Prof. dr. JOSEPH RATZINGER iz Regensburga poznat je među nama osobito po svojoj Knjizi »Uvod u kršćanstvo«, koja je u hrvatskom prijevodu u izdanju Kršćanske sadašnjosti doživjela dva izdanja. Za čitatelja solidne srednje naobrazbe ta je knjiga još uvijek najpotpuniji i najsažetiji uvid u cjelinu kršćanstva. Ratzinger je osobito poznat po tome što otvara nove putove teološke misli ne prekidajući s baštinom tradicije. Dva hrvatska studenta teologije u Fichstittu: LJUBAN-SEVERIN JERKOVIĆ i MIJO ARAPOVIĆ zamolili su dra Ratzingera da za GK dade poseban intervju.
JERKOVIĆ: Već godinama djelujete u Crkvi kao svećenik i profesor bogoslovlja, a sudjelovali ste i na II. vatikanskom saboru. Kako biste današnjim kršćanima i našim suvremenicima saželi bit poruke Radosne vijesti Isusa iz Nazareta? Što danas znači vjerovati u Isusa Krista i biti članom Crkve?
RATZINGER: Teško je na to pitanje, koje sebi osobno: svakodnevno postavljam i koje je srž moga »Uvoda u kršćanstvo«, dati jedinstven odgovor za sve kršćane širom svijeta. Kršćani žive u vrlo različitim, ponekad krajnje oprečnim, političkim i gospodarskim uvjetima, na različitim obrazovnim razinama, u različitim zanimanjima i tumači su vlastite vjere i života po vjeri u Isusa Krista. Ipak, za kršćanina je bitno da u Isusu iz Nazareta doživljuje Boga koji čovjeka ljubi i za njega se. brine.-Bog je kršćaninu smisao svijeta, koji ga u životu prožima i poziva, a kojemu on odgovara vjerom i vlastitim životom. Zato za kršćanina, bez obzira na teškoće i stradanja, život ima smisla i isplati se. Vjera je životna snaga kršćanina. No, život po vjeri u Isusa Krista ne može se živjeti na vlastitu ruku, nego u zajedništvu vjernika – u Crkvi! Tu vjera ujedinjuje kršćane u njihovu životu i zajedničkim nastojanjima oko vjerodostojnijeg lica Crkve Isusa Krista, kako bi Crkva u vremenu u kojem se nalazi dostojno naviještala Radosnu vijest, boreći se za Istinu, Pravdu i Ljubav među ljudima. Vjera je moć koja okuplja i vodi kršćane. Ona daje snagu svakom novom naraštaju da bi u Crkvi i u svijetu vjerodostojno svjedočio i živio vjeru Isusa Krista.
ARAPOVIĆ: Koje su glavne teškoće pri naviještanju Radosne vijesti u sadašnjem trenutku?
RATZINGER: Radosna vijest zasijeca duboko u srž ljudskog bića i tiče se i Čovjeka našeg tehničkog doba. No, primili smo je u izričajima i predodžbama minulih vremena, koje su našim suvremenicima, pa i samim kršćanima teško razumljive. Poruku Radosne vijesti moramo pretočiti u naše suvremena izričajno i pojmovne blago, ali kako pri tome. sačuvati njezin sadržaj, to je nedvojbeno temeljna i najozbiljnija teškoća. Nadalje, iza sebe imamo dvotisućljetnu povijest kršćanstva i činjenice nam svjedoče kako je ponešto u kršćanstvu tijekom stoljeća išlo krivim putem, nešto nije ostvareno, štoviše tište nas i promašaji kršćana u prošlosti. Svijest o tim činjenicama otežava nam pogled na Crkvu kao nadu svijeta. K tomu treba dodati i zapreke u samom čovjeku, jer Radosna vijest nudi krajnju zauzetost u životu, a čovjeku je napor često neugodan i on ga prvom prigodom izbjegava. Ipak, usprkos stvarnim teškoćama pri naviještanju Radosne vijesti ne smijemo izgubiti pouzdanje i nadu u Krista.
JERKOVIĆ: Je li Radosna vijest izgubila na svom značenju i suvremenosti za današnjeg čovjeka ili je Crkva zatajila pri naviještanju? Zašto se naši suvremenici oglušuju o poruku Radosne vijesti o oslobođenju čovjeka? Je li ta poruka neprihvatljiva ili nerazumljiva današnjem čovjeku? Treba li je protumačiti suvremenim rječnikom?
