Ljudski je život nužno praćen napetošću. Zasigurno mu problem, a time i napetost, stvaraju stalne čežnje za nečim i strah da će »to nešto« izgubiti. Postoje ljudi koji doista vole život i sve ono što on nudi. Bilo je tako uvijek, a svjedoči tomu i evanđeoski ulomak prve nedjelje došašća. Ljudi su jeli, pili, ženili se i udavali. I tada, u hipu, sve je prekinuto. Biblijski pisac opisuje ljudski rod u Knjizi Postanka, a istu misao preuzima Matej u svojem evanđelju. To čini vrlo vjerojatno iz razloga što mu je stalo prikazati čovjeka u onome što on jest: biće koje voli život, običnost, a za neko preveliko i duboko promišljanje o sebi i životu nema puno volje.
Biblijski tekstovi čovjeka ogoljuju i prikazuju ga onakvim kakav jest: stvorenje koje je često podvrgnuto ispraznosti, prepušteno sebi i svojim strastima od kojih ga može spasiti tek Božji zahvat, a ne ono samo. Potop u naraciji Knjige Postanka, a na jednak način i u dinamici evanđeoskoga teksta, stoji kao prikaz Božjega aktivnoga zauzimanja za čovjeka. U ono što čovjek ne može sam izmijeniti uvijek prodire Bog i svojim ga zahvatom mijenja. Voda simbolizira Božji spasenjski zahvat u ono tvrdokorno ljudsko i nepopravljivo. Tom se slikom koristi evanđelist u prikazu dolaska Sina Čovječjega, odnosno Krista, u povijest ljudskoga roda.
Biti s onim tko je svjetlo
Božji prilazak čovjeku, a to je jedna od središnjih tema vremena došašća u kontekstu crkvene godine, prikazuje se ništa manje dramatičnim od prikaza potopa. Krista evanđelisti prikazuju kako u svijet ljudskih odnosa ulazi na posve običan način. Raste u utrobi žene, rađa se te počinje kušati svijet ljudi koji je takav kakav jest. On ga nastoji izmijeniti. Naviješta svjetlo i bolji život. Govori o miru, a mnogi sile na rat. Liječi bolesne i izgoni zloduhe. No nailazi na otpor. Kao da udara neprestano glavom o zid. Od onih od kojih bi očekivao dobro, to dobro ne dolazi, nego još veći otpor. I tada, što on čini? Ne traži da se oni njemu pokore, nego sam sebe pokorava predavši se do smrti – smrti na križu. Pokazuje time da se svijet preobražava jedino ljubavlju i žrtvom, ne silom vode ili zazivanjem prirodnih katastrofa ili još gore – revolucijom.
Svijet Božjim prilaskom u osobi Isusa Krista biva izmijenjen nenasiljem, nježnošću prema onima koji takvi uopće nisu. Krist biva uistinu janje koje šeće među vukovima te im biva stalno pritajeni glas savjesti i znak jednoga novoga svijeta i novih odnosa. Baš onako kako govori prorok Izaija u prvom čitanju. Kristov pogled na svijet i ljude pogled je koji čovjeka želi od buntovnika privesti dobroti i miru. Nije time Krist idealist ili fanatik koji ne zna kamo je došao i kakvi su ljudi koji ga okružuju. On to zna, no u tome ne vidi razlog da se izmakne. Dapače, onima koji su duboko ogrezli u zlo i predugo sjede u mraku želi zasvijetliti. Želi obasjati put i izvesti ih iz sjene smrti i tmine. Stoga svjetlo uz motiv iščekivanja i čežnje za Bogom i njegovim ponovnim dolaskom biva drugi temeljni motiv vremena došašća. Odlučiše tako ljudi i adventske svijeće i panjeve pripravljati. Ne bi li paleći svijeće u sumrak pokazali ljudima da je ljepše biti na svijetlu i s onim tko je svjetlo.
Čekati i bdjeti
Znaju sve do sada rečeno gotovo svi koji su barem malo proživjeli života, a osobito oni koji su u životu ipak malo više griješili, više od onih koji nisu bili izloženi velikim silama grijeha. No svi znaju da je teško izići iz grijeha i prekinuti s tamom na koju se ljudi znaju naviknuti. Grješnik je u rukama Zloga poput lutke u lutkarskom kazalištu, jer kako drugačije nego naivcima koji se daju manipulirati shvatiti one koji uvijek nanovo pokušavaju sebe uvjeriti u nešto što je dijametralno suprotno s njima samima i ljudskom naravlju. Jer čovjek je stvoren kao dobar. Stvoren je da svijetli i drugim ljudima donosi radost, svjetlo i dobro na životnom putu. Teško je to pojmiti majci dvoje djece kojoj muž svakoga dana sve više pije i već toliko izluđuje i nju i cijelu obitelj te je sama već dugo sudionik psihoterapijskih susreta s poznatim psihoterapeutom u gradu. Tezi o dobrom čovjeku teško je povjerovati i suprugu kojega je žena već više puta prevarila s kolegom s posla. On joj više ne vjeruje te u zanosu ljutnje već pomišlja da Boga nema i da su sve njegove molitve uzaludne. A svake je nedjelje u crkvi molio samo za jedno – obitelj i svoju djecu…
Čeznuti je nakon svega čovjeku. Čekati mu je i bdjeti. Kako i gdje? Baš ondje gdje jest i u onome što jest. Ne negdje drugdje, jer Bog dolazi. Nitko ne zna kada. Nije se znalo ni kada će grijeh sve upropastiti. Bdjeti je dakle i ovoga došašća, i to unatoč napetosti.
