Gotovo i nema propovijedi koja za svetkovinu Božjega rođenja ne će podsjetiti da pravi smisao Božića nije u onom što se kuša opipom i njuhom, nego molitvom i duhom. No malo će se kad u božićnim propovijedima čuti kakav bi oblik to kušanje trebalo poprimiti. A nema tko se u tišini pred oskudicom jaslica nije zapitao kakav dar prinijeti malenomu Bogu. Kakva bi to pobožnost njemu bila ugodna, a čovjeku živodajna? Kako uopće izraziti ono što ogrijeva srce, a izmiče riječi? Za odgovor smo priupitali one koji – bilo kroz godinu bilo kroz došašće – Djetetu Isusu prinose osobito cvijeće pobožnosti: s. Zrinku Šutalo, u duhovnosti čije družbe služavaka Maloga Isusa betlehemsko Dijete ima središnje mjesto, te Jelu Jurinović, vjernicu župe Presvetoga Trojstva u Daruvaru, koja se za Božić pripravlja »predzorničkom« pobožnošću Djetetu Isusu.
Pobožnost Skrovitomu i nasljedovanje Nježnoga
Korijen cjelogodišnje božićne pobožnosti služavaka Maloga Isusa seže sve do djetinjstva njihova utemeljitelja, sluge Božjega Josipa Stadlera. »Naš je utemeljitelj rano ostao siročetom u Slavonskom Brodu, a kao vrhbosanskoga nadbiskupa Bog ga je usmjerio da s nekoliko djevojaka iz sirotišta u Trstu pokrene ono što će prerasti u našu redovničku družbu: zajednicu siročadi koja se brinula za siročad koju je nadbiskup često susretao tijekom službe u Bosni. Upravo zahvaljujući vlastitomu iskustvu, razvio je nježnost pogleda, blizine i suosjećanja – nježnost koja se rađa u svakom susretu čovjeka i nemoćnoga djeteta. Stoga je i sestrama povjerio pobožnost malenomu, skrovitomu Isusu te nasljedovanje krjeposti nježnoga Djeteta koje ne sudi, nego svakoga prima s jednakim srcem«, objašnjava s. Zrinka Šutalo.
Kad svakodnevica postane došašćem
Iz te je nakane niknula i središnja pobožnost redovničke družbe utemeljene 1890. u Sarajevu, kazuje sugovornica. »Nadbiskup je u europskim svetištima Djeteta Isusa prikupljao mnoge molitve Djetetu Isusu, utkane i u naš prvi molitvenik ‘Betlehem’. Tako je u duhovni život družbe došla i krunica Djeteta Isusa, koju sestre mole svakoga dana, a svakoga je 25. dana u mjesecu moli i petstotinjak prijatelja Maloga Isusa – svjetovnih suradnika naše družbe. Krunica se sastoji od medaljice s likom Praškoga Isusa te 15 zrnaca na koja se uz tri Očenaša na čast svete Obitelji moli dvanaest Zdravomarija na čast prvih dvanaest godina Isusova djetinjstva, razmatrajući pritom otajstva njegova života od utjelovljenja do boravka u hramu među učiteljima i pismoznancima. Tom pobožnošću Božić doista proživljavamo svaki dan, osobito svakoga 25. u mjesecu, kada više vremena posvećujemo osobnoj molitvi u šutnji i zajedničkomu razmatranju otajstva rođenja te pjevamo božićne pjesme.«
Do svetkovine Rođenja i »putom utjelovljenja«
Iako se za Božić pripravljaju čitavu godinu, služavke Maloga Isusa uz »malu« devetnicu ususret samoj svetkovini svakoga 25. u mjesecu od Blagovijesti do Božića mole i veliku devetnicu. No proslavu »mjesečnoga« Božića u samostanu »Betlehem« na zagrebačkom Kraljevcu – koja obuhvaća i cjelodnevno klanjanje pred kipom Sna Maloga Isusa, darom Josipa Stadlera – odnedavno ovjenčava i osobita procesija.