RATZINGER: Ako promotrimo suvremene filozofije i ideologije koje propovijedaju oslobođenje čovjeka nudeći mu predanje stihiji ili revoluciju svega postojećeg, osjećamo kako se čovjek u njima ne (s)nalazi. ‘Tjeskoba i nemir pustoše i dalje njegovim bićem koje teži za nečim u čemu će naći svoj mir i osmišljenje. Tu Radosna vijest ima trajnu i nenadmašivu ponudu za čovjeka. Zato je svaki govor o njezinoj nesuvremenosti više nego suvišan. No, je li Crkva zatajila u naviještanju? Nemoguće je naprosto odgovoriti sa DA ili NE! Uvijek je bilo kršćana, svećenika, biskupa i papa koji su Radosnu vijest životom i djelom ponazočili u svijetu. Kad to i danas ne bi bilo tako, onda sigurno ne bi nitko prihvaćao Radosnu vijest, a pogotovo. je ne bi pokušao živjeti i vjerovati. Ta se činjenica ne može poreći, premda držim presmionom tvrdnju da je naviještanje Radosne vijesti do krajnjih granica primjereno i ostvareno u vremenu u kojem se Crkva nalazi. Zašto se naši suvremenici oglušuju o Radosnu vijest? Istaknuo bih dvije stvari. Prvo, ako upitate kojeg teologa što znači oslobođenje čovjeka o kojem govori Radosna vijest, na prvi mah primijetit ćete zbunjenost, nesnalaženje. Jednostavno ne može se pronaći prikladan izraz kojim bismo našim suvremenicima prenijeli Radosnu vijest i u kojem bi ona za njih postala neodoljivom jer bi im zorno predočila da se ono što se dogodilo u osobi Isusa iz Nazareta upravo njih tiče, upravo njih oslobađa, odnosno da Radosna vijest odgovara na ona pitanja koja su marksizmu dala životni zamah i na koji u novije vrijeme liberalizam pokušava odgovoriti. Ovom nezavidnom položaju pridonijelo je stoljetno sužanjstvo vjere i bogoslovlja u školskoj sustavnoj mudrosti. Drugo: Radosna vijest nudi čovjeku i traži od njega krajnju zauzetost pri ostvarivanju svih sastavnica njegova ljudskog bića u punoj odgovornosti i primjereno ljudskom dostojanstvu poštujući čovjeka kao pojedinačno i društveno biće. Nasuprot njoj stoje udobne potrošačke ponude koje se čovjeku u našem tehničkom dobu na svakom koraku tako podatljivo nude otupljujući u njemu osjećaj za Istinu, Pravdu i Ljubav na korist vlastite sebičnosti. Dakle, primjećujemo neprimjerenost naviještanja i nema dvojbe da tragamo za novim izričajem, novim tumačenjem, kako su to u svoje vrijeme učinili Augustin, Anzelmo i dr. Jer, ako ljudi ne razumiju poruku Radosne vijesti o oslobođenju čovjeka, neće je moći ni živjeti. Zatim, čovjek je usprkos golemom tehničkom napretku, postavši podanik proizvodnje – potrošnje, doživio vlastito otuđenje i neočekivano zatajio.
JERKOVIĆ: Što je značajka kršćanskog humanizma (ljubav prema bližnjemu!) u odnosu na suvremeni ateistički i agnostički humanizam?
RATZINGER: To je vrlo zamršeno pitanje, jer uključuje političku i društvenu sastavnicu kršćanskog života, a naši ga južnoamerički prijatelji obrađuju pod »teologijom oslobođenja«. Kako će se kršćanstvo s porukom o Bogu očitovati kao snaga slobode u svijetu? Crkva propovijeda vjeru u Boga i budi ćudoredne snage u čovjeku te uvjetuje nastanak ćudoređa koje je duboko utemeljeno u čovjekovu biću i primjereno njegovu dostojanstvu. Da ovdje gdje nema ćudorednih snaga ni politički etos ne može puno postići, jasno nam svjedoče Solženjicinova djela. Istina, Crkva ništa sustavno ne poduzima, nego samo potiče kršćane i omogućuje spoznaju neminovnog zahtjeva odgovornog kršćanskog ćudoređa, kojim će se kršćani odlučno suprotstaviti svakoj vrsti tlačenja | osloboditi se raznih oblika otuđenja.
ARAPOVIĆ: Često se govori o krizi u Crkvi – krizi vjere, krizi autoriteta, hipertrofiji hijerarhije, opadanju i nedostatku svećeničkog podmlatka. Što je, po Vašem mišljenju, uzrok tomu? Je li to samo kriza vjere?
