IV. postaja: Isus susreće svoju svetu Majku
Zagrliti najiskrenije – očima
Susret Isusa i Marije pod Golgotom u misli mi priziva njihova dva ranija susreta: betlehemski, kad su se prvi put gledali oči u oči, i jeruzalemski, nakon tri dana Marijina traženja dvanaestogodišnjega sina. Susreti Majke i Sina zapravo su upoznavanja. U sva je tri susreta Isus ogoljen. Bez suvišnih riječi, bez dekoracija. Pronađeni Bog. Iščitavam pouku za svoje susrete s drugima. Neka budu bez masaka, zaprjeka i podjela. Bez kalkulacija. Neka se u tim susretanjima duše dragaju. Dok stojim ogoljena i puštam drugomu da me u ranjivosti vidi. Upozna. I bodri.
Pjesnikinja u meni rekla bi da se Isus i Marija nikad i nisu prestali susretati. Onoga koga volim uvijek susrećem bez obzira na fizičku udaljenost. Raniji zagrljaji Majke i Sina bili su tek priprema za susret u kojem će joj mač dušu probosti. Susret dviju muka. Koje izviru iz patnje onoga drugoga. Susret dvaju ohrabrenja. Bog je u Marijinu liku pokazao kako izgleda nježnost i stamenost, toplina i odvažnost, vjera da je već učinjeno.
Marija je pratiteljica, ali i učiteljica. Koja Isusa gleda ravno u oči. Koja se ni u krvi ne libi Bogu reći »da«. Marija mi je stoga kao profesorici i novopečenoj majci najilustrativniji uzor. U širem smislu u četvrtoj postaji vidim obostranu čežnju Boga i čovjeka. Daleko od društvenih konvencija, naučenoga ponašanja, institucionalnih zahtjeva. Prikaz čežnje koja ne poznaje formu. Najiskrenijega zagrljaja. Očima. Ova me postaja uči o konačnom, transformativnom susretu duše s Bogom. Koji se dade pronaći. Koji do kraja ljubi. Koji se bezuvjetno daje svima željnima susreta s njim.
Ivana Dizdar (Split, 1987.)
pripada najistaknutijim suvremenim pjesnikinjama kršćanskoga nadahnuća. Blaženoj Djevici Mariji posvećeni su kako njezino prošlogodišnje znanstveno istraživanje marijanskih mirakula tako i brojne pjesme njezine posljednje zbirke »Titraji«.
V. postaja: Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
Prijeći rubikon blizine
U tom sudbonosnom času (a to je upravo njegov čas) zatekao se Šimun Cirenac na putu muke i križa Isusa Krista. Prisilili su ga da uzme na svoja ramena teško drvo križa. I olakša Isusu, bar na kratko, hod prema Golgoti. U Šimunu Cirencu otpor, grč, nelagoda, neizvjesnost. Duboko u njemu upit: »U čemu sam se to – ne svojom voljom – našao?« Sućutan pogled Isusov na suputnika potvrđuje slutnju; sve dobiva dublji smisao. Kad se otpor preobražava u dobrohotno prihvaćanje, a sudjelovanje u suosjećanje. Prelaskom rubikona blizine, kad suputnik postaje supatnik, i jedan drugomu dar i blagoslov.
Samo je jedna dionica križnoga puta prepuštena Cirencu, da bi mu od nametnute prisile prihvaćanjem postala otkupljujuća milost. Sudjelovanjem, preplitanjem, sebedarjem, davanjem i primanjem. Svakim korakom sudjelovanja Šimuna Cirenca na Isusovu križnom putu zlo se smanjuje, dobrota postaje sve veća, nada odškrinjuje vrata srca.
Dopustio si, Isuse, da najneznatniji, najnezamjetniji iskaže pomoć tebi, najvećemu, svemogućemu. U sivilu svoje svakodnevice Šimun Cirenac je odabran i darovan trpjeti s tobom, Isuse, i za tebe. Jer svi nekoć najbliži, koji te ljubljahu, nemoćni su. Samo je Otac s tobom i Majčina ljubav!
