Pita li se botaničare, anđeoskim biljkama svakako bi osim anđelike, anđeoske trublje i angelonije valjalo pribrojiti i žutu mrtvu koprivu, kovilje i kostriš, pa čak i kaladij, melenbekiju i papaju. Pita li se pak hortikuluriste, popis će se proširiti ukrasnim kultivarima u rasponu od božura, perunike i sunovrata preko primoga, bogiše i ostružnjaka do krizanteme, ehinaceje i bergenije. No u Svetom se pismu ne će pronaći obilje argumenata za brojnost anđeoskoga raslinja ni za ljupkost njegova uresja. Nebeski duhovi Abrahama susreću kod hrasta Mamre, a Krista tješe na Maslinskoj gori, no sami se rijetko služe biljkama. Iznimkom su ipak pšenica, od čijega brašna blaguju Sarine prevrte i peku Ilijin kruh, trska – kojom mjere Božje građevine u proročkim viđenjima – te lan, u čije se platno zaodijevaju na zemlji. I premda se anđeo javlja sred miomirisa kupine, smreke, palme i mirte, najizravnije je povezan s gorčinom pelina.
»I pade s neba zvijezda velika – gorjela je kao zublja – pade na trećinu rijeka i na izvore voda. Zvijezdi je ime Pelin«, oslikava Ivan gorke plodove treće anđeoske trublje. Toliko su osoba i zbivanja tumači učitali u zvijezdu od koje se »trećina voda pretvori u pelin te mnoštvo ljudi poginu od zagorčenih voda« – od Pelagija do Černobila – da i ne iznenađuje što su malobrojni slikari Otkrivenja pokušali u jednoj slici sjediniti zvijezdu i pelin, zublju i vodu, anđela i pošast. No u tom je pothvatu ipak uspio srednjovjekovni minijaturist iz benediktinskoga samostana u San Millánu de la Cogolli. Nepotpisani iluminator prizora s trećom trubljom u mozarapskom »Beatusu« iz Escoriala cjevasti je cvjetić pelina uresio vatrenim listovima, vodenim lapovima i zvjezdolikim laticama. No antiplastični spokoj pomorenih pri dnu upućuje pogled prema vrhu, gdje iz anđelove trublje vrca žerava, a krilo mu razdire i samu stranicu.
Dok je s vrha obližnjega brijega promatrao kako iz krovišta samostana sv. Petra i Pavla u Wessobrunu vrca žerava, opatu Tijentonu moralo se razdirati srce. U trinaest godina koliko je – do smrti 955., baš u doba dovršetka »Beatusa« iz kraljevske knjižnice – njemački blaženik bio glavarom bavarskih benediktinaca, od osiromašene je i opustjele opatije učinio svjetionik i oazu. Pa kada je na vijest o provali mađarskih horda devetorici redovnika ponudio hoće li pobjeći od skore smrti ili s njime poginuti, palme mučeništva i lovora blaženstva odrekla su se samo trojica. Ostalu šestoricu Tijenton je odveo iz samotišta da ne moraju svjedočiti oskvrnuću; a kada osvajači u ćelijama nisu pronašli nikakva plijena, izručili su samostan vatri te se ogorčeni dali u potjeru za pustinjacima. Tijenton i njegovi sljedbenici nisu se opirali: krvlju su poškropili goli kamen koji se časti do danas. Anđeoskim biljkama drukčijega tla i ne treba.