RATZINGER: Ne bih rekao! No, zavisi i od toga što se shvaća pod pojmom »kriza vjere«. Ako hijerarhija postane hipertrofična, ako provodi kurs čvrste ruke i sama želi sve postići, nema dvojbe da se tu radi o krizi vjere, jer time više služi sebi nego onomu radi koga je ustanovljena i više se uzda u sebe nego u Krista, jer vjeruje da sama mora i može sve postići. Ipak, ne treba nijedan problem odviše jednostrano niti prosuđivati nit rješavati, jer svaku krizu izaziva ne jedan, nego čitav splet uzroka. Pravo je imao Karl Marx rekavši da gospodarska situacija u kojoj se razvilo tehničko društvo nosi sa sobom nove, povijesti čovječanstva dotad nepoznate zamršene probleme, koji će se sasvim drukčije očitovati u jednoj nerazvijenoj zemlji — kao što su to primjerice zemlje Južne Amerike – nego u zemljama visokog životnog standarda. Na krizu ili nedostatak vjere utječu svakako politički, gospodarski, društveni, obrazovni i drugi čimbenici, uzrokujući ih najrazličitijim oblicima. Sve to ugrožava odvažnost u mladim ljudima. da postanu svećenicima, jer ne vide da time čine bilo što za čovjeka, za čovječanstvo. Postoji splet uzroka kojima treba razborito pristupiti te stvoriti uvjete u kojima će čovjek moći snažnije i dublje vjerovati, u kojima će vlastitu vjeru doživljavati u skladu sa vlastitim ljudskim dostojanstvom, u kojima će vjera biti smislena, opravdana i temelj na kojemu čovjek gradi i za koji se isplati uložiti život.
JERKOVIĆ: Što mislite o ređenju žena i oženjenih ljudi (vir probatus!)? Je li, po Vašem mišljenju, nužno da zakon neženstva i dalje ostane uvjet za svećeničko ređenje?
RATZINGER: Isus prekida sa židovskim običajima i često se nalazi u društvu žena prihvaćajući ih jednaka kao i muškarce. I u Pavlovim spisima, usprkos raznovrsnim i oprečnim izjavama, žene igraju veliku ulogu. Štoviše, nazivaju se SYNERGOI – suradnice! Usprkos tomu u cijelom Novom zavjetu nema nikakvih izvješća o povjeravanju svećeničke službe ženama. Iako Isus prekida sa židovskim običajima, ostaje upadljivo da se apostolat povjerava krugu muškaraca. Ipak, bez obzira na to, mislim da ženi i muškarcu treba dati ravnopravan prostor u Crkvi s obzirom na sposobnosti i darove. Bilo kakva natezanja i nadmudrivanja neopravdana su i više nego besmislena! Neženstvo svećenika rije dogmatski nužno, a ne vjerujem da će to itko tvrditi. Pitanje je samo: Ima li smisla da zakon neženstva i dalje ostane. Sigurno je da neženstvo ima svoju duhovnu vrijednost, ali… Vjerujte, osobno mi je drago što nisam papa i što o tome ne moram odlučivati. Trebaju li se oženjeni ljudi koji u Crkvi već vrše neku dušobrižničku, svećeničkoj sličnu službu pripustiti svećeničkom ređenju? Biskupska sinoda odbila je, hvala Bogu – ne konačno, tu mogućnost. Razgovarao sam g južnoameričkim biskupima i ne čini im se da bi i nakon toga prirast svećenika bio velik. Osobno mislim, taj se problem ne treba količinski ni promatrati niti rješavati, nego na dobro opće i pojedinačnih crkava. I to postupno i razborito. Hoće li to biti uspješan korak, tešku je i odviše smiono unaprijed prosuđivati.
GLAS KONCILA Broj 6 – 21. ožujka 1976.
JOSEPH RATZINGER EKSKLUZIVNO ZA »GLAS KONCILA« Evanđeoska sloboda u diktaturama
Prof. dr. JOSEPH RATZINGER iz Regensburga poznat je među nama osobito po svojoj knjizi »Uvod u kršćanstvo«, koja je u hrvatskom prijevodu u izdanju Kršćanske sadašnjosti doživjela dva izdanja. Za čitatelja solidne srednje naobrazbe ta je knjiga još uvijek najpotpuniji i najsažetiji uvid u cjelinu kršćanstva, Ratzinger je osobito poznat po tome što otvara nove putove teološke misli ne prekidajući s baštinom tradicije. Dva hrvatska studenta teologije u Eichstitu: LJUBAN-SEVERIN JERKOVIĆ i MIJO ARAPOVIĆ su zamolili dra Ratzingera da za GK dade poseban intervju. U prošlom broju objavili smo prvi dio ovog intervjua pod naslovom »Je li Evanđelje izblijedjelo — ili je Crkva zatajila?