Tomislav Milohanić (Rapavel, 1956.)
na prošlogodišnjoj je svehrvatskoj književnoj manifestaciji »Croatia rediviva: ča-kaj-što« okrunjen maslinovim vijencem kao »poeta laureatus«. Njegova je posljednja objavljena knjiga zbirka poetskih zapisa »Per crucem ad lucem« (»Po križu do svjetla«).
VI. postaja: Veronika pruža Isusu rubac
Ne pobjeći – makar ostali sami
Ponekad se u mračnim danima našega zemaljskoga života pojavi zraka svjetla, nakratko nas obasja i shvatimo da ima izlaza, da put nebeski kojim svi hodimo ima neke začudne točke koje pokazuju istinsku narav onoga u što vjerujemo i što iščekujemo na kraju putovanja…
Vidimo Isusa kako posrće putom boli, natovaren križem, prema zemaljskoj smrti, i vidimo kako je sâm, ranjena tijela i ranjene duše: svi su se bližnji razbježali, raštrkali, sakrili, uronili u mračan strah koji oduzima svaku ljudskost. Svi su (smo) ga napustili.
A tako je strašno biti sam!
Uskoro će trnjem okrunjenu Kralju probiti ruke i noge, uspravit će ga na križu, i svijet će mu se rugati i zvati ga neka siđe s križa, ako je Sin Božji, ako je Izabrani, ako je Onaj koji će spasiti svijet…
Put je težak i on pada pod križem i samo mu je Majka utjeha, ona koju je prikazao u Strossmayerovoj katedrali na dvije nasuprotne slike Ljudevit Seitz. Na jednoj je Marija na prijestolju, s Mladim Kraljem u rukama, dok im se klanjaju narodi, mudraci ili kraljevi s Istoka. Na drugoj je slici iznad svojega mrtvoga Sina, skinutoga s križa, a svi oni oštri mačevi, koje joj je prorokovao stari Šimun, ne prestaju probadati njezino plemenito srce…
Na putu boli pred Isusa i gomilu koja ga prati stala je jedna žena. Znamo samo kako se zvala: Veronika. Uzela je rubac i pružila ga Isusu. Među tolikima koji vrijeđaju, koji uživaju u tuđoj boli i tuđem poniženju, prvom i drugom i tko zna kojem padu – jedna žena.
Sama!
U onoj tami koja se spustila na Zemlju nakratko se probila zraka s neba, možda su i nebesa pjevala od radosti jer se pojavila pravednica. Ona koja se ne boji, nego suosjeća. Ona koja zna kako put boli nije kraj putovanja. Ona koja zna da Isus ne će sići s križa i da ne će odustati od žrtve za nas: jer ga ne zanima sjaj ovoga svijeta, odobravanje gomile i gomila, koje svi toliko usrdno priželjkuju, pa su spremni izdati ne samo najbliže i najdalje, nego i samoga Boga. Isus Veroniki daje ono što je tada mogao dati: otisak svojega lika na njezin rubac, onaj pred kojim hrvatski hodočasnici padaju na koljena već stoljećima, dolazeći našu Veroniku zreti moleći se i misleći: »Takav li dakle bješe lik tvoj sveti?«
Veronika je svjetlo u tami, ona je naša nada, obasjana Isusom čije lice gleda otisnuto na svom skromnom rupcu. Ona je naša nada – da ne ćemo pobjeći u strah i kukavičluk – kada dođu strašni časovi. Makar ostali sami!
Mirko Ćurić (Đakovo, 1964.)
na prošlogodišnjim je Danima hrvatske knjige i riječi u Subotici primio najvrjednije književno priznanje Hrvata u Srbiji – Nagradu »Balint Vujkov – Dida«. Među dvadesetak njegovih knjiga ističemo »Križni put u Strossmayerovoj katedrali akademskog kipara Luje Lozice«.
