Čovjek je besmrtno biće. U času začeća Bog mu stvara duhovnu i zato besmrtnu dušu koja oživljuje njegovo tijelo. Ali, svojom je dušom čovjek osoba. Svojom duhovnom sastavnicom bića slobodan je i može birati, odlučivati. Ima savjest koja ga upozorava na nepremostivu razliku između dobra i zla.
Tako je čovjek izuzetno biće među svim živim bićima na zemlji. Vjerovati u besmrtnost duše i uskrsnuće tijela znači vjerovati u Božju ljubav prema nama. Bog želi da u ovom životu izaberemo vječni suživot s njime u ljubavi bez kraja, u radosti bez granica, u savršenoj sreći bez ikakve sjene.
Ali, vjerujući u tu istinu priznajemo i Božju pravednost koja vječnošću ispravlja sve nepravde, nadoknađuje sve patnje i nagrađuje neizrecivim blaženstvom vjernost i ljubav kojom se čovjek opredjeljuje za Boga i njegovu svetu volju u našem življenju.
Umrijeti u milosti Božjoj, u ljubavi prema Bogu i ljudima, znači prijeći u novi život, u vječni život. Ako je čovjek živio možda u grijesima, krštenik u svetoj ispovijedi ima mogućnost dobiti oproštenje svih svojih grijeha i tako biti spašen od vječne propasti u koju padaju oni koji su odbacili Boga.
Kako je onda u životu važno i sudbonosno primati svete sakramente da bismo čistili dušu! Kako je važno da i bolesnici u ispovijedi smire svoju dušu u pomirenju s Bogom! Taj je mir duše djelotvorna pomoć i za tijelo.
Isusovom smrću i uskrsnućem, smrt gubi svoju beznadnu crninu. Uskrsnuli je Gospodin jamac najljepše nade; vječno ćemo živjeti u svjetlosti Trojedinoga Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Vječno ćemo živjeti u zajedništvu nebeske Crkve, ako smo se u ovom životu trudili biti svjetlo pravednosti, dobrote i svetosti. Ali, slabi smo i nesavršeni. No pomireni s Bogom, makar morali proći kroz tajnu očišćenja u čistilištu, konačno ulazimo, licem u lice, u susret s Bogom ljubavi.
Iz knjige »Božja remek-djela«, Glas Koncila, 2005., str. 63.-66.
