no inače…
– Kakve slike?!? Pa ja čitam novine! Pratim vijesti, i crkvene i one druge, informiram se o svemu!
– Ma daj, pa danas svi normalni ljudi vijesti čitaju s mobitela! – ne bira unuk riječi. – Prvo, što su tu »vijesti najsvježije«, tako kaže moj tata. A drugo, što tako najbrže dođeš do njih, zauzimaju ti najmanje mjesta. A ove papirnate novine… Pa one postanu »starine« dok dođu do tebe, ha, ha! Ma ne, deda, mislio sam da gledaš fotografije…
– Pa gledam i to, jer ovdje ih ima iz Rima, kakvih nigdje drugdje nema! Fotografije izbliza, kao da mi je Papa tu u stanu… – nehotice se i dalje branim umjesto da ga napadnem, da ne reknem »prilijepim« mu jednu »pedagošku«.
– Ne, ne, mislio sam baš na albume s pravim »fotkama« – postaje moj Bono dobar kakvo mu je i ime. – Mislio sam, kad tako mirno listaš nasred velikoga kuhinjska stola, da gledaš obiteljske »slike«, fotografije, kako to često radi naša mama, pokazujući ih svima koji nam dođu u goste…
Slušam ga naskroz zainteresirano, upravo toga časa »otkrivši toplu vodu«, shvativši kako se fotografije i danas mogu izrađivati, praviti prave. U mislima se upravo ponosim svojom kćeri Dorotejom koja, eto, ima »starinski« album »sa slikama« pa lako i u nekoliko minuta svima može pokazati onih pedesetak fotografija koje vrijede i koje zaslužuju gledanje. Za razliku od mene, koji sam »pametno« zaključio kako sve fotografije imam na kompjutoru pa što bih onda lud još trošio na njihovo izrađivanje!… A zatim, kad ih stvarno želim komu pokazati, dok mi se staro računalo »podigne«, dok se snađem u šumi »foldera« i konačno pronađem onaj pravi, u njemu me dočeka još trista drugih »fotki« uz onih trideset koje sam želio pokazati… I evo, već se gostima ispričavam, »učas ću ih naći«… Dok se to zbude prođe i cijeli »čas« (onaj iz srpskog rječnika) pa kad konačno namjestim računalnu projekciju, gosti mi već na kauču zadrijemaju ili su počeli na TV-u gledati neku »premijernu« englesku utakmicu koja im je zanimljivija od moga bjesomučnog traženja fotografija…
– I dok gledaju albume, svaki puta još kaže mama – iz misli me prenu unukov glas – kako se samo tako, s pravim fotografijama mogu sačuvati lijepe uspomene, i da ih je ljepše držati u rukama…
– E, tako ti i ja čitam prave vijesti, držeći ih u ruci! – eto trena za moje lavovski »radosno prenošenje vrjednota novim naraštajima«. – Kao te mamine fotografije, tako su ti i moje novine poput »lijepe uspomene«, koja se i danas svejedno pravi, makar samo zato da bi sutra postojali opipljivi tragovi istine iz doba laži i digitalne umjetne stvarnosti i fikcije!