»U perivoju u ‘Betlehemu’, koji je ove godine proglašen osobitim mjestom štovanja Djeteta Isusa za našu zagrebačku provinciju, napravile smo i ‘put utjelovljenja’. Riječ je o stazi koja prati razmatranje zaziva krunice Maloga Isusa, a u procesiji između postaja koje je na postamentima Milivoja Sedmaka postavio kipar Petar Popijač također pjevamo božićne pjesme. U Hrvatskoj ne postoji ništa slično te nam se u pobožnosti rado pridružuju i vjernici, osobito oni s djecom«, ističe s. Zrinka Šutalo.
Poziv na betlehemsku samozataju
Ipak se nameće pitanje može li tolika uronjenost u božićno otajstvo umoriti duh. »Božić se može slaviti svakoga dana jer to otajstvo čovjeka ostavlja bez riječi: svemoćni, veliki Bog učinio se toliko malenim i nemoćnim da bi mu i maleni čovjek mogao pomoći. To nam svakodnevno došašće može samo dati nov polet: jer ako Gospodin gleda čovjeka kao dijete, nije mu najvažnije kakav je čovjek, nego hoće li mu doći; i ako se htio roditi u štalici, nema duše u kojoj se ne bi poželio roditi. A budući da se odlučio roditi baš na mjestu gdje ga nitko ne bi tražio, time i nas poziva na samozataju: da idemo na mjesta kamo nitko drugi ne će, vršimo poslove koje nitko drugi ne će, pomažemo onima koje nitko drugi ne će. Maleni Bog dolazi upravo onamo«, zaključuje s. Zrinka Šutalo.
Kako je figurica obogatila zornice
Jedan je dolazak malenoga Boga potaknuo i osobitu adventsku pobožnost u župi Presvetoga Trojstva u Daruvaru, pripovijeda nam župljanka i članica Zajednice Krvi Kristove Jela Jurinović. »Naš bivši župnik Dragan Hrgić prije desetak je godina u crkvu donio figuricu Praškoga Isusa s nakanom da je tijekom došašća vjernici nose kućama i uz nju mole. Još se sjećam s kolikom sam pomnjom tada nosila Isusa kući na rukama kroz snijeg. Taj je običaj nakon godinu dana iščeznuo, ali nastavili smo prije svake zornice moliti krunicu Maloga Isusa i pripadne litanije. Ove je pak godine župnik Ivan Popić uzveličao tu pobožnost pribavivši nam i kip Praškoga Isusa za oltar, a tiskane su i brošure uz pomoć kojih svi vjernici mogu pratiti pobožnost.« Osim brošura tiskani su i plakati na hrvatskom i češkom jeziku, a razlog nije češko podrijetlo pobožnosti Djetetu Isusu, nego velik broj Daruvarčana koji su pripadnici češke nacionalne manjine, objašnjava nam sugovornica opisujući i vlastitu privrženost pobožnosti koju predmoli prije zornica.
Učiti se Marijinu pogledu na jaslice
»Prije nego što je započela pobožnost Djetetu Isusu u našoj župi, bila sam na turističkom putovanju u Češkoj. Tijekom boravka u Pragu nije nam bio predviđen posjet svetištu, ali kako doći u Prag, a ne otići Praškomu Isusu? Nekako sam nagovorila vodiča da promijenimo pravac te sam u svetištu kupila krunicu i pronašla knjižicu s molitvama Malomu Isusu.« Desetljetna povezanost s Malenim Isusom i božićne je poglede Jele Jurinović približila Marijinima. »Makar sam sada već i prabaka, i dalje mi je lako poistovjetiti se s Marijom jer sam i sama mlada postala majkom. Da zađete u moju kuću za Božić, ne biste vidjeli mnogo ukrasa ni darova. Ali da propustim ma i jednu zornicu i pobožnost – to nikako! To je moj dar za njegov rođendan, moja djetinja radost i majčinski užitak. Kada pred kipom Malenoga Isusa molim krunicu, kada čujem da narod u crkvi odgovara na zazive Djetetu Isusu, u meni raste osjećaj da Božić nije na stolu, nego u srcu, da nije u uspavanosti, nego u budnosti«, zaključuje Jela Jurinović.
Pobožnost rođena u božićnoj noći