ARAPOVIĆ: Isus je bio čovjek za druge. Oslobodio je čovjeka jedanput zauvijek. U svome »Uvodu u kršćanstvo«, koji je u Hrvatskoj u vrlo kratkom vremenu doživio dva izdanja, obrađujete i to pitanje. Je li Crkva nastavljajući Isusovo djelo uspješno djelotvorna, odnosno jesu li u Crkvi ostvarena ljudska prava?
RATZINGER: Srž je pitanja u tome: kad je čovjek uistinu slobodan, oslobođen? Postoji dogmatska zlouporaba riječi: sloboda, slobodan! — gdje biti slobodan znači biti suglasan sa sistemom bez obzira na neminovni zahtjev ćudoređa i čovjeka dostojno postojanje i djelovanje u povijesti. To je zbog toga jer se sistem poistovjetio s poviješću, a kako je povijest uvijek povijest slobode, čovjek je slobodan ukoliko je bezuvjetno poslušan (ropski!) i suglasan sa sustavom. Tu je pravilo: sloboda = konformnost sistemu! Takva pojava postoji i oslobođenjem naprosto razumijeva da je čovjek slobodan već time što je u Crkvi. To je potpuno pogrešno, jer se zanemaruje iskustvena sastavnica slobode, iako postoje i iskustveni oblici slobode koji usprkos iskustvu nisu ništa drugo do obične obmane. Primjerice, kad se uzimanje droge i spolna razuzdanost proglašuju slobodom. Sa stajališta iskustva čovjek je slobodan, jer čini ono što mu prije nije bilo dopušteno i umišlja da je slobodan, a upravo nije tako. No, kada je čovjek uistinu slobodan? Rekao bih, Ivanovo Evanđelje ima pravo. Sloboda se podudara s istinom! Čovjek je slobodan ako je otvoren istini i spreman živjeti je usprkos ustanovama bilo koje vrste. Sve dotle dok Crkva uistinu naviješta Radosnu vijest, oslobađa čovjeka. Svuda gdje su harali totalitaristički i diktatorski režimi — sjećam se upravo naše njemačke nedavne prošlosti za Hitlerove diktature — samo je ondje gdje je Crkva uistinu naviještala Radosnu vijest i gdje su kršćani živjeli njezinu poruku, bila i sloboda. Za volju istine ljudi su imali hrabrosti pružiti otpor diktaturi, O tom se mogu nizati primjeri. Međutim, da u Crkvi djelomice postoji još uvijek odgoj za neslobodu i da je to tamo gdje se više polaže na dresuru, autoritet, nego na Radosnu vijest, nema dvojbe! Istina, nakon Drugog vatikanskog koncila mnogo se toga izmijenilo, ali su se rijetki Pitali: kada sam od prevladanih predaja, izvanjskog lažnog autoriteta itd. uistinu slobodan? Tako je dio pokoncilskog oslobađanja izgubio tlo pod nogama, jer se zadovoljilo odbacivanjem već prevladanih stvari, a nije se pošlo naprijed, nije se angažiralo.
ARAPOVIĆ: Čemu je, po Vašem mišljenju, pridonio Drugi vatikanski koncil? Provode li se odluke Koncila?
RATZINGER: Prije svega, liturgija je konačno — kako nedavno duhovito reče Hubert Jedin — izišla iz ledenog doba. Laici su postali življi, jer im je Koncil omogućio širi prostor djelovanja. Autoritet je u Crkvi pročišćen po uzoru na njegovu prvotnu ulogu, itd. To su samo neke činjenice, Mnogo je teže pitanje o provođenju koncilskih odluka. Tu ima različitih nedostataka. Primjerice, integralistički otpori Koncilu koji trenutno zauzimaju maha. Sjetimo se samo Marcela Lefebvrea, ali postoje i drugi koji su Koncil krivo shvatili i time pozvali integraliste na djelo. Integralizam ne bi svakako imao takvih izgleda da nije bilo krivih isticanja i tumačenja koncilskih odluka, što je i kod priprostih vjernika izazvalo nemir i nepovjerenje prema Koncilu. To je, po mom uvjerenju, već neprovođenje koncilskih odluka, koje ne smijemo previdjeti.
ARAPOVIĆ: Što je s ekumenizmom? Dokle smo stigli?
RATZINGER: Teško je o tome nešto određenije reći. Nedavno sam u Grazu sa sudionicima proslave 10. obljetnice ukidanja anatema sa Carigradom razgovarao o izgledima ekumenizma. Treba dobro lučiti odnos prema istočnoj Crkvi od odnosa prema reformatorskim zajednicama. Ujedinjenje s istočnom Crkvom teološki je moguće iako svuda nije podjednako zrelo. Prof. Theodorou iz Atene, koji je na proslavi govorio u ime pravoslavnih, ocijenio je stanje mnogo nepovoljnijim. Posebice su jaki otpori u Grčkoj. On je pročitao jedan ulomak iz novina »XESTIAS« koji glasi: »Ne smije nas zavesti poklecaj pape. To su stari rimski diplomatski potezi kojima nas se pokušava uloviti…« Usprkos jakim otporima u Grčkoj, carigradski je patrijarhat puno otvoreniji, a i pravoslavni u USA. S protestantima je stvar mnogo zamršenija zbog njihove podijeljenosti. Tako, npr., ako bih se složio s luteranima, naljutio bih i izazvao kalviniste, itd. Ni tu nema općeg jedinstvenog rješenja. Najsudbonosnija je činjenica što protestanti nemaju mjerodavnog autoriteta koji bi pravosnažno rekao: Ujedinjujemo se s vama! Što poduzeti? I dalje trebamo jedni s drugima ostati u zajedničkom teološkom razgovoru učeći i upoznavajući se međusobno te skupa moliti prigodom zajedničkih službi riječi. Istina, zajedničko euharistijsko slavlje nije moguće iz više razloga. Trenutno jedan moj učenik istražuje može li se Confessio augustana — vjerovanje luterana — priznati katoličkom. I ovdje postoje snažni, djelomice opravdani otpori. Osobno vjerujem da bismo se mogli složiti barem s jednim dijelom luterana, i to bi bio velik i sudbonosan korak. Na ovoj strani ekumene ne smije se ujedinjenje prebrzo očekivati zbog njezine podijeljenosti, nego postupno, strpljivo raditi i moliti s povjerenjem u Gospodina.
JERKOVIĆ: Često se Crkvi predbacuje kako ne prihvaća rezultate antropoloških znanosti i ne razumije znakove vremena. Što mislite o kontroli rađanja (Humanae vitae!) i o najnovijem dokumentu (Persona humana) o spolnosti?
RATZINGER: Tu je moja nadležnost prekoračena, jer niti sam stručnjak na tom području niti sam mnogo o tome studirao. Štoviše, najnoviji dokument još nisam imao u rukama u njegovu službenom obliku, što svakodnevno očekujem. Ipak, mislim da bi se moglo reći slijedeće. Glede kontrole rađanja treba razlikovati dvije razine »Humanae vitae«. Prvo: ona ima potpuno pravo kad državama i drugim ustanovama poriče pravo da uzmu u vlastite ruke i manipuliraju onim o čemu treba svaki pojedinac odgovorno odlučiti. Drugo što se posebno treba istaknuti bilo bi da se konačno prevlasti kemije nad čovjekom odlučno rekne: stop! Na koncu, bitne ljudske probleme treba rješavati s duhovnog stajališta i u skladu s ćudoređem. Sasvim je drugo pitanje kako će se to u pojedinačnim slučajevima sprovesti u djelo, a tu je nedvojbeno prijeko potrebno pastoralno tumačenje. Njemački su to biskupi već učinili i pokušali pomoći suvremenom čovjeku pri rješavanju njegovih problema, tj. kako bi ih riješio u skladu s ćudoređem i primjerno ljudskom dostojanstvu. Vjerujem da je Izjava njemačkih biskupa o Humanae vitae umnogo pomogla razjasnivši svrhu i smisao »Humanae vitae« prema stvarnim okolnostima. No, što je s najnovijim dokumentom o spolnosti? Usprkos nedostatnoj lektiri usudio bih se reći da jedan takav rimski dokument, koji govori cijelom svijetu, ne može biti u tom smislu pastoralno primjenljiv, jer je nemoguće za raznovrsne političke, gospodarske, obrazovne i druge okolnosti u kojima žive kršćani širom svijeta, dati jedinstveno pastoralno tumačenje. Takav dokument može samo u načelu utvrditi sadržaj nauke i nužno zahtijeva ne samo prijevode na narodne jezike, nego i prijevode primjerene različitim duhovnim podnebljima, ozračjima, gospodarskim, političkim i obrazovnim razinama kršćana širom svijeta. Potrebno je da episkopat ili prvostolnik prirede prijevode i tumačenja koja respektiraju uvjete u kojima ljudi žive, kako bi nauka Crkve bez povrede ljudskog dostojanstva i ćudoređa bila provedena u djelo.
JERKOVIĆ: Kaže se da je Crkva sa svojom naukom uvijek na strani potlačenih, a vatikanska politika na strani moćnih. Što mislite o vatikanskoj politici?
RATZINGER: Nisam nikakav stručnjak za politiku, ali je sigurno da i vatikanska politika ima svoje svijetle i crne trenutke i da bitno zavisi od osobe koja je vodi. Pijo XI. bio je žestoki protivnik fašizma i hitlerizma, štoviše, pripremao je i encikliku koja zbog njegove smrti nikad nije izašla. Pijo XII. proveo je dugo vremena u Njemačkoj i posjedovao stanovite simpatije za njemačko biće i prusku disciplinu, no u temeljnim postavkama bio je suglasan s Pijom XI. Je li Pijo XII. mogao spriječiti ili barem umanjiti stradanja i nesreću u vrijeme II. svjetskog rata, to je pitanje na koje se manje ili više već prema vlastitom temperamentu odgovara. Pavao VI, potječe iz umjereno lijevo orijentirane obitelji s pojačanom simpatijom za ljevicu, s čim u svezi stoji i njegovo razilaženje s Pijom XII. i njegov opoziv, odnosno uklanjanje iz Rima u Milano. Sad je sam Pavao VI. na djelu i zna se kakvu bi on politiku mogao voditi, odnosno kakvu vodi. Čini mi se da trenutno vatikanskom politikom dominira uvjerenje da prije svega treba sklapati konkordate i protokole, Prvo konkordat, tj. utvrditi strukture, i onda tek može Sveti Duh nešto učiniti. To ne držim posve promašenim, ali nikako ispravnim, jer prije svega predmet pravnog ugovora ne postiže obostrani željeni uspjeh pošto se nekad ne radi ni o približno istoznačnim, istosadržajnim pravnim pojmovima upravo u državama gdje Vatikan u zadnje vrijeme, odnosno mons. Casaroli sklapa konkordate.
JERKOVIĆ: U redu, gosp. profesore, ali Isus je umro za čovjeka, pa ako bilo tko u Crkvi što radi ili se bavi politikom, onda to nikako ne smije biti protiv čovjeka, protiv temeljnih ljudskih prava.
RATZINGER: Nema dvojbe!
JERKOVIĆ: Sjetimo se trenutnog stanja u Irskoj. Irci su toliko dali Crkvi, i zar papa Pavao VI, istodobno dok zagovara neotuđivo pravo Bangladeša i Palestinaca na samoodređenje i vlastitu državu, zaboravlja da postoje Irci? Zašto ne kaže jednu riječ i za Irce?
RATZINGER: Da, da! Sasvim ispravno! Tu imate potpuno pravo! Imam jednoga Irca – doktoranda koji je strastveni pobornik slobode i samostalnosti irskog naroda, i jednom mi je prigodom rekao da on uvijek telefonira ZDF-u (drugi njemački TV-program – op. ur.) i prosvjeduje ako na TV-dnevniku čuje da su protestanti i katolici u Irskoj učinili to i to… Kaže da to nije istina. Radi se 6 sukobu monarhističkih lojalista i republikanaca, a da su jedni protestanti, a drugi katolici, to je povijesni posljedak. Katolici su uvijek bili potlačena manjina u monarhiji i zbog toga su postali republikanci. Oni se ne bore za vjeru, nego naprosto za osnovna ljudska prava. To treba pošteno i jasno razlikovati. Osim toga, sasvim je ispravno načelo da u takvim situacijama mora prestati svaka diplomacija i politikanstvo, a čovjek dobiti prednost. Za čovjeka se mora ako treba popeti na barikade! Toga moramo svi biti duboko svjesni, pa i vatikanski političari.
JERKOVIĆ: Gosp. profesore, hvala Vam za razgovor.
GLAS KONCILA Broj 7 – 4. travnja 1976.
